Darko Cvijetić, autor romana Šindlerov lift, ostao je zapanjen kada su mu, baš u ovo doba pandemije, pokucali na vrata stana u Prijedoru i dostavili mu hrpu papira na njemačkom jeziku: najavu tužbe švicarske firme Šindler, proizvođača liftova.
Pisac se tako, zbog metafore, našao usred kafkijanskog zapleta.
Veliki pjesnik Blez Sandrar morao je da promijeni naziv zbirke “Kodak” nakon što ga je tužila istoimena kompanija. On i njegov izdavač pokušavali su pred sudom da dokažu da nijedna od 63 poetske vinjete, nastale dijelom tokom putovanja po Americi, “onako kako putnici snimaju fotografije”, ne može da naruši ugled jake američke kompanije, a da je zaštitni znak, zapravo, upotrebljen kao opšteprihvaćeni sinonim za fotoaparat. Nije vrijedilo. Zbirka je danas poznata po njenom podnaslovu: “Dokumentarni filmovi”. Do sada se to smatralo presedanom u istoriji književnosti.
Da se istorija ponavlja (kao farsa), pokazalo se stotinak godina nakon nastanka stihova za “Kodak”. Advokati kompanije “Šindler” iz Švicarske, zemlje u kojoj je Sandrar rođen, zaprijetili su tužbom piscu i reditelju Darku Cvijetiću iz Prijedora zbog naslova njegove jedanaeste knjige, a prvog romana.
“Roman Schindlerov lift je fikcijska proza o jednom soliteru u Prijedoru, koja se prepliće s faktima iz povijesti te zgrade od njezina useljavanja 1974. pa do, recimo, danas. Povijest solitera je zapravo mikropovijest Jugoslavije i njezinog sunovrata u krvavim ratovima devedesetih. Roman čine kratke sličice o životima i stradanjima stanara, a okosnicu čini priča o šestogodišnjoj djevojčici koja je početkom rata poginula u liftu. Pisan je kratkim i vrlo suzdržanim rečenicama koje se omeđene poetskim skokovima”, predstavlja ukratko svoju knjigu Darko Cvijetić čitaocima portala Nova.rs.
Kafkijanska atmosfera sa hrpom papira i bešumnim prijetnjama poprimila je i elemente apsurda dostojne Joneska jer se čini sasvim mogućim da advokati švicarske kompanije prije pisanja tužbe roman – nisu ni pročitali.
“Roman oni nisu mogli vidjeti na njemačkom, jer on upravo ovih dana treba da se tiska u Njemačkoj. Mogli su, dakle, samo pročitati moj intervju u “Špiglu”, od januara ove godine, te su iz njega mogli povući posve proizvoljne zaključke. Ili su roman pročitali na našem jeziku. I opet, posve pogrešno učitali ono što su htjeli”, kaže Cvijetić.
Roman objavljen u BiH, Hrvatskoj i Srbiji tek treba da izađe na njemačkom jeziku
I izdavač u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019) zadržao je na koricama, poput svojih kolega u BiH i Hrvatskoj, etimološki pisan naslov Schindlerov lift. Zastupnici švicarske kompanije nisu se, međutim, zadržali samo na čitanju naslova.
“Vjerujte da mi nije bilo nimalo ugodno dobiti na vrata gomilu prijetećeg papira na njemačkom, poslatog iz Ciriha. Bio sam potpuno zatečen”, priča pisac.
A šta se navodi u toj hrpi papira, šta je tačno zasmetalo kompaniji “Šindler”?
“Švicarski proizvođač liftova našao se povrijeđenog ugleda jer sam u metaforičkoj igri lift u tom soliteru nazvao ‘marke Schindler’, te je tako, po toj logici – lift njihove proizvodnje ubio curicu. Kako su rekli, njihov lift nije povezan ni sa Holokaustom, niti sa bosanskim ratom (?!). Lift u tom soliteru nije, dakako, marke Schindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oskara Šindlera i Spilbergov film – ‘Šindlerova lista’! S obzirom na to da je soliter svjedok ubijanja, itekako je nedostajao jedan Oskar Šindler da pokuša spasiti susjede ‘pogrešnog’ imena. Na drugoj strani, curica je poginula u liftu, marke DAKA, jer nije bilo struje danima (bio je rat) i spletom nesretnih okolnosti igrala se u liftu u trenu kada je napon došao. Njezina smrt nema veze s liftovima kao takvim”, izričit je Cvijetić.
Roman je u Hrvatskoj dobio i nagradu Fric (nazvanu tako po nadimku Miroslava Krleže), koja se dodjeljuje, naglašava pisac, za fikcijsku prozu. To što je u pitanju fikcija za švicarsku firmu nije bilo od značaja.
“Moje mišljenje je da su oni reagirali posve impulsivno, odnosno neka njihova služba koja se bavi marketingom. Prosto je nevjerojatan pokušaj obračuna s metaforom. Zapravo su ušli u područje koje je za kapitalističko poimanje svijeta jasno, no potpuno promašeno sa svake druge strane. Dakako da lift nije fizičko lice i da lift nije ubojica, čije god da je proizvodnje. Švicarska firma bi bila u pravu da ovo nije roman, nego stručna literatura, u kojoj ja, ili bilo tko drugi, objašnjava “tehničke” nedostatke tog i tog lifta. Ovako, zapravo, ulaze u prostor umjetničke slobode. Nije zabranjeno pominjati niti Coca-Colu, niti Mercedes, pa ni reći da je u kavanskoj tuči, recimo, netko udario nekog bocom koka-kole… No, recimo da su stekli pogrešan dojam”, objašnjava, uz ponešto eufemizama, autor romana.
Kompletan tekst čitajte na ovom linku
