Ja ne očekujem da može biti „službene“ intervencije nametanja pravopisa, pa čak i u situaciji da na vlasti budu stranačke kolege pravopisaca. Država nikada neće rješavati pitanja bosanskog jezika, to svima treba biti jasno, a jezička pitanja ne mogu biti ni općinska, ni kantonalna, ni federalna. Mislim da će se norma postepeno stabilizirati i da će rješenja iz Bosanskog pravopisa sama ulaziti u sve upotrebe, pa i u školstvo i administraciju jer su u Bosanskom pravopisu data mnoga rješenja kojih nema ni u jednom drugom pravopisu, uključujući i srpske i hrvatske.
Fotografija: Ahmet BAJRIĆ
STAV: Primjećujemo odstupanje u imenu. Naime, do sada smo navikli na pravopise bosanskog jezika, a Vi ste svojem dali ime “Bosanski pravopis”. Koja je razlika, ako je uopće ima?
BULIĆ: Urednik Bosanskog pravopisa prof. dr. Halid Bulić i ja smo početkom februara 2020. godine objavili informaciju da pišemo Bosanski pravopis. Bosanski pravopis jeste pravopis bosanskog jezika, a za takvo smo se ime odlučili zbog toga što je već postojao Pravopis bosanskoga jezika, rahmetli akademika Senahida Halilovića. Htjeli smo da ljudi mogu razlikovati ta dva pravopisa po imenu i da se u tome ne pravi zabuna u javnom diskursu. Takav naziv nije nikakva novina jer takva imenovanja pravopisa postoje i u hrvatskom, i u srpskom, i u crnogorskom jeziku, ali u njima postoje i nazivi pravopis hrvatskoga jezika, pravopis srpskoga jezika i pravopis crnogorskoga jezika. Tako je i s gramatikama i, evo, možda je pravo vrijeme da najavim i Bosansku gramatiku, za koju godinama pripremam tekstove.
Naša najava Bosanskog pravopisa zbog nečega nije naišla na „naklonost“ medija i samo je portal Al Jazeera Balkans tim povodom napravio intervju s Halidom Bulićem, koji je trebalo da bude koautor Pravopisa. Zanimljivo je u ovome kontekstu to da je nekoliko mjeseci nakon naše najave Bosanskog pravopisa medije svih vrsta preplavila informacija kako se pravi neki novi Bosanski pravopis, dakle s istim imenom, a tom je „institucionalnom“ djelu i časopis Stav posvetio tematski broj sa zvučnim naslovom: „Preporod bosanskog pravopisa“.
STAV: Iza pravopisa nerijetko stoje institucije, na njima rade timovi, koliko je truda, godina, ulaganja i snage trebalo da javnost dobije “Bosanski pravopis”?
BULIĆ: Razumijem zašto ste postavili ovo pitanje, ali uz ovo što ste pitali moram pojasniti još nešto. Ja mislim da se kod nas riječ institucija vrlo često shvata pogrešno, pogotovo kad se govori o pravopisu. Ljudi pod tom riječju najčešće shvataju, narodski kazano, „ono što je na državnim jaslama“. U Rječniku bosanskoga jezika (Halilović – Palić – Šehović) stoje dva značenja koja su nam ovdje zanimljiva: a) ustanova, zavod; b) udruženje, udruga. Ovo navodim zbog toga što je to vrlo važno u shvatanju situacije s pravopisima i jezičkom normom uopće. Zbog toga što ne znaju pravo značenje riječi, ljudi BZK „Preporod“, Bošnjačku akademiju nauka i slična udruženja građana doživljavaju kao institucije jer su „na državnim (rekao bih i društvenim) jaslama“. Institut za bosanski jezik i književnost neki (namjerno) ne doživljavaju kao instituciju jer nije na državnim niti društvenim jaslama. Institut finansiram ja lično, ma kakvom to ludošću neko smatrao. Kad ovo navodim, onda nikako ne potcjenjujem niti jednu instituciju, već samo ukazujem na njihov pravni status.
Ja znam da ste uvođenjem oblika institucije u ovo pitanje htjeli ukazati na ogroman posao pri izradi pravopisa, i to je zaista ogroman posao. Meni su prijatelji govorili kako neki ljudi pišu i izjavljuju kako „pojedinci“ ne mogu pisati pravopise, a ja sam to shvatao na način da ljudi sažalijevaju „pojedince“ jer se to zaista graniči s podvigom. Kad su me ubijedili da se takve izjave daju da bi se javnosti pokazalo da pojedinci nemaju pravo pisati pravopis, bio sam jako razočaran, a onda sam i sâm pročitao takve izjave i rekao: Allah selamet.
Izrada Bosanskog pravopisa bila je ogroman posao u koji sam se ja upustio sa željom da pokažem kako to treba napraviti. Nekad sam imao želju napisati mali pravopis od pedesetak stranica i gotovo sam ga bio napisao, ali sam vremenom shvatio da bi to bio uzaludan posao jer mi se stalno dešava da me ljudi pitaju za neki jezički savjet čije rješenje već postoji u pravopisu, a pitanje je koliko bi dodatnih pitanja iziskivao mali pravopis. Bosanski pravopis ima 1.144 stranice i oko 50.000 akcentiranih rječničkih odrednica. Pravopisne preporuke raspoređene su u 1.242 tačke, koje su međusobno uvezane po srodnosti onoga što objašnjavaju i svaki primjer koji se javlja u Pravopisnim preporukama nalazi se i u Pravopisnom rječniku s naznakom tačke u kojoj se navodi. Pravopis je štampan sitnijim slovima s jednostrukim proredom. To je urađeno zbog toga što knjiga većeg obima ne bi bila praktična za korisnike. Koliki je to tekst, može pokazati jedan podatak kojeg sam se i sam uplašio. Kad sam završio pisanje i kad je tekst rječnika bio u jednom stupcu, prebacio sam tekst u font Times New Roman, veličina slova 12 s jednostrukim proredom. Na takav se način pišu doktorati. Dobio sam preko 2.000 stranica, a to je kao deset doktorata prosječne veličine. Tad sam shvatio šta sam napisao za pet godina rada, vrlo iscrpljujućeg u posljednje tri i po godine. Ako bih vam rekao da sam jedan dan radio neprekidno devetnaest sati, možda mi ne biste povjerovali. Rad od trinaest sati dnevno bio mi je uobičajena pojava. Čak sam izmislio i kletvu: Dabogda pisao pravopis, ali je još nikome nisam uputio, ne bih ni dušmanima. O mojoj muci može svjedočiti samo moja supruga, koja mi je bila velika podrška u ovome.
Kad pravopis piše jedna skupina ljudi, nekima je u toj skupini vjerovatno lahko, jer se vrlo često pri pisanju zajedničkih knjiga desi da jedni pišu, drugi se potpišu. Urednik Bosanskog pravopisa nije se htio potpisati kao koautor, iako je u našoj prvoj objavi to bilo naznačeno, jer je smatrao da nije učinio dovoljno u njegovu nastanku. Ovome trebam dodati i to da sam izradu Bosanskog pravopisa finansirao sam. Malo ljudi može pretpostaviti koliko iznose svi troškovi izrade Bosanskog pravopisa, ne računajući pri tome autorski rad, koji sam već spomenuo.
STAV: Zašto nam je trebao novi pravopis, odnosno šta je novina koju donosite?
BULIĆ: Ljudi imaju različite savjetnike za svoje poslove a jedan od čestih poslova mnogih ljudi svakako je i pisanje. Već sam spomenuo da su me ljudi često pitali za različite jezičke savjete. Neki odgovori na njihova pitanja bili su u pravopisima, nekih nije bilo ni u jezičkim savjetnicima. Htio sam napraviti pravopis koji će odgovoriti na najveći broj mogućih pitanja i pružiti mogućnost da se analogijom razriješe i druga pitanja čija se rješenja ne nalaze u pravopisu. Smatrao sam da pravopis ne treba ići u krajnosti s ponuđenim rješenjima jer neke tendencije koje postoje u glavama „stručnjaka“ a koje se mogu vidjeti u različitim pisanijama vode ka tome da se govor i pisanje sabije u jedan kaluf, koji bi ljudi trebalo da nazivaju standardnim bosanskim jezikom i slijepo poštuju.
Na jednom sam „naučnom“ skupu čuo čak i to da se pravopis uspoređuje sa zakonom te da se spominje i crveno svjetlo na semaforima kao nekakva paralela onome što je „zabranjeno“ u standardnom jeziku. Nekad me takve stvari pogode tako da ne mogu „doći sebi“ od iznenađenja. Onda slušam, opet stručnjake, kako na istim tim skupovima ili drugdje govore kako „pojedinci“ ne mogu pisati pravopise (a ne znaju ili ne žele znati da je južnoslavenska povijest pravopisa samo „pojedinačna“ do 1960. godine, a naša bosanska sve do sada, ne računajući neke „grupne“ pravopisne pokušaje), kako je dvoje pametnije od jednoga (?!), kako pravopise mogu pisati samo institucije i „institucionalni“ stručnjaci (pri čemu su to njihove institucije u kojima se oni „samoizaberu“) i slično. Još jedna važna stvar me motivirala – akcentirani pravopisni rječnik. Pravopisa s akcentiranim rječnikom na srednjojužnoslavenskom prostoru nije bilo od 1960. godine. godine. Sve je to doprinijelo mojoj odluci da napišem pravopis u kome će jezik biti ono što jeste, u kome ću do sada uvriježena pravopisna pravila „pretvoriti“ u pravopisne preporuke, odgovoriti na pitanja koja su mi ranije postavljana, ne pobjeći ni od jednoga odgovora i akcentirati rječnik. Termin pravopisne preporuke prvi put je upotrijebljen u Bosanskom pravopisu, i to smatram svojim doprinosom razbijanju „moranja“ u pravopisima. Očekujem da će i neki budući pravopisi hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika krenuti tim putem, a možda i neki drugi kod kojih je uvriježeno shvatanje pravopisnih pravila. Najjednostavnije će se to shvatiti ako kažemo da se pravila tiču gramatike, a ne pisanja. Gdje su ta pravila u jezicima koja nemaju pismo? Ako su to pravila, zašto je pravilo da se u njemačkom jeziku velikim slovom pišu sve imenice, a u našem samo vlastite? Šta je s pravilima upotrebe velikog slova u jezicima u kojih je pismo sa slovima koja nisu ni velika ni mala i sl.? Pravila su u jeziku nastala sama, a u pravopisima su ih izmišljali ljudi. Za svoj sam pravopis odabrao „srednji put“ između dviju krajnosti: 1) da u upotrebi mora kako je u pravopisu i 2) da sve može. Osim navedenoga, Bosanski pravopis ima niz novina u odnosu na druge pravopise srednjojužnoslavenskih jezika, on je najobimniji od svih jer sam želio napraviti detaljan pravopis s mnoštvom primjera. O potrebi da bude tako naučilo me višedecenijsko iskustvo nastavnika.
Ovdje bih želio kazati da Bosanski pravopis ne treba suprotstavljati Pravopisu bosanskoga jezika rahmetli akademika Senahida Halilovića. Želim ovdje javno kazati da smo akademik Halilović i ja bili drugovi, da je on prvi saznao da ću ja pisati novi pravopis, da nije bio protiv toga i da je prvi saznao da sam rukopis završio. Žao mi je što ga nije dočekao jer znam da bi se obradovao kao što sam se i ja radovao njegovim. Ljudi cijene o drugim ljudima bez njihova dovoljnog poznavanja – internet je pun uvreda zbog pravopisa pa ih i ja očekujem. Rahmetli akademiku Haliloviću sam u vezi s uvredama šaljivo govorio: „Sad će “stručnjaci” meni svašta govoriti, vjerovatno i psovati, ali trebam i ja nekako zaraditi Džennet“. On nije bio protivnik novih pravopisa – govorio je u vezi s tim poznatu kinesku izreku: Nek cvjeta hiljadu cvjetova.
STAV: Postavlja se pitanje standardizacije bosanskog jezika. Očit je veliki upliv srbizama, kroatizama i anglizama u svakodnevni govor, ali i u medijsku komunikaciju. Kako uvesti red i očekujete li da će se Vaš pravopis službeno koristiti u školstvu i javnosti?
BULIĆ: Podaci o velikom uplivu srbizama i kroatizama često se uzimaju proizvoljno. Kad bismo „odstranili“ iz standardnoga bosanskog jezika sve ono što neki nedovoljno upućeni smatraju srbizmima i kroatizmima, bosanski bi jezik leksički znatno osiromašio. Etiketiranje srbizama i kroatizama u bosanskom jeziku proizvoljan je postupak u kojemu do izražaja najčešće dolazi težnja da se bosanski jezik „očisti“ i da bude drukčiji od hrvatskog i srpskog. To bi protivnici bosanskog najviše voljeli. Ali, to je jedna velika puristička zabluda koja postoji među „stručnjacima“ bosnistima.
Treba znati da su sva tri jezika istoga genetskog porijekla, da su se razvijali zajedno u okviru tzv. južnoslavenskog prajezika, da njihovi dodiri nikada nisu prestajali, pa ni u ratovima, da su proživjeli najmanje jedno stoljeće u okvirima bivšeg srpskohrvatskog jezika itd. Da bi Vaši čitaoci ovo shvatili, navest ću neke primjere. U više radova i na nekim skupovima gdje su se „uspostavljale“ razlike između bosanskog i hrvatskog jezika riječ „tko“ bila je pripisana hrvatskom jeziku. To nikako ne može biti tačno. U mojoj se kući donedavno govorilo tko: moja mati, moja tetka, moja nena, moj djed. Govorili svi osim mene. Mene promijenila škola. Kad sam čuo da je tko „hrvatsko“, malo sam se osjećao Evropljaninom. I čim sam dospio, napisao sam rad o zamjeničkom obliku tko u savremenome bosanskom jeziku i bosanskim dijalektima, u kome sam pokazao: da je ko nastalo u 15. stoljeću a da je do tada svugdje na srednjojužnoslavenskom prostoru bilo tko, da su istraživanja govora iz druge polovice dvadesetog stoljeća pokazala da je tko potvrđeno i kod katoličkog i kod muslimanskog stanovništva, ali i kod pravoslavaca na Ozrenu, da upitnici Pitanja o govoru prostoga naroda iz 1897. godine također potvrđuju oblik tko u govoru stanovništva svih triju vjeroispovijesti. Može biti zanimljiv i podatak da je oblik tko potvrđen u oba izdanja Vukova Srpskog rječnika. Ono što je kazano za tko može se kazati i za netko, svatko, nitko. Dakle, nisu to kroatizmi, to su i bosanske riječi, samo što se rjeđe upotrebljavaju i danas imaju status stilema.
Slično je i sa „narodnim“ nazivima mjeseci: siječanj, veljača, ožujak itd. Ako bi neko upotrebljavao takve nazive, svi bi neupućeni kazali da su to kroatizmi, a ti su nazivi potvrđeni u brojnim bošnjačkim narodnim pjesmama. U ovom je kontekstu zgodno pokazati da slične gluposti nisu svojstvene samo nama u Bosni. Naime, u jednoj srpskoj epskoj narodnoj pjesmi iz jedne Vukove zbirke postoji stih: Netko bješe Strahinjiću bane, u kojoj su neki „pametni“ pokušali netko zamijeniti sa neko jer im je to netko hrvatsko, kao da su Hrvati pisali srpske narodne epske pjesme. Tako sam čuo kako „naučnici“ oblik nijesam pripisuju (samo) crnogorskom jeziku, a taj je oblik potvrđen u bosanskim narodnim govorima i kod Srba, i kod kod Bošnjaka, ali i kod Hrvata. Primjeri pripisivanja bosanske leksike samo hrvatskom ili srpskom jeziku brojni su.
Kad je u pitanju upotreba srbizama i kroatizama u medijima, onda treba znati da u medijima rade i ljudi koji svoj jezik nazivaju srpskim i hrvatskim. Tako je barem, ili bi trebalo biti, u javnim emiterima. To je pitanje ljudskih prava i ustavnog određenja naziva jezika u Bosni i Hercegovini. Ti emiteri ne mogu biti jednonacionalni i jednojezički. Kod (mnogih) novinara postoji drugi problem koji se tiče slabog poznavanja standardnog jezika, ma kako svoj jezik nazivali. U medijima je bezobrazno izražen problem reklama čiji je jezik neprilagođen sredini u kojoj se emitiraju i umjesto da reklama postigne suprotan efekt od očekivanog, da oni koji jezik reklame ne osjećaju svojim ne kupuju reklamirane proizvode, takve reklame vjerovatno postižu svoj cilj. Našu djecu od najranijeg doba zasipaju animiranim filmovima na hrvatskom ili srpskom jeziku, bosanske televizije preuzimaju filmove titlovane u Beogradu ili Zagrebu, naša izdavačka produkcija nema (dovoljno) prevedenih knjiga pa čitamo prijevode na hrvatskom ili srpskom itd. Brojni su primjeri bosanske problematike.
U vezi sa službenim korišćenjem pravopisa kod nas treba znati da ne postoje nikakve odluke u vezi s tim. Bio je jedan pravopis i on se počeo upotrebljavati u svim sferama društvenog života, naravno. Najveći protivnici toga Pravopisa bosanskoga jezika su, po mome zapažanju, oni „jezičari“ koji su pobjegli iz Sarajeva ili se u njeg nisu htjeli vratiti u toku opsade (kad se moglo), a kad je Agresija na Bosnu prošla, onda se vratili i počeli pametovati o pravopisu jer, zaboga, kako to može biti bez njih? Ja ne očekujem da može biti „službene“ intervencije nametanja pravopisa, pa čak i u situaciji da na vlasti budu stranačke kolege pravopisaca. Država nikada neće rješavati pitanja bosanskog jezika, to svima treba biti jasno, a jezička pitanja ne mogu biti ni općinska, ni kantonalna, ni federalna. Mislim da će se norma postepeno stabilizirati i da će rješenja iz Bosanskog pravopisa sama ulaziti u sve upotrebe, pa i u školstvo i administraciju jer su u Bosanskom pravopisu data mnoga rješenja kojih nema ni u jednom drugom pravopisu, uključujući i srpske i hrvatske. Dakle, ja mislim da će Bosanski pravopis postati nezaobilazan kao jezički savjetnik u bosanskom jeziku u svim sferama njegove upotrebe. Država bi u vezi s jezičkom normom mogla intervenirati samo u onome čime ona upravlja – obrazovanju i administraciji, ali i tu rade ljudi različitih standardnojezičkih opredjeljenja pa i to smatram neprovodivim u praksi, čak i u situaciji da postoji nečija partijska želja. Moram kazati i to da zakone o jeziku kojima bi se uskraćivala bilo kakva ljudska prava i slobode ili se ljudi primoravali da govore i pišu kako neko hoće smatram pogrešnim i štetnim za društvo, iako se mogu čuti i takve želje.
STAV: Sad kad imamo više pravopisa bosanskog jezika, a u najavi je izrada njih još nekoliko, kako se prema tom pravopisnom pluralizmu trebaju odrediti korisnici bosanskog jezika, odnosno kako pomiruju eventualna različita rješenja? Može li se neko pravilo uzimati iz jednog pravopisa, a neko iz drugog? Kako to činiti u svakodnevici, a kako pri formalnoj upotrebi u školama i na fakultetima?
BULIĆ: Ne znam otkud podatak o izradi još nekoliko pravopisa, ja znam za najavu jednog i već sam rekao nešto o tome. Dakle, ne vjerujem u podatak o izradi još nekoliko pravopisa. Ne vjerujem čak ni u taj za koji sam čuo. Oni za koje ja smatram da mogu napraviti pravopis sličan Bosanskom pravopisu mogu stati na prste jedne ruke. A za njih znam da to ne rade. Ovdje, naravno, ne mislim na razne pravopisne pokušaje, kakvih može biti, a da ja ne znam za njih.
Dio odgovora na pitanje o „pravopisnom pluralizmu“ morao je biti sadržan u odgovoru na prethodno pitanje, ali ću ga upotpuniti dijelom teksta o toj problematici, koji se nalazi u rukopisu knjige urednika Bosanskog pravopisa a dio je predavanja koje je prije godinu-dvije držao nastavnicima maternjeg jezika: „Opet podsjećam, ako vam bude predstavljala problem pojava više normativnih priručnika i neodlučnost koji slijediti, kažem vam da birate onaj koji je po vašoj ocjeni najbolji. Eventualne razlike među normativnim priručnicima, prvenstveno pravopisima, mogu se, vjerujem, ilustrirati usporedbom sa česmom iz koje izlaze topla i hladna voda. Osoba koja se koristi česmom tražit će neki optimalni temperaturni interval. Svaki od pravopisa istog jezika sam će fiksirati svoju viziju norme u neku tačku na skali. Neki će možda odabrati ekstremne položaje pa će mnogima biti previše hladno ili toplo uz njihovu viziju. Vjerovatnije je da će se svi kretati oko sredine i stavljati naglasak na male razlike, koje nekad imaju veze s jezikom, a nekad i nemaju.” Ovaj je odgovor dat nastavnicima i on se, osim na pravopis, može odnositi i na sve upotrebe standardnog jezika.
To znači da treba birati bolji pravopis i bolje rješenje. Može se znati koji je bolji pravopis i ako nude ista rješenja. Pravopis kao i svako stručno djelo treba da zadovoljava osnovna očekivanja od stručnog djela: da nije proturječan, da je sveobuhvatan i da je što jednostavniji. To su parametri koji se mogu mjeriti i koje slobodan nastavnik bosanskog jezika ili nastavnik pravopisa, lektor, prevodilac, novinar, svećenik, političar ili bilo ko drugi kome se posao zasniva na upotrebi jezika i ostavljanju utiska jezikom može prepoznati i izmjeriti, naravno, ako je korisnik pravopisa slobodan i nije lijen da provjerava. Ukoliko nije slobodan, svakako će postupiti kako mu kaže “centrala”. Ako je lijen, neće ni provjeravati. Nek izabere ovaj.
STAV: Bilo je podosta negodovanja s obzirom na to da je s prošlim pravopisom, blago je reći, postavljena vrlo propusna granica u razlikovnosti bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Jeste li i Vi jezički otvoreni ili insistirate na sistemu koji će “podvući crtu”?
BULIĆ: Mislim da nije bilo podosta. Bilo je malo, kratkotrajno i uglavnom s jednog mjesta. Dobro je da se knjiga primijeti, gore je ako naiđe na muk. Ima još nešto što je važno u vezi s pravopisima. To je ona narodna poslovica: Svijetu se ne može ugoditi. Nije je potrebno posebno ni obrazlagati. O pravopisima svi znaju sve kao, uostalom, i o drugim oblastima. Dovoljno je pregledati neke komentare na pravopis i standardni jezik uopće i vidjeti da o tome govore i oni koji o tome pojma nemaju. Negdje sam pročitao mišljenje da ljudi nemaju pravo komentirati ono što ne znaju. Ne mogu sebe nikako zamisliti u situaciji da komentiram neku knjigu iz oblasti koju ne poznajem, iz atomske fizike, naprimjer. Ako biste na neki forum postavili temu „atomska fizika“, vidjeli biste koliko atomskih fizičara imamo. Mislim da je iznošenju gluposti i vrijeđanju ljudi doprinijela anonimnost komentara. Ljudi su hrabri kad se sakriju iza nekog „nicka“, a kada bi se potpisivali iza svojih komentara, onda bi komentara vjerovatno bilo vrlo malo i uglavnom bi bili pristojni. Ali, nekome odgovara da bude tako, neko na tome profitira. Pa imate danas brojne portale koji su bez impresuma, nepotpisane tekstove na njima i još mnoštvo „neuređenih“ pojava.
Ovdje treba kazati i to da bosanska jezička norma ima i bolest uspoređivanja. Bosanski treba opisivati i normirati kao da nijedan drugi jezik ne postoji. Osloboditi se kompleksa i uvjeravanja bilo koga u samostalnost i postojanje bosanskog. Svakim uvjeravanjem neprijatelja bosanskog jezika da bosanski postoji, prihvata se djelimično da je ta sumnja opravdana. Treba raditi posao – istraživanje, proizvodnja resursa, širenje znanja, promocija…
Prilikom svakog oblika jezičkog planiranja mora se imati neki cilj. Cilj ovog pravopisa nije da jezik otuđi od govornika niti da govornike otuđi od jezika, već da u stanju kakvo jest nađe najrealnija i najostvarljivija rješenja. Pritom se uzimaju u obzir i tradicija i praksa i vizija. Tradicija i praksa mogu se zloupotrebljavati, naročito redukcijom. Tako se u vezi s tradicijom kod govornika i “mislilaca” može naići na stajalište da je u bosanskom jeziku osmansko naslijeđe tradicija, a jugoslavensko nije. Ili obrnuto. Ili s praksom, jezik starijih bošnjačkih pisaca je uzoran, a modernih novinara nije… Svako mora birati svoj put koliko će od čega uzeti. Što se tiče vizije, o njoj objektivno mogu suditi samo oni koji dođu poslije nas, a savremenici nas prema toj viziji mogu ocjenjivati samo na način da odrede koliko se naša vizija razlikuje od njihove.
U jeziku nema „podvlačenja crte“. Ni jedan jezik danas ne može biti izoliran od drugih. Brojni su primjeri za to. Malo ljudi zna da su u nekim bosanskim selima kod Žepča i Livna živjeli Srbi ikavci. Kažem živjeli jer govorim o vremenu prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu i ne znam žive li više tamo. Otkud Srbi da budu ikavci? Otuda što su živjeli s ikavcima. Uzmimo za primjer i riječcu bre. Vjerujem da će najveći broj ljudi u njoj prepoznati srbizam. A riječ je turcizam koji je u turski jezik došao iz grčkog. „Podvlačenje crte“ dešavalo se u nas u mnogo slučajeva, ali će ljudi podvučenu crtu najčešće ignorirati. Neka neprimjerena pravila ne mogu koristiti bez pogrešaka ni oni koji pravila izmisle. Desilo se, naprimjer, da je u februaru 1997. godine neka ministrica u Republici srpskoj uputila dopis sredstvima informiranja u kojemu ih je upoznala da je na snazi Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma te da je „obaveza da sva sredstva javnog informisanja javnost obaveštavaju na srpskom jeziku, ekavskim književnim izgovorom“. A onda je napisala da ih moli da zakon „primenjuju dosledno“, kako bi ona „izbjegla“ obavezu kažnjavanja. Ovaj primjer pokazuje da tzv. podvlačenje crte, makar bilo i zakonsko, neće ukalufiti jezik, jer ni kreatori „podvučene crte“ često ne mogu ostati iznad nje.
STAV: Budući da je jezik živa materija i da se takoreći svakodnevno mijenja, trebaju li pravopisi pratiti te promjene ili nametnuti čvršća pravila, kao što je to slučaj u nekim drugim jezicima?
BULIĆ: Jezik se zaista mijenja, ali je za značajnije promjene u jeziku potrebno mnogo vremena. U nekoj dijahronijskoj perspektivi jedno stoljeće je gotovo beznačajan period za značajnije jezičke promjene. Tako, naprimjer, pisani spomenici pokazuju da je zamjena glasa jat na našem prostoru trajala makar četiri stoljeća, a sigurno je taj proces počeo i prije njegove pojave u pisanim spomenicima. Danas su promjene u jeziku brže, ali su one uglavnom na leksičkom nivou i tiču se prihvatanja stranih riječi. Strukturne promjene zahtijevaju mnogo vremena pa čak i ako su one negdje u jeziku počele, njih vjerovatno neće doživjeti ni praunuci naših unuka. U pisanoj praksi će se, međutim, javljati potreba preporučivanja pisanja nekih novih riječi koje će ulaziti u bosanski jezik, ali vjerujem da i takve riječi imaju dovoljan broj „uzora“ u pravopisima na osnovu kojih se mogu pisati. Da se jezičke promjene ne dešavaju baš preko noći, najbolje može pokazati jezik starijih ljudi. Ako biste popričali s nekim stogodišnjakom, vidjeli biste da se njegov jezik u strukturnom smislu nije ni u čemu promijenio u tih sto godina. Mogao je, svakako, usvojiti neke nove riječi koje su u jezik prispjele u toku njegova života, ali ako nije bio pod utjecajem standardnog jezika, on nije mogao usvojiti nikakve druge promjene. Sigurno je da nije promijenio ni akcent niti bilo šta drugo i sigurno je da se osim leksike, koju je možda djelimično izmijenio, njegov jezik ne razlikuje od jezika njegova pradjeda. Sve navedene izmjene ne moraju se ticati pravopisa, ali se nova izdanja pravopisa mogu povremeno javljati u situacijama kad ih nema na tržištu za neke nove generacije, kojima, eventualno, mogu trebati. Desilo se, naprimjer, da je Pravopisni priručnik „Svjetlosti“ od 1972. do 1991. godine objavljen u 19 izdanja, ali je to bio priručnik koji se koristio u školama.
Nekad to što nazivate čvršćim pravilima nije primjenljivo u jeziku. Poznato je da neki ljudi, iz meni nepoznatih razloga, žele ukinuti tzv. „dvojna rješenja“ ili dublete, dakle žele zabraniti da se u bosanskom jeziku koristi, naprimjer, i riječ krst i riječ križ te da se upotrebljava samo jedna od njih. Da nemaju razloga postojati u jeziku, takvi bi dubleti sigurno nestali. Dokle god postoje, postoji i neki razlog za to. Mi, naprimjer, kažemo vozila se križaju na raskrsnici, a ne možemo kazati vozila se krste na raskrsnici. Nekome ćemo kazati „prekrižio sam te“, tj. nema te više u mome životu, a ne možemo za to značenje kazati prekrstio sam te. U isto vrijeme postoje brojni toponimi, mikrotoponimi, hidronimi i sl. sa krst i križ: Krstac, Krsno Polje, Kršćanac, Križančevo Selo, Križani, Križaljka, Križevići i sl. U srednjovjekovnoj su Bosni bili krstjani, povremeno su prolazili i križari.
STAV: Kako gledate na činjenicu da mnoge riječi iz bosanskog jezika koje su prvim pravopisom bile određene kao jedine ispravne nikada nisu zaživjele u medijskom prostoru, odnosno nikada nisu postale općeprihvaćene? Šta je tome razlog? Zašto je ogromna većina medija protjerala iz upotrebe “lahko”, “mehko”, “truhlo”, “mahrama”, “pandža”, “uvehnuti”, “isphlapiti”…
BULIĆ: Nisu ih protjerali samo mediji, protjerala ih je prije toga nauka, i škola i društvene organizacije. Mnogi novinari i kreatori politika već nekoliko desetljeća nisu koristili takve riječi. Kad se pojavio Pravopis iz 1996. godine mediji su nastavili raditi kako su naučili “jučer”, ne kako je bilo u vrijeme prvih bh. novina u 19. stoljeću. Tome što riječi kojima je Pravopis iz 1996. dao priliku za reafirmaciju nisu zaživjele u medijima uprkos toj normativnoj povlaštenosti razlog je činjenica da većina medija nisu imali nikakav motiv da se promijene u izrazu, jer je svakome teško promijeniti se, a za promjenu nisu dobijali nikakvu ni nagradu ni kaznu. Nekad imam osjećaj da se ljudi stide kazati neke riječi koje su oduvijek govorili njihovi stariji. Tako slušam u nekim dokumentarnim emisijama da stari ljudi govore kafa i u sredinama u kojima se oduvijek govorilo kahva, ali malo ljudi zna da to rade kako pred očima televizijskih gledalaca ne bi „ispali nepismeni“ a njihovo selo zaostalo. To je poznati dijalektološki fenomen koji novinari ne znaju riješiti pa takve njihove emisije ne mogu poslužiti kao autentična jezička slika vremena u kojemu su nastale. Ali ovaj fenomen s kahvom tiče se i pismenih, obrazovanih, čak profesora bosanskog jezika. I oni traže kafu, pogotovo u nebošnjačkim sredinama, kao oni su uvijek govorili kafa. Baš ih briga što u pravopisu piše kafa v. kahva. Zbog toga pravopisi i rječnici ne mogu pobjeći od kafe. I za izbor leksike uvijek treba imati neki motiv koji može biti i neznanje. Ko ima motiv, navikne se i na Türkiye, iako se u Bosni više od petsto godina govorilo Turska. U vezi s ovim moram kazati nešto što je vrlo bitno za nastanak pravopisa. Pravopis se ne piše osjećanjima, osjećanjima se pišu pjesme. Ovo govorim zbog toga što vidim da se u medijima, vjerovatno po nečijoj preporuci, pojavljuje skraćenica Rs za Republika srpska. Ono što oni koji pišu tako treba da znaju jeste to da takvih skraćenica nema u bosanskom jeziku. Tako se pišu simboli hemijskih elemenata i mjerne jedinice. Pogledajte samo logiku – dom zdravlja se skraćuje kao DZ, mjesna zajednica kao MZ, osnovna škola kao OŠ (uz: oš) i sl.
STAV: Pisali ste o tim temama prije nekoliko godina i u “Stavu”, a bili ste jedan od rijetkih koji je insistirao na utemeljenosti bosanskog jezika u jeku izmišljotine uvezene da čini nered i koju su nazivali “zajednički jezik”. Pa kada se u posljednje vrijeme ustalilo govoriti o “šutolozima” i šutnji bošnjačkih intelektualaca, šta je to razlog svojevrsnog kukavičluka dijela akademske zajednice u afirmiranju bosanskog jezika?
BULIĆ: Ja sam se o zajedničkom jeziku izjasnio u tekstu „Zbilja, kako nam se zove zajednički jezik?“, koji je objavljen u Vašem časopisu u vrijeme kad je ta pojava bila aktuelna. Od tada se u mome shvatanju te pojave ništa nije promijenilo. Za mene je sasvim realna pojava da je bosanski jezik zajednički jezik svih u Bosni i Hercegovini, ali je moj stav također da svako ima pravo da svoj jezik naziva kako misli da treba i da se opredjeljuje za normu koju izabere. Ali također mislim da Bošnjaci kao najbrojniji govornici bosanskog jezika ne mogu druge isključivati iz toga jezičkog naslijeđa, kao što ni drugi ne mogu isključivati Bošnjake. Bošnjaci nisu Turci, jer nisu u Bosnu došli s Turcima, Bošnjaci sa svima drugima dijele srednjovjekovnu bosansku povijest i njezino naslijeđe, uključujući i jezik. Oni koji su odustali od naziva Bošnjaci i napustili naziv bosanski jezik ne treba da budu neprijatelji Bošnjaka niti obrnuto, kao što nikome ne treba da smeta ni to što su se Muslimani vratili starom nazivu Bošnjaci. Tolerancija mora biti veća kod svih u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče ovoga drugog dijela pitanja, ne bih ja bošnjačke intelektualce, ma šta to značilo, nazivao tako. Šutolozi i kukavice su etikete koje se lijepe pojedincima i grupama bez ikakva stvarnog razloga. Ko koga može nazvati kukavicom i zašto? Svi imamo svoja očekivanja od drugih ljudi, ali možda naša očekivanja nisu opravdana i realna. Politiku vode političari i zato su plaćeni te usto imaju i razne druge beneficije, ali i obaveze spram države i onih koje predstavljaju. Ja od političara očekujem da oni rade za mene, a ne ja za njih. Ako neko intelektualce zamišlja kao ljude koji sjede ispred televizora i gledaju šta rade političari da bi „ubili“ vrijeme ili kritikovali njihove postupke, onda vjerovatno griješi. I intelektualci imaju svoje poslove za koje su odgovorni i ljudi od njih imaju razna očekivanja na njihovim radnim mjestima. Ja sam, naprimjer, za agresiju na Ukrajinu čuo s dvanaest sati zakašnjenja jer sam radio svoj posao i nisam pratio medije ni u kratkim pauzama, ako sam ih i imao. Ljudi treba da znaju da mnogi članovi bosnističke zajednice vrijedno rade na istraživanju i promoviranju bosanskog jezika, ali njihov rad ne privlači nikakvu pažnju jer nije skandalozan. Bolje je šutjeti i raditi nego trošiti resurse na šuplju priču.
STAV: Bosanski jezik niječe se prije svega od srpske politike, a nešto suptilnije i od one hrvatske. Baš kao i nacionalno ime Bošnjaci. Međutim, čini se da oko njega nema spora među Bošnjacima, da je jezik neupitan, za razliku od imena nacije oko koje se i danas kalkulira pa se nameću alternative 30 godina nakon vraćanja povijesnog imena. Koje su to sudbinske veze između Bosne, Bošnjaka i bosanskog jezika?
BULIĆ: Nekad je Bosna bila država svih, svi su u njoj bili Bošnjaci i svi su govorili bosanskim jezikom. Neki su to napustili. Vremena su donijela promjene, okolnosti su bile takve. Bošnjaci su izgubili ime jezika, neki smatraju da su i sami bošnjački prvaci toga vremena imali udjela u tome, a svakako jesu, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga što se nisu umjeli „nositi“ s tadašnjom politikom kao što to ni bošnjački politički prvaci ovoga vremena ne umiju. Mislim da među Bošnjacima nema sporenja oko imena jezika. Razlike postoje u shvatanju šta je bosanski jezik, odnosno čiji je. Nijekanje bosanskog jezika od srpske politike dio je plana čiji se jedan dio realizira ovih dana i čiji smo svjedoci. Ipak, bošnjačka djeca u Sandžaku mogu učiti bosanski jezik i imaju svoje udžbenike za to, kakve-takve. To što u Srbiji može, a ne može u Republici srpskoj, rezultat je smišljene diskriminacije. Nijekanje bosanskog jezika od hrvatske politike nije neočekivano, ali mislim da toga u naučnim krugovima ima sve manje jer treba znati da naši istraživači objavljuju svoje radove o bosanskom jeziku i na bosanskom jeziku u relevantnim hrvatskim časopisima i da nisam uočio diskriminaciju u vezi s imenom jezika. Nekad to nije moglo. Znači da ipak ima pozitivnih pomaka kad su na odgovarajućim mjestima razumni ljudi.
Pitanje imena Bošnjak po meni nije sporno jer smo nekada svi bili Bošnjaci. Ljude možda iritira to što ih niko nije pitao šta će biti – Bošnjaci, Bosanci ili će ostati Muslimani. Nismo bili u situaciji da pravimo referendum. To je tako. Ali svako ima pravo da se izjasni kao Bosanac, ako mu je to želja. U situaciji kakva jeste, čini mi se da samo Bošnjaci žele biti (ili ostati) Bosanci. Kad bi se svi Bošnjaci izjasnili da su Bosanci, ništa se suštinski ne bi promijenilo – oni koji su vas uvažavali kao Bošnjake, uvažavali bi vas i kao Bosance. Za one koji vas ne uvažavaju kao Bošnjake, vi ćete i dalje ostati Turci, neko koga ne vole zbog događaja od prije petsto i više godina, ma kako se vi izjašnjavali. Možete biti neopredijeljeni kao što smo nekad bili, ali bi opet sve ostalo isto. Mi smo, nažalost, obilježeni nečim što im smeta, ali se mi ne možemo i ne želimo odreći ni malog ni velikog m.
Ali ima jedna činjenica koja je neumoljiva u ovoj priči – svaki Srbin iz Bosne u Srbiji je Bosanac, volio on to ili ne. Vjerujem da su i Hrvati iz Bosne i Hercegovine u Zagrebu ili drugdje u Hrvatskoj često etiketirani ili kao Bosanci ili kao Hercegovci. Znači da se ljudi mogu izjašnjavati kako god žele, drugi će ih doživljavati onako kako oni žele ili kako su naviknuti.
STAV: Postoji li uopće konsenzus naučnika, posebno ovdje mislimo na Bošnjake, vjerujući da su ponajviše zainteresirani za bosanski jezik, o tome šta podrazumijeva pravopis bosanskog jezika? Pitamo Vas ovo jer se naučnici, kada i “guknu”, više bave polemiziranjima, a manje onim poslom kojim bi se trebali baviti – umjesto naučnog doprinosa jednih drugima i javnosti, mi kao da više vremena provodimo podmećući jedni drugima nogu, očekujući pad, zar ne?
BULIĆ: Lahko je naći konsenzus o tome šta je pravopis, ali još do danas zajednica se nije usaglasila šta je bosanski jezik. Jedni bi ga normirali samo za Bošnjake, a tome u prilog ne govori ni savremena jezička stvarnost (prema Popisu stanovništva iz 2013, bosanskim jezikom govore deseci hiljada nebošnjaka, što uključuje i preko 17.000 Hrvata, preko 7.000 Srba, ali i govornika s nacionalnim opredjeljenjem označenim kao Bosanac, Bosanac i Hercegovac, Musliman i sl.), niti decentna bosnistička jezička politika (naprimjer definicija iz Povelje o bosanskom jeziku iz 2002).
I još nešto u vezi s konsenzusom. Postoji uvriježena zabluda kako pri pisanju pravopisa treba konsenzus stručnjaka. Zbilja, kako će ga postići – opet će slušati jednog, vođu, pretpostavljam, i klimati glavom? Ili će glasati? Konstatiram da imamo konsenzus. Zar nije logično da svi potpisani na bilo kojoj knjizi imaju konsenzus u vezi s njezinim sadržajem? Treba postići konsenzus pravopisa i njegovih korisnika.
U vezi s drugim dijelom pitanja – ne mislim ja da ima „podmetanja nogu“, kako kažete. Svi radimo za dobro bosanskog jezika najbolje što znamo. Dio nas u neznanju vjerovatno pravi greške. Moguće je da u nekim stvarima postoji rivalstvo, ali i to može biti zdrava pojava. Problem je ako pojedinci svjesno koriste “vanjezičke činjenice”, kao što su politički utjecaj, članstvo u strankama, nezaslužena povlaštenost u medijima, proizvoljno proglašavanje jednih pojedinaca ili organizacija ovlaštenim da normiraju bosanski jezik, a druge nepoćudnim, tvrdnje da gramatike i rječnike mogu pisati pojedinci, a pravopise ne mogu (!), tek tako, jer oni tako kažu, a tvrde da tako kaže nauka (!) – eh, to je nešto izvan nauke, čak i naučne fantastike i čista je zloupotreba nauke i laž.
STAV: Ne čini li Vam se tragično to da su roditelji djece u Konjević Polju bili svjesniji potrebe da njihova djeca uče na svom bosanskom jeziku nego neki naši naučnici, koji su se “učahurili” i kojih kao da se ne dotiču događanja u manjem entitetu, u domovinskim zemljama i dijaspori? Imamo li mi uopće snage da izvozimo naše znanje kada je riječ o bosanskom jeziku, svjesni da je on temelj čuvanja identiteta?
BULIĆ: Mislim da je pogrešno govoriti o „učahurenim“ naučnicima. Pitanje naziva jezika u Republici srpskoj nije naučno, već političko. I ne treba okolišati da se to pripiše političarima. U Ustavu Bosne i Hercegovine i Federacije piše da su službeni jezici bosanski, hrvatski i srpski, a u Ustavu Republike srpske piše da su službeni jezici jezik bošnjačkog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik srpskog naroda. Ljudi ne znaju kako je došlo do takvih naziva. Te nazive nisu izmislili „učahureni“ bošnjački naučnici, već ih je nametnuo visoki predstavnik Volfgang Petrič „u skladu sa Sarajevskim sporazumom“, kako piše u Oslobođenju od 20. aprila 2002. godine. Da ne bude zabune, citirat ću dio teksta o tome: „Visoki predstavnik donio je odluku kojom dopunjava amandmane na Ustav Republike Srpske, a u skladu sa Sarajevskim sporazumom. Prema ovoj odluci službeni jezici u RS ubuduće su – jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda, a službena pisma ćirilica i latinica.“
Sad ja pitam: Ko je potpisao Sarajevski sporazum? Ko je bio tako naivan da smatra da će se u učeničkoj dokumentaciji u školama u Republici srpskoj umjesto srpski jezik pisati jezik srpskog naroda? Je li nekad neko od Ustavnog suda tražio da se u učeničkoj dokumentaciji piše i jezik srpskog naroda kao što piše i jezik bošnjačkog, odnosno hrvatskog naroda? To su pitanja koja su dovela do Konjević Polja i drugih mjesta koja imaju problem s nazivom jezika.
Kad je riječ o izvozu znanja – imamo naravno i to se radi, ali se to ne vidi jer medije ne zanimaju takve teme. Takve informacije možete naći samo na Facebooku ili drugim stranicama naučnika, gdje će pokupiti nekoliko lajkova i, vjerovatno, sažaljivu misao: vidi čime sa ova(j) hvali.
(STAV)
