Od 1967. godine, na rođendan Hansa Christiana Andersena, 2. aprila, obilježava se ovaj praznik, kako bi kod djece i odraslih potaknuo ljubav prema čitanju. Svake godine jedna država bude “domaćin“ ovog praznika, tako što odabere pisca da napiše poruku djeci svijeta, kao i ilustratora da dizajnira plakat. Ta čast je ove godine pripala Sloveniji.
Plakat je dizajnirao Damijan Stepančič, a poruku, koju smo za vas preveli, napisao je Peter Svetina. U nastavku je možete pročitati…
GLAD ZA RIJEČIMA
Tu gdje ja živim, grmovi pozelene krajem aprila ili početkom maja, a onda ih naseljavaju kukuljice leptira. Izgledaju poput pamučnih grudvica, ili šećerne vate i jedu list za listom dok grmovi ne ogole. Kad se formiraju, leptiri odlete, međutim, grmlje ne bude uništeno. Kad dođe ljeto, ono se svaki put iznova zeleni.
Ovo je slika pisca, slika pjesnika. Izjedeni su i “krvare“, ali njigove priče i pjesme odlete, uvuku se u knjige i pronađu svoje čitatelje. Ponovo i ponovo.
I šta se događa s tim pjesmama i pričama?
Znam dječaka koji je morao na operaciju oka. Dvije sedmice nakon operacije smio je ležati samo na desnoj strani, a nakon toga mjesec dana mu nije bilo dopušteno da čita. Kad se napokon, nakon mjesec i po, domogao knjige, osjećao se kao da kašikom vadi riječi iz zdjelice. Kao da ih jede. Zaoprave.
A znam i djevojku koja je postala učiteljica. Rekla mi je: “Djeca kojoj roditelji nisu čitali, siromašna su djeca.“
Riječi u poeziji i u pričama su hrana. Nisu hrana za tijelo, nisu hrana koja vam može napuniti želudac, nego hrana za duh i hrana za dušu.
Kad su ljudi gladni ili žedni, želudac im se steže i usta postaju suha. Oni traže nešto za jelo, komad kruha, zdjelu riže ili kukuruza, ribu ili bananu. Što su gladniji, sve više svoju pažnju usmjeravaju na hranu. Postaju slijepi za sve osim za hranu koja bi ih mogla zasititi.
Glad za riječima očituje se drugačije: kao sjeta, zaboravnost, oholost… Ljudi koji pate od ove vrste gladi ne shvataju da im duše drhte od hladnoće, da su se izgubili. Dio njihovog svijeta bježi od njih, a da toga nisu svjesni.
Za ovu glad, hrana su pjesme i priče.
Ima nade čak i za one koji nikad nisu uzeli knjigu u ruke. Neka se ugledaju na našeg dječaka. On čita skoro svaki dan. Djevojka koja je postala učiteljica čita svojim učenicima. Svakog petka. Svake sedmice. Ako nekad zaboravi, djeca će je sigurno podsjetiti.
A šta je s piscima i pjesnicima? Kad dođe ljeto, oni će ponovno pozeleniti. I opet će ih pojesti njihove priče i pjesme, koje će potom odletjeti u svim smjerovima. Ponovo i ponovo…
Povodom Međunarodnog dana dječije knjige poklanjavamo vam pjesmu Šime Ešića “Šumska staza”.
ŠUMSKA STAZA
Na kraju njive, na rubu šume,
počinje – željno dočeka tu me.
Onda me vodi između stabala
kud su je stopala ljudska tabala.
Grane šumore, grlica guče,
ona me dublje u šumu vuče.
Gugut mi prija, šumor mi godi,
ona me vodi, vodi, i vodi…
Briše mi gradske iz oka slike –
jelike, jelike, samo jelike
i krošnje, krošnje, ogromne, nijeme –
kao da stižem u prošlo vrijeme.
Nestaje gradska vreva i cika,
cvrkut ptica, šumor jelika
i tihi život buba u travi
i mir od kog se vrti u glavi!
A ona ide, ide, vrluda,
preskoči potok, zaviri svuda,
penje se, slazi, a ja je pratim
i ne pomišljam da se vratim.
Ona se izvija, vijuga, mota
do kraja šume – ili života?!
Slušam tišinu, od sreće blistam –
možda ću i ja da prolistam!
