Odlučili smo da Sarajevo bude sjedište Fondacije “Mersad Berber” i ova je izložba, zapravo, njen prvi veliki projekt, s tim da Fondacija nosi nešto što je i naša dugoročna misija, a to je da zaživi ne samo kroz projekte već i kroz osnivanje jednog muzeja kojem bi Sarajevo opet bilo sjedište. Tu bi bila izložena stalna postavka dijela Mersada Berbera i taj bi muzej bio i sjedište Fondacije. Oficijelno još nismo počeli pregovarati s Gradom. Meni je drago da sada postoji ova jako pozitivna situacija u vezi s organizacijom same izložbe i kooperativnosti, počevši od Predsjedništva BiH, pa sve do gradskih struktura
Galerist Ensar Berber brine o bogatoj likovnoj ostavštini svog oca, velikog bošnjačkog, bosanskohercegovačkog i hrvatskog slikara Mersada Berbera. Povod razgovoru veličanstvena je retrospektivna izložba koja je otvorena u sarajevskoj Vijećnici 6. jula 2017. godine pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.Predstavljajući retrospektivnu izložbu, koja zasigurno predstavlja jedan od najvećih kulturnih događaja u Sarajevu u 2017. godini, Ensar Berber otkrio je da njegova familija planira pokrenuti Fondaciju Mersada Berbera u glavnom gradu BiH, gdje bi se i nalazio najveći dio njegovog svjetski poznatog i priznatog opusa. Berber se osvrnuo i na politizaciju jednog kulturnog događaja visokog ranga, za što kaže da je bilo posve nepotrebno.
STAV: Možete li nam predstaviti retrospektivnu izložbu Vašeg oca, koja je svečano otvorena 6. jula u sarajevskoj Vijećnici?
BERBER: Uvidom u očevu biografiju, ustanovili smo da je posljednja samostalna izložba održana 1967. godine. Bilo je i nekoliko kolektivnih izložbi u Sarajevu, ali je ovo prva samostalna izložba nakon 50 godina. Možda se trebala desiti i prije, ali eto, događa se 5 godina nakon očevog odlaska. Osim što se održava u Sarajevu, pogotovo nam je drago što je ona u sarajevskoj Vijećnici koja je jedan prekrasan obnovljeni prostor nakon devastiranja.
Upravo dok razgovaramo, prilagođavamo je s arhitektonske strane za ovu izložbu s obzirom na njen enterijer i s obzirom na njene gabarite. Vijećnica nije klasični galerijski prostor, doduše, ona posjeduje tu kvadraturu, ali da bi izložba bila kompaktna, mi smo se odlučili da koristimo aulu Vijećnice i njen unutarnji heksagon zbog zvukova. Nismo je htjeli pretjerano raspršiti po Vijećnici, već smo htjeli da bude integralna u tom dijelu. Iz tog smo razloga čisto arhitektonski i enterijerski morali dovesti stručnjake kako bismo taj prostor, koji nije tipični galerijski, prilagodili za ovu prigodu. S obzirom da je izložba retrospektivna, pokušali smo da prikažemo sve cikluse tokom cijelog očevog stvaralaštva, da prikažemo one najbitnije koji su označili njegovu karijeru, što s tehničke strane, što s tematske strane.
S obzirom na to da se radi o djelima iz ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do samog kraja, uključili smo djela u grafici, u dubokom tisku, drvoreze s početka sedamdesetih, onda i djela iz ciklusa Jelena, žena koje nema, kao i animirani film na kojem je otac sarađivao jer imamo želju da ova izložba bude prikazana na multimedijalan način, da je dodatno obogatimo. Nakon toga se nastavlja ciklus Putovanje u Skender-Vakuf, koji je ustvari svojevrsno predskazanje nadolazećeg rata. Nakon toga, dolazi opus stvaralaštva po očevom prelasku u Zagreb. Tu možemo svrstati rad na omažu Vlahi Bukovcu i kasnije rad na Srebrenici. To je veliki projekt iz kojeg je nastala likovna monografija od preko 600 stranica, projekt na kojem je otac radio više od 10 godina. Posljednji su opus očevi autoportreti s kojim je, zapravo, i završio svoj rad.
STAV: A što je s njegovim ciklusom Sarajevske razglednice, koji se nalazi u Bošnjačkom institutu?
BERBER: On će isto biti obuhvaćen. Za tu smo priliku u saradnji s Bošnjačkim institutom dogovorili da nam ih posude i to su, zapravo, jedine posuđene slike za ovu izložbu s obzirom na to da sve ostalo dolazi iz našeg privatnog fundusa. Da bismo prikazali period Sarajevskih razglednica, kontaktirali smo Bošnjački institut, koji nam je za tu prigodu ustupio četiri djela koja će se naći na ovoj izložbi. To je bio poklon Mersada Berbera Bošnjačkom institutu. Taj je cijeli ciklus moj otac donirao i on se od tada nalazi kao stalna postavka na zidovima Bošnjačkog instituta.
STAV: Kada govorimo o kompletnom opusu Mersada Berbera, gdje se sve njegova djela nalaze?
BERBER: Glavnina očevog fundusa nalazi se kod nas u privatnoj, obiteljskoj zbirci. Dio se nalazi u muzejima širom svijeta gdje je otac izlagao, veliki dio nalazi se u privatnim kolekcijama s obzirom na to da je otac sarađivao s velikim brojem privatnih galerija od Tokija do New Yorka. Bošnjački institut jedan je u nizu muzeja, s jednom razlikom da je ova kolekcija koja se nalazi u Bošnjačkom institutu bila poklon, jedna zbirka gdje je njegov nijet bio da ta kolekcija trajno ostane u gradu Sarajevu.
STAV: Kaže se da svaka sarajevska obitelj koja drži do sebe mora imati Berbera na zidu. Mogli smo čitati poprilično zločeste komentare koje vode u smjeru da se slikarstvo Mersada Berbera svodi na malograđanski ukus.
BERBER: Gledajte, činjenica je da, osim originala, ulja na platnu, limitiranih edicija, grafika…, postoji isto tako jedna, da je tako nazovemo, komercijalnija linija, ali opet je to Berber u pitanju. Njegova je zbirka rasprostranjena, što od originalne kolekcije, što od grafika itd., a mi smo naučili da velike umjetnike uvijek prate i zli jezici i osporavanja, pa me to ne čudi. Niti me zabrinjava jer ništa od zlih jezika nije umanjilo umjetničku vrijednost i značaj Mersada Berbera.
STAV: Imate li problem s krivotvorenjem?
BERBER: Kako da ne. Mi se već godinama suočavamo s problemom krivotvorina i to je jedan permanentni atak na našu obitelj. Teško se možemo odbraniti od toga, a nakon očeve smrti se to još i pogoršalo. Postoji veliki broj ljudi koji nisu dovoljno informirani, nisu dovoljno educirani, pa misle da mogu kupiti grafiku i sliku na bilo kojem mjestu. I to je vjerovatno dosta kumovalo tome da ljudi misle da do grafika, nastranu što su one rasprostranjene, mogu doći bilo gdje mimo galerija. To je pogodovalo krivotvorenju. Jer vi možete nešto nuditi, ali isto tako, mnogo toga zavisi i od edukacije kupca, da li će pomisliti da grafiku može kupiti na tržnici, ili će misliti da je samo može kupiti u ovlaštenoj galeriji, što, na koncu, mnogo govori i o tom samom kupcu.
STAV: Likovna historičarka Aida Abadžić-Hodžić pratila je rad Vašeg oca za vrijeme njegovog života, a Vi ste se odlučili za nju i sada, kao selektora retrospektive.
BERBER: Jeste. Profesorica Abadžić-Hodžić selektor je ove retrospektivne izložbe. Mi smo prepustili njoj da odradi tu ulogu. Zajedno smo prethodno uradili jedan projekt u Istanbulu u prestižnom Pera muzeju, gdje je ona također bila kustos s poznatim britanskim art-kritičarom Edwardom Lucie-Smithom, koji je bio počasni konsultant-kustos. Mi smo jednostavno odlučili da veliki dio postavke koja je bila prikazana u Istanbulu prebacimo u Sarajevo. Na taj smo način ostali u kontaktu i s profesoricom Abadžić-Hodžić i smatrali smo da ona kao vrsni znalac očevog lika i djela treba ostati i dalje kao selektor postavke.
STAV: Po Vašem mišljenju, kolika je važnost ove izložbe za Bosnu i Hercegovinu?
BERBER: Ja mogu subjektivno odgovoriti na ovo pitanje jer sam bio dosta involviran u očeve prethodne izložbe u posljednjih 20 godina. Bio sam nosilac izložbi kada je riječ o organizaciji. Otac i ja smo izlagali od Japana, Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Evrope, raznoraznim institucijama, muzejima, fondacijama. Sve su te institucije priznate u svijetu. Mi smo birali gdje ćemo se pojaviti, i to je stvar prestiža. Iako otac dolazi iz jedne malobrojne nacije i male države, velika je bila čast postati dio te internacionalne elite i da doživite tu svjetsku priznatost za života. Postoje mnogobrojni umjetnici koji su doživjeli slavu stotinama godina nakon svoje smrti. Već je to bila velika stvar biti svjetski priznat za života, a pogotovo bih akcentirao tu očevu poziciju gdje on dolazi iz jedne malobrojne nacije uz koju je on ostao živjeti. Povijest pokazuje da su drugi slikari dolazili iz malih zemalja i malobrojnih nacija i nastavljali svoj život i stvaralaštvo u velikim zemljama i tamo ostvarivali svoju karijeru. Mogu reći da je malo takvih umjetnika koji su doživjeli svjetsku slavu, bili priznati za svog života i ostali uz one s kojima su odrastali. To su činjenice.
STAV: Možemo li reći da se Mersad Berber vraća kući, ili Mersad Berber nikad i nije otišao s obzirom na to da njegova fascinacija Bosnom nikad nije prestala?
BERBER: To je, mislim, najpreciznija formulacija. S obzirom na situaciju da je otac devedesetih godina prešao da živi u Zagreb u Hrvatsku, on ipak idejno nastavlja svoje stvaralaštvo bez poremećaja. Nastavlja raditi ono što je ustvari dio njegovog DNK, a to je Bosna. Ostao je uvijek blizak i geografijski i duševno. Bio je povezan s Bosnom i s ljudima Bosne. Iz tog bi razloga najpreciznije bilo postaviti stvari da on, zapravo, i nikada nije ni otišao iz Bosne. Ova izložba ustvari je više jedan simbolični povratak u Bosnu s obzirom na ovu izložbu koja se dešava 50 godina nakon te prve samostalne izložbe. U biti, Bosna nikada nije otišla iz oca niti je on otišao iz nje. To su činjenice, a njegova djela to najbolje pokazuju.
STAV: Gdje je najbolja recepcija djela Mersada Berbera?
BERBER: Jedna je stvar doživjeti nekoga za vrijeme njegovog života, a druga je stvar posthumno. Priznanje njegovog rada nikada nije izostalo. Očevim odlaskom s ovog svijeta njegov značaj ne blijedi. Činjenica je da svako ima svoje subjektivno viđenje njegovog stvaralaštva, ali uglavnom je to izuzetno pozitivno. Ova izložba u Sarajevu nailazi na pozitivan odjek koji ni ja sam nisam očekivao. Možda se sada javljaju neki ljudi koji ga prije nisu toliko poštovali, pa koriste ovu priliku da pokažu da to, zapravo, i nije bilo tako. Ne bih sada ulazio u to. Njegova djela govore o njegovom stvaralaštvu, i to je mislim najvažnije.
STAV: Nismo primijetili da je postojala dvojba je li on bošnjački ili hrvatski slikar. Možda je to tako jer sam Berber nije ostavio mjesta za dvojbu i mogao je biti i bošnjački i hrvatski kada je postao svjetski, zar ne?
BERBER: Samim svojim boravkom i u Bosni i u Hrvatskoj jasno je da je otac bio i bosanskohercegovački, bošnjački i hrvatski slikar. Nekada ga je neko prihvatao više kao bosanskog, a nekada više kao hrvatskog slikara. Mislim da je na kraju bitno da je prepoznat kao svjetski slikar, slažem se. Otac je pokazao ko je i šta je kroz svoj rad i svoje stvaralaštvo, kroz svoje nastupe i govore, kroz svoje filozofsko promišljanje. Mislim da su stvari posve jasne i bez suvišnih etiketiranja i tu ne treba ništa dodatno kazivati osim onoga što je on predstavljao kroz cijeli svoj život. Jasno, u njegovom slikarstvu postoje i motivi koje vidimo specifično u nekom hrvatskom koloritu, kao njegov omaž poznatom hrvatskom slikaru Vlahi Bukovcu. I taj dio čini njegov veliki opus, i otac ga je izuzetno priznavao.
STAV: Kada govorimo o saradnji s članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, koji je pokrovitelj čitave izložbe, da se primijetiti da postoje vrlo ružni pokušaji politizacije čitave ove priče. Kakva je bila Vaša saradnja i je li s njihove strane bilo politikantstva koje ne bi smjelo ulaziti u ovakve projekte?
BERBER: Moram priznati da je ovaj projekt atipična situacija i razlikuje se od svih situacije koje smo imali do sada. Naš je pokrovitelj Predsjedništvo BiH i definitivno treba istaći ulogu člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, koji se tu postavio s jednim velikim entuzijazmom, prvenstveno da uopće dođe do ove izložbe, a onda i da pomogne u što boljoj realizaciji projekta. Što se iz dana u dan potvrđuje, posebno angažiranjem ljudi koji su dali svoj nemjerljiv doprinos u realizaciji tog projekta, iako po vokaciji većina njih nisu iz te branše. Unatoč tome, oni su pokazali veliku želju da dođe do realizacije. S te strane mogu da svjedočim jedan veliki entuzijazam i ogromnu želju, izuzetan patriotski naboj da dođe do te izložbe i to je ono što me posebno veseli i zbog toga moram da odam veliko priznanje predsjedniku Izetbegoviću i cijelom timu koji sam dobio na raspolaganje. Tu bih se zahvalio i svima drugima koji su pomogli i pomažu u realizaciji jednog ovako velikog programa. Fondacija “Mersad Berber” ustvari nosi projekt, ali u partnerstvu s Predsjedništvom BiH, jer bez tog pokroviteljstva teško da bi na ovakvom nivou došlo do realizacije ove izložbe. Kroz ovaj period same pripreme osjetio sam i doživio već u nekoliko navrata naznake potencijalne politizacije ovog eventa i bilo bi mi jako žao da dođe do neke insinuacije ili, ne daj Bože, da se od drveta ne vidi šuma i da neko iskoristi i navede ovaj događaj na jednu drugu stranu. Ne bi mi bilo drago jer je ovo prvenstveno izuzetan kulturni događaj i kao takav bi i trebao da ostane.
STAV: Koji su planovi Fondacije “Mersad Berber”?
BERBER: Ja sam bio taj koji se bavio promoviranjem očevih djela, organizacijom izložbi i sve što je to pratilo. Sada, nakon očeve smrti, dobio sam još jednu novu funkciju, a to je briga oko njegovog naslijeđa koje je ostalo iza njega. To naslijeđe mi s ovom izložbom želimo pretvoriti u Fondaciju “Mersad Berber”. Sazrelo je vrijeme za tako nešto. Dugo smo dvojili gdje da je osnujemo i gdje da joj bude sjedište. Moja je majka formalno osnivač Fondacije. Odlučili smo da Sarajevo bude sjedište Fondacije i ova je izložba, zapravo, njen prvi veliki projekt, s tim da Fondacija nosi nešto što je i naša dugoročna misija, a to je da zaživi ne samo kroz projekte već i kroz osnivanje jednog muzeja kojem bi Sarajevo opet bilo sjedište. Tu bi bila izložena stalna postavka djela Mersada Berbera i taj bi muzej bio i sjedište Fondacije. To je dugoročni plan u kojem mi želimo da ta zbirka, ili veći njen dio, ostane u Sarajevu. Oficijelno još nismo počeli pregovarati s Gradom. Meni je drago da sada postoji ova jedna jako pozitivna situacija oko organizacije same izložbe i kooperativnosti, počevši od Predsjedništva BiH pa sve do gradskih struktura. To je već jako pozitivan pomak i nadajmo se da će ova izložba ustvari otvoriti vrata još jačoj inicijativi i još većem feedbacku od strane državnih i gradskih struktura, jer mi smatramo da to naslijeđe ne pripada samo obitelji, nego je to nacionalno naslijeđe i ono se treba tretirati kao takvo.
STAV: Što se tiče dr. Asima Kurjaka, on je nesumnjivo poštivao Vašeg oca i njegovo djelo i dobronamjeran je prema njemu i njegovoj ostavštini, međutim, vidjeli smo da ima zamjerke prema organizatorima izložbe koje je otkrio u jednim senzacionalizmu i medijskom žutilu sklonim novinama?
BERBER: Činjenica je da je profesor Kurjak dugi niz godina bio intimni prijatelj s mojim ocem. Bili su i generacija, imali su i slično mjesto rođenja u Bosanskoj krajini, kao i slično akademsko napredovanje i djelovanje. U Hrvatskoj su njih dvojica bili među najuglednijim Bošnjacima. Profesor Kurjak je nakon preseljenja mog oca na ahiret bio začetnik ideje da se osnuje klub prijatelja i poštovatelja Mersada Berbera, koji bi okupljao prijatelje, poštovatelje i intelektualce iz njegove struke. Klub je trebao održavati svoje skupove, što na jednoj prijateljskoj bazi, što na profesionalnoj bazi, od evociranja uspomena do znanstvenog pogleda na očev rad i njegovu poziciju danas. Znači, u globalu, to je očuvanje lika i djela, što je jedna sasvim plemenita i dobrodošla inicijativa koju je obitelj prihvatila. Ovo što ste sada spomenuli, meni je jako žao što je došlo do ovakve konfrontacije i do, rekao bih, incidenta. Ne znam i nije mi uopće jasno zašto je moralo doći do toga, ali definitivno, sagledavajući i iščitavajući dešavanja po novinama koja su pratila tu situaciju, mogu reći da ne podržavam izjave koje je profesor Kurjak dao u medijima i ne podržavam da je na taj način na ovu zaista veliku izložbu bačena sjena.
Razgovarao: Filip Mursel Begović
Izvor: STAV
