Narednih devet mjeseci velikog književnika, profesora i uvaženog akademika Dževada Karahasana čekaju češći odlasci kod ljekara i terapije koje će s vremena na vrijeme podrazumijevati boravak i do nekoliko dana u bolnici.
– Ponekad je teško vjerovati da nam se baš uvijek događa ono što je najbolje za nas, ali moramo sebe u to uvjeravati jer nam je lakše podnositi život ako u to vjerujemo – kaže Karahasan.
Kako se nosi sa bolešću, zašto je otkazao terapiju da bi došao u Sarajevo, kako je utješio ljekara, zašto na svoje trenutno stanje gleda kao čovjek, a ne kao pacijent, prvi put govorio je u intervjuu za Faktor.
Čekaju Vas novi odlasci kod ljekara, nova borba. U neoficijelnom razgovoru ste mi spomenuli da na cijeli proces gledate kao na normalan ciklus života. Toliko je ljudskosti u tim riječima…
Bolest je integralni dio života. Nas ova tehnološka pseudokultura pokušava preseliti u jedan kič svijet čistih stanja, čistih emocija, čistog ne znam čega, a život, Bogu hvala, nije, niti može biti čist u smislu jednostran. Dok ste živi, vi ste u vezi sa svim, u živom čovjeku prisutna je i jabuka i virus i bakterija i voda, i život je miješan, kao i svijet, šaren.
Ne može se osjećati čista sreća. U ljudskoj sreći je uvijek prisutan i strah, ako ništa drugo strah od gubitka te sreće, i pitanje jesam li ja ovoliku sreću stvarno zaslužio, zašto me je zapala. Uvijek je u našem užitku prisutno malo bola. Nemojte, molim vas, zaboraviti da u nekim jezicima, naprimjer u latinskom i njemačkom strast i patnja imaju isto ime passion, odnosno leidenschaft…
Nema čistih emocija, kao što nema ni čistog potpunog zdravlja. Ja mislim da je džogiranje simpotom ozbiljne bolesti. Iz čista mira izići i trčati kroz pejzaž praveći se da oko vas nema ni grmova koji su se upravo okitili cvijećem ili obojili listove, da nema ljudi koji sjede, gledaju vas i pitaju se: “Šta vas je to potjeralo”. Znate, ova ideologija zdravlja koja se nama nameće zaista je ozbiljna bolest.
Moj ljekar koji je sjajan čovjek, predan svom poslu, bio je tužan kad mi je saopćio da me “ne može konačno izliječiti, i da mi slijedi novi ciklus neugodnih terapija”, ja sam morao njega tješiti. Podsjetio sam ga na to da će nas smrt konačno izliječiti. Tek tada smo potpuno izvan svih, kako se to kaže, stvari koje nas ugrožavaju, a da je život uglavnom odgađanje samrtnog časa. I onda me on pitao najozbiljnije: “To vi mene tješite?” Rekoh, da. Hvala vam, kaže, utješili ste me, i obojica smo se smijali.
Jer naravno, pazite, dok smo živi, nas sve ugrožava. Život je stanje totalne izloženosti. Možda komšijin sin uči vožnju da bi mene pregazio, možda komšinica sadi cvijeće na balkonu da bi vama njena saksija pala na glavu, možda se neki poludjeli virus zaputio iz Egipta, zalutao za Sarajevo baš da nađe vašeg komšiju Idriza. Shvatate me. Život je stanje, potpune maksimalne složenosti. Dok ste živi, može vas svaki belaj stići.
Poznati ste po svojoj produhovljenosti, ljudskom, ali realnom pogledu na život, i sada, bez obzira na stanje Vašeg organizma, živite kao da se ništa ne dešava…
Dio toga zahvaljujem i svome poslu jer moj život je srećom vezan sa knjigama, a knjizi čovjek treba samo da je napiše. Onog momenta kada sam stavio tačku iza završene rečenice, knjiga kreće svojim putem, živi svoj život. Nekad se taj život dodiruje s mojim životom, nekad nimalo i mislim da je to jako dobro. Meni je drago da moji ljekari potpuno uvažavaju moj stav. Ja sam, kada sam molio da odgodimo ovu moju terapiju, trebao sam primiti jednu terapiju u utorak, 11. oktobra, ja sam pod svaku cijenu htio doći u Sarajevo jer imam priliku ispratiti doktorante, dvoje mladih ljudi, i ne bih podnio da oni odgađaju taj veliki svečani trenutak zbog mene. Htio sam pod svaku cijenu doći da potpišem dozvolu da predaju svoje doktorate, da s njima prokomentiram to, i liječnicima nije baš bilo drago da odgađamo. Ja sam rekao: “Ja vas molim, gospodo, imajte na umu da sam ja naprije čovjek, pa pisac, pa profesor, pa tek onda pacijent”. Vjerujte mi da je medicina odgovorila svojoj najsvetijoj obavezi onda kad je pacijenta podsjetila na to da je on prije svega čovjek, pa neko ko mora raditi. Oni su se oduševili od tog predavanja, rekli su sjajno, sve dogovoreno.
Jer, shvatate li me, sastavni dio života moraju biti problemi – ekonomski, zdravstveni, problemi sa glupom djecom, problemi sa bezobraznim komšijama, problemi s novcem. Sjećate se prelijepog bosanskog vica o Muji koji je, kad mu se jako dugo ništa loše nije dogodilo, sebi stavio kamenčić u cipelu. Pa kaže ako ništa drugo radovat ću se onom trenutku kad je izujem. Bez problema bismo izgubili sposobnost da se radujemo. Tako da meni srećom moji liječici pokazuju puno razumijevanje da živim potpuno onoliko i onako kako mi je sada moguće. Jasno je da čovjek u mojim godinama, čak i kada je zdrav, ne može živjeti onim intenzitetom kojim je živio sa 30.
Pa Vi ne biste džogirali i da ste mladi jer biste sigurno zastali kraj svake biljke i popričali sa svakim čovjekom kojeg susretnete…
Tako je, nisam lud da trčim, ako mogu hodati normalno. Ali užasno je važno, čini mi se, meni je važno, što kažete, živjeti sa svojom bolešću onoliko koliko je moguće i onako kako je moguće.
Znači prihvatili ste da je samo dio Vas…
Tako je, jer jednom sam davno jednoj gospođi govorio. Dogodio se jedan sjajan nesporazum i onda sam na to reagirao malo nepristojno, jednim dužim predavanjem u kojem sam između ostalog rekao i to: “Mene, gospođo, uspjeh uopće ne zanima jer uspjeh je kraj procesa, a mene raduje proces. Ja sam platonovac, pitagorejac, a pitagorejci su znali da je put cilj. Kad se dođe na cilj, put je iza nas, znači život. Cilj me ne zanima. Ja, gospođo, uopće ne želim biti besprijekorno zdrav jer ljudski karakter se izražava i u bolestima koje će nas snaći. U mojim godinama biti besprijekorno zdrav značilo bi biti bez karaktera. A meni je mnogo stalo do toga da budem čovjek sa karakterom”. Tako da, ja nisam Bogu hvala izgubio ni humor, ni radost, radost u susretima sa dragim ljudima, radost zbog svijetlog dana, radost zbog poludjelih boja u jeseni, radost zbog toga što mogu odgoditi za sat vremena ustajanje iz kreveta i radost u životu mojih knjiga. One, tj. njih prevode, objavljuju dragi ljudi, čitaju. Između ostaloga, prošle godine u Njemačkoj je izišlo drugo izdanje moje knjige “Dnevnik selidbe”, popravljeno, bitno prošireno. Isto to izdanje je izišlo u Novom Sadu ove godine, novi roman izišao u Sarajevu i u Novom Sadu, već je preveden na njemački, otišao je u štampu – 14. januara ako Bog da pojavit će se kao knjiga, 25. januara za moj rođendan ta knjiga će biti predstavljena u Berlinskoj akademiji umjetnosti, gdje će govoriti ugledna kritičarka koja je, ako tako smijem reći, institucija književne kritike na njemačkom jeziku. To su prelijepe stvari, mene raduju susreti sa ljudima od kojih možete nešto naučiti, a od svakog čovjeka možete nešto naučiti ako ga znate slušati.
Da, ali više se trudimo da mi kažemo, a ne da saslušamo šta drugi ima za reći. Možda je baš to prouzrokovalo nedostatak empatije, pravog prijateljstva, ljubavi iskrene…
Pa jeste, samo, želim vas podsjetiti na jednu prelijepu misao Alberta Camusa. Kaže: “Radost nam može donijeti samo neko drugi”. Čovjek koji se zna radovati sebi, Boga mi negdje nije uredu, da li u srcu ili u glavi, i zato što smo zaboravili slušati, što smo zaboravili razgovarati, izgubili smo radost. Jer mogu se radovati jedino vama. Zamislite čovjeka koji ujutro ustane iz kreveta, ode u kupatilo, gleda se u ogledalo i kaže: “E svaka ti čast”, “Aferim”. Pa Boga mi nije normalan.
Drugom se radujemo, od drugog možemo nešto naučiti. Ne mogu nešto naučiti od sebe, samo od drugog. Kad smo izgubili sposobnost da razgovaramo, kad smo povjerovali da je ono što mi imamo reći SMS poruka, i da je ono što nam neko naš ima reći SMS poruka koja se završava sa LP, tada smo izgubili i radost, izgubili smo sposobnost da volimo ili izgubili smo ljubav.
Hoćemo li u jednom momentu ipak shvatiti da zbog toga gubimo sebe i ljude oko sebe, da živimo isprazne živote, da se ne znamo radovati sitnicama? Ima li nade? Svakoj krizi u određenom momentu dođe kraj, a ovom začaranom krugu se još ne nazire…
Hoće ako Bog da. Ja mislim da je kraj toj diktaturi tehnologije, porobljavanju ljudi već uveliko tu. Generacija vaših vršnjaka na Zapadu, a imao sam prilike i kao profesor i kao pisac upoznati mnoge, već i ne pomišlja na to da budu usješni i bogati ljudi. Nas uvjeravaju, ovi robovlasnici moderni, da smo rođeni kako bismo se obogatili. Zamislite povjerovati da je moja majka rahmetli mene devet mjeseci hranila svojim životom, strahovala zbog mene budale 15 godina dok nisam donekle odrastao, a kad sam donekle odrastao, strahovala još više, jer uvijek je govorila: “Malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga”, sve njezine strepnje, sve muke, sve to radi toga da ja namlatim puno para koje će ostati iza mene.
Pa dajte, lijepo vas molim. I ljudi su već ukapirali da je to jedna zla, opaka podvala. Neće da budu bogati, neće da budu uspješni, hoće da bude uspješan taman onoliko koliko njemu treba, sve više mladih žena na Zapadu neće karijeru, hoće da nađe muža, da rađa djecu i vodi kuću jer ima li nešto teže, složenije i ljepše od vođenja kuće. Nije teško voditi firmu, teško je voditi svoju kuću. Ako si to u stanju, svaka ti čast. Sve više se prodaju štampane knjige, sve više ljudi se odlučuje da obnovi kulturu razgovora. Prije 20-ak godina me je djevojka kojoj sam priznao da nemam mobitel gledala zapanjeno i provjeravala pogledom jesam li ja normalno ljudsko biće, hoću li joj skočiti za vrat. Kad sam prije pet-šest godina jednom čovjeku priznao da nemam mobitel, Kaže: “O blago vama, pa je li vama jasno koja je to privilegija”. Govorim, jasno mi je jer, naravno, tehnolozi, đavolji okot na ovom svijetu, proizveli su mobitele da bi nas zakovali za naše sad i ovdje. Mobitelom vas mogu vratiti vazda u ovaj trenutak i na ovo mjesto. A vi ste mnogo više, vi ste i ona osoba od prije sedam godina, vi ste i ona blesava djevojčica od prije 25 godina, vi ste kad uzmete u ruku knjigu sagovornica Platonu, vi ste i ona zasanjana osoba koja zamišlja sebe za 37 godina kao staru osobu koja dijeli mladim ljudima savjete i gnjavi ih time… Čovjek je mnogo više od svog sad i ovdje. Kad nas zakucaju za naše sad i ovdje pretvorili su nas u robove i što je još gore u robote.
Mislite poslušnike i izvršioce…
Tako je. Ne dam svoje vrijeme, ne dam svoju fantaziju, ne dam svoju sposobnost da budem onaj od prije 30 godina i da budem sugovornik Platonu i Aristofanu, ne dam svoju sposobnost da zamišljam more, i planinu po kojoj hodam, i planinu na kojoj sam se izgubio pa strahujem. Razumijete, mi smo mnogo više od svog sad i ovdje i sve više ljudi to sve bolje shvata.
Nezahvalno je davati savjete, ali šta bi bila Vaša poruka onima koji su još izgubljeni u tom začaranom krugu koji tehnologija i brzi način života prave. Kako da uspiju da nađu tu neku konekciju, svoj izvor, snagu koja ih pokreće, kako da se izbore s bremenom života, da nauče uživati u malim stvarima i da shvate kako je život samo slijed događaja koji se mora dogoditi i da je sve lakše s osmijehom, nekad i suzama jer suze su ljekovite, ali sa više smijeha, kako bi od života napravili jednu lijepu priču, a ne dramu ili ne daj Bože tragediju?
To je teško, dobro ste rekli, ja ne mogu davati savjete, ja se i u svoj život miješam samo onda kada baš moram. Ja mogu samo reći, to jeste ljude podsjetiti na neke jako važne stvari. Prva – ništa od onoga radi čega se isplati trpjeti život mi nismo zaradili. Hajde, molim vas, oslobodite se iluzija da od vas zavisi sve. Od vas ne zavisi ništa bitno jer mene niko nije pitao kad me je rodio. Nijedan jedini čovjek koji me je volio, nije me volio zbog mojih zasluga, ljubav se dobije na dar. Kad bi bilo po zaslugama, mene niko ne bi volio, a Bogu hvala ima puno ljudi koji me vole. Uglavnom me vole zato što sam divanija, što sam na svoju ruku, niko me ne voli zato što sam mašala pametan ili uredan. Nikad niko sebi nije uspio zaraditi radost, radost dobijemo na poklon kao i ljubav. Hajde prisjetite se toga da ćete vjerovatno umrijeti. Velika većina nas će umrijeti srećom, ako neko od vas ostane teško njemu, a sa sobom nećete ponijeti ništa. Ako nešto ponesete, ponijet ćete ono što ste darovali, ne ono što ste zaradili i posjedovali, zato, ljudi, hajde molim vas sjetite se koliko vam radosti donosi neko ko vas voli, sjetite se koliko vam je dragocjen dobar razgovor sa pravim sagovornikom, hajde otkrijte druge ljude, bolan.
Nisu drugi ljudi opasnost po vas ako ste vi iskreni. Iskrenog čovjeka niko ne može prevariti jer ne zaboravite da mi u svijetu vidimo samo ono što nosimo u sebi. Čovjek koji u sebi nosi ljepotu vidi samo ljepotu oko sebe. Čovjek koji je ozaren ljubavlju vidi oko sebe ljubav, dobar čovjek vidi dobre ljude. Mom dragom prijatelju Mili Babiću nećete utuvit’ u glavu da mu tuvite sto godina, da ima zlih ljudi. On vidi samo dobre ljude, zašto, zato što je on dobar. Dakle hajde oslobodite se straha. Prvi temeljni ljudski grijeh je strah. Strah vas je porobio kad ste izgubili povjerenje, a povjerenje ste izgubili kada ste izgubili sposobnost da se radujete, kad ste pokušali sebe uvjeriti kako ste vi zaradili svoje rođenje, kako ste vi zaradili to što vas neko toliko voli…
S obzirom na to da Vas čeka duži put na koji se morate spremiti, intervju ću završiti pitanjem o novim djelima. Jer Vi ste uvijek u procesu stvaranja, znam da u Vašoj ladici leži 20, pa i više nezavršenih ili započetih knjiga, pa ću biti slobodna da najavim da ćete nam se za za devet mjeseci vratiti sa novom knjigom.
Mnogo vam hvala za taj optimizam, mislim da neću jer moje knjige nastaju dugo, sporo. Jednom sam u šali rekao da pišem sve teže i sve manje, ali zato sve lošije. Ali sigurno ste u pravu kad kažete da ja ne prestajem pisati. Pisac ne ide u penziju, pisac nema kraja radnog vremena. Ja pišem ili ono se piše u meni i kad ležim u bolnici i kad spavam i kad me muče nesanice, tako da u pravu ste, trenutno radim na jednoj knjizi eseja u kojoj ću nadam se govoriti o Goetheovom zapadno-istočnom divanu, o razgovoru Istoka i Zapada, i naravno radim na jednom romanu u kojem će vjerovatno glavni junak biti naš fratar Matija Divković. Moji izdavači iz Njemačke hoće knjigu svako dvije godine, a ja govorim: “Pa, ljudi, ne može, ja pišem kad ono hoće, ne kad ja hoću”.
(faktor.ba)
