Dragoslav Dedović posvetio je nagradu majci: “Postoje građani ove zemlje koji su, kao moja majka, domska djeca i koji su, iako kršteni u svojim predratnim buržoaskim porodicama, shvatili da ih je Bog ostavio. Tako doživljava svako siroče i ja to razumijem. Međutim, na sahrani moje majke, osim dva rođaka i mene, bili su sve Bošnjaci, tridesetak njenih učenika i poštovalaca iz Kalesije. Ja sam rekao da mi je majka za života bila agnostik, ali ko želi da se pomoli za svoju Maru, može to da učini. Znate to bolje od mene, to je s teološkog aspekta neispravno, možda i grijeh, ali svi na toj sahrani su joj proučili Fatihu, Fatihu za svoju Maru Dedović”, ispričao je nagrađeni pjesnik.
Dragoslav Dedović, pjesnik, prevodilac, novinar i urednik, prilikom preuzimanja Nagrade “25. novembar” kazao je da se poprilično iznenadio kada ga je nazvao Almir Zalihić i rekao mu da je dobitnik ovog priznanja. Došao je iz Beograda u Srebrenicu, autobusom, kako bi se zahvalio, ali i ispričao dirljivu priču o tome kome je posvećuje.
“Vremena su takva, ako ćemo iskreno, da me je nazvao i pitao da li bih primio nagradu. U ovakvim vremenima smutnje ljudi znaju izdati ono u šta su vjerovali jučer, izdati ono u šta će vjerovati sutra. Ja ću vam ispričati kako je došlo do toga da je za mene sasvim normalno i velika čast primiti ovu nagradu. Prvo, ja sam lojalan čovjek, državljanin Bosne i Hercegovine, državljanin Federacije Bosne i Hercegovine. Odrastao sam u Kalesiji, u Tuzli. To posebno ističem zato što sam rođen u Zemunu. Kada neko stekne pravo da šuta loptu u Kalesiji, onda mora da prođe jednu dobru bosansku školu, možda najtvrđu. Druga stvar, ja ovu nagradu posvećujem svojoj pokojnoj majci koja je umrla 2017. godine”, rekao je Dedović.
On kaže kako ga je majka naučila svemu što je danas.
“Ona je izabrala u ovom ratu da bude u Tuzli iako je rođena u Zagrebu i uprkos činjenici da je iz srpsko-hrvatskog braka. Ona je izabrala da bude na strani slabijeg, barem je tako uvijek obrazlagala. Nije htjela da ide na sigurno. Ona je odlučila da se vrati u svoj stan u Kalesiji i da tamo proživi zadnje dane te da tamo i skonča. Sahranjena je u Tuzli. Znate li zašto? Zato što u Kalesiji nema ateističko groblje. Postoje građani ove zemlje koji su, kao moja majka, domska djeca i koji su, iako kršteni u svojim predratnim buržoaskim porodicama, shvatili da ih je Bog ostavio. Tako doživljava svako siroče i ja to razumijem. Međutim, na sahrani moje majke, osim dva rođaka i mene, bili su sve Bošnjaci, tridesetak njenih učenika i poštovalaca iz Kalesije. Ja sam rekao da mi je majka za života bila agnostik, ali ko želi da se pomoli za svoju Maru, može to da učini. Znate to bolje od mene, to je s teološkog aspekta neispravno, možda i grijeh, ali svi na toj sahrani su joj proučili Fatihu, Fatihu za svoju Maru Dedović”, kaže.
Zbog te Fatihe, kako zaključuje Dedović, vjeruje u Bošnjake, u sve narode naše države, a posebno u svoju Bosnu i Hercegovinu.
“S tom molitvom su ljudi ispratili moju majku na mjesto gdje je sada. Ako su teisti upravu, ona nas danas posmatra i ponosna je na mene. Zato još jednom hvala i naglašavam da nagradu posvećujem svojoj majci Mari Dedović”, kazao je na kraju svog obraćanja laureat Nagrade “25. novembar” u kategoriji za knjigu godine.
Mirza Abaz
(Stav.ba)
