Razgovor sa akademikom Dževadom Karahasanom vođen je 10. 06. 2019. godine, uoči promocije novoobjavljenog izdanja “Izabrana djela Dževada Karahasana“, koja je održana u sarajevskoj Vijećnici.
Razgovarao: Faruk Vele
Akademik Dževad Karahasan, književnik, dramski pisac, esejist, romansijer, “jedan je od najsnažnijih i najdojmljivijih bosanskih prozaika“ i nesumnjivo jedan od najznačajnijih evropskih pisaca današnjice govori za Radiosarajevo.ba o sarajevskoj promociji, izazovima s kojima se suočavaju bosanska kultura i sama Bosna, pseudopolitici i političarima poput predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, egzistencionanoj drami današnjeg čovjeka…
Radiosarajevo.ba: Profesore Karahasan, večeras će biti održana promocija Vaših izabranih dijela u sarajevskoj Vijećnici. Kakvi su utisci i reakcije? Imamo priliku vidjeti jedno impozantno djelo.
KARAHASAN: Klasična književnost je svojevrsni račun s vremenom. Pokušaj da se sačuvaju, da se iz sadašnjeg trenutka izdvoje iskustva, osjećanja pojedinačnih ljudi. Zahvaljujući književnosti mi možemo razgovarati sa ljudima 5. stoljeća stare ere, na primjer sa Sofoklovom Antigonom, sa ljudima iz vremena Baroka, na primjer sa Goetheovim Faustom. Utoliko je čovjeku strašno uzbudljivo iskustvo vidjeti na okupu 10 knjiga koje je on pisao.
Uzbudljivo je iskustvo, prvo, zato što se, naravno, raduje priznanju koje je dobio od izdavača, od kolega koje su radile na tom nizu knjiga. Uzbudljivo je iskustvo i zato što ga tih 10 knjiga stavljenih jedna pored druge prisiljavaju na preispitivanje, na pitanje da li to zaista nešto vrijedi, je li on uspio o čemu je sanjao… Ta mješavina radosti i skepse, uzbuđenja i pitanja, samopreispitivanja jako je zanimljivo i mislim dragocjeno iskustvo. Nadam se da će biti prilike u razgovoru sa čitaocima, kolegama, prijateljima, vidjeti, provjeriti da li je to bilo pametno učiniti, je li bilo uredu okupiti te knjige na jednom mjestu i objaviti ih odjednom.
Radiosarajevo.ba: Razgovarali smo početkom godine kada ste dobili nagradu Jeanette Schocken, nagradu građana za književnost. Zanima me koliko u Bosni kultura danas važna ili, bolje reći, koliko je zanemarena, te kakve posljedice to proizvodi?
KARAHASAN: Ja mislim da je kultura u Bosni izuzetno važna. U krajnjoj liniji Bosna je proizvod kulture. Nije bilo nikada vojske koja je pravila Bosnu, nije bilo političke stranke ili pokreta koji su htjeli ili pravili Bosnu. Bosnu je stvorila kultura, način života, često, čak bih rekao stalno, na rubu velikih imperija.
Gdje su ljudi bili prisiljeni da shvate da im je prvi komšija malo važniji i malo bliži od daleke vlade.
Bosna se temelji na određenom, za Bosnu specifičnom načinu života, na kultu komšiluka, na kulturi konkretnog živog čovjeka s kojima se svakodnevno susrećemo.
Politici ili pseudopolitici, onome što se nama prodaje pod politiku, a politika nije, sa pravom politikom ima jako malo veze, kultura naravno nevažna. Ali, njima nije važno ništa. Njima je važna proizvodnja prividnih, vještačkih problema kako bi se sakrili pravi problemi.
Ako se bavite kulturom, ako pišete književnost, predajete književnost, družite se sa teatarskim ljudima, uvjerite da ljudima kultura itekako jeste važna, da ljudi upravo u kulturi prepoznaju onu supstancu koja Bosnu još uvijek drži na okupu.
Radiosarajevo.ba: Koliko u promišljanjima, u posmatranju svijeta vidite jednu dramu koju proživljuju ljudi kao, rekao bih, bića. U razgovoru s običnim ljudima, vrlo često ćete vidjeti jedan osjećaj pogubljenosti, beznađa, bezidejnosti… Ima ona epizoda s presretnutim snimcima kada zločinac Ratko Mladić kaže: ‘Razvucite im pamet…’. Da li je nama u Bosni razvučena pamet,. Je li ovo svojevrsna egzistencijonalna drama ne samo ljudi u Bosni već drama ljudskih bića uopće.
KARAHASAN: Ja ne bih ovaj fenomen o kojem govorite suzio na Bosnu. Sasvim je očigledno da je čitav svijet u svojevrsnom stanju raspada. Sasvim je očigledno da je jedna epoha zaista pri kraju, ako nije na kraju. Čovjek je biće vremena. Čovjek je čovjek dok pamti nekakvu prošlost, živi u nekakvoj sadašnjosti, sanja, projicira, namišlja nekakvu budućnost. Mi bez toga nismo i ne možemo biti ljudi.
Eror tehnike doveo nas je do toga da budemo svedeni na puku sadašnjost. Primijetili ste da doslovno svi ljudi sa sobom nosaju mobilne telefone na koje se bez prestanka javljaju, na kojima čitaju poruke, novine, e-mail poruke, reagiraju, javljaju se onome…
Svi su zatočeni u svoje sad! Čovjek ne može boraviti u svojem sad. Čovjek boravi u vremenu, čovjek mora boraviti u malo većim jedincima vremena koje mu daju koliko-toliko realan pogled na sebe samoga. Govorim o nekakvom duhovnom stanju ljudi danas.
Politička ravnoteža svijeta je potpuno narušena. Doslovno se sve raspada. Vidite sami da na sve strane bjesne ratovi, gore biblioteke, raspadaju se savezi koji su, do jučer, smatrani neupitnim i vječnim. Uspostavljaju se novi savezi koji su, koliko jučer, izgledali nemogući.
A već 25 godina sistematski iz državnih vrhova proizvode strahove. Ako čitate novine, gledate TV, pratite razne internete, vi dnevno po 17 puta budete obaviješteni da svijetu nema spasa! Da sve ide k vragu. Evo vam klimatske promjene, eno vam ekonomske katastrofe, eno vam ratovi, eno vam…. U toj količini straha, u panici koja se sistematski sprovodi ljudi se, naravno, gube. Gube nadu u opstanak, u produženje života, opstanak smisla. Nije to specifičnost Bosne. Ljudi su na cijelom svijetu uronjeni u strah više nego su kad plivaju uronjeni u vodu.
Radiosarajevo.ba: Kada smo prije tačno šest godina snimali jedan intervju govorili ste upravo o značaju kulture za opstanak Bosne, te da će ona na vrijednostima kulture i opstati. Koliko Vas zabrinjava ono što vidimo posljednjih godina, a posebno intenzivno zadnjih mjeseci, ta jedna nevjerojatna destrukcija usmjerena protiv ove zemlje? Štaviše, nije to samo pitanje destrukcije prema institucijama, već i intervencijama u kulturu. Nedavno je sklopljen sporazum o tzv. srpskom kulturnom prostoru koji ima težnju da obuhvati najmanje polovicu BiH. Je li tu kultura produžena ruka, alatka politike?
KARAHASAN: Naravno, da je ljudima koji su htjeli razoriti Bosnu bilo jasno, prije nego nama, da je upravo kultura supstanca koja Bosnu drži na okupu.
Ja sam još uvijek tvrdo uvjeren da će Bosna opstati. Da se Bosnu ne može, ustvari, definitivno uništiti.
Kultura je, doduše, nemoćna, ali je vraški žilava, trajna. Mislim da je Jugoslavija bila sjajna politička ideja, da je bila ozbiljna država, zaista, koju je trebalo čuvati, koja se temeljila na fantastično dobroj političkoj ideji, koju su uostalom širom svijeta visoko poštovali i prepoznavali kao najbolji politički model za južne Slavene.
Ipak, Jugoslavija se raspala u nekoliko godina ozbiljne destrukcije.
Bosna je bila izložena užasnoj agresiji, i sa istoka i sa zapada, Bosnu su sistematski razarale vojske, diplomati, špijuni, sistematski su je razarali ljudi sa Zapada koji su se pravili da nam pomažu. A, ipak, dobar dio Bosne je preživio i nakon 30 godina bjesomučne destrukcije.
Zašto?! Kako objasniti ovaj paradoks. Ja ga objašnjavam tako da je Jugoslavija bila i ostala, nažalost, samo politička ideja. Nije se uspjela, nije valjda bilo vremena, nečega nije bilo što bi pomoglo da se ta politička ideja pretoči u kulturnu stvarnost.
Bosna je bila i jeste još uvijek kulturna stvarnost. Ponavljam, kulturna nije moćna, ali je vraški žilava. Kultura je niz formi dugog trajanja. Ja sam uvjeren da će Bosna, ako Bog da, preživjeti.
Radiosarajevo.ba: Zanimljivo je na tragu ovog što ste rekli to nevjerovatno i groteskno negiranje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika – da je Bosanac! I to baš onako na bosanski način. Gotovo je šizofrena ta potreba negiranja pripadanja svojoj zemlji, pogotovo kada to čini njezin predsjednik. Kako vidite tu potrebu negiranja Bosne i bosanstva i koliko se onda to bosanstvo danas nameće kao ključna ideja očuvanja ove zemlje.
KARAHASAN: Da Vam pravo kažem, ja mislim da ono što Dodik govori ne treba uzimati ozbiljno. Vjerujem da ni on sam nikada nije uzimao ozbiljno ono što govori. Ne pratim aktualna zbivanja, ne čitam novine, ne gledam televiziju i ne slušam radio.
A čak su i do mene dospjele vijesti i dokazi da g. Dodik u različitim periodima govori bitno različite, često direktno proturječne stvari. Jednom je strastveni bosanski patriot koji sanja o Bosni, o obnovi Bosne, koji osuđuje genocid u Srebrenici, koji ne znam šta sve čini.
Drugi put je čovjek koji poriče genocid u Srebrenici, poriče sve zločine i ne znam šta sve drugo, pa onda nešto treće.
Mislim da ono g. Dodik govori ni on sam nikada nije uzimao ozbiljno, nikada nije osjećao da ga njegove riječi obavezuju. Mislim da je gubitak vremena i energije tim se baviti i na to bjesniti. Uostalom uvijek je bilo ljudi koji misle ovako ili onako i to je dobro. Ja mislim da u govoru u javnom prostoru treba voditi računa da svako ima pravo na svoje mišljenje, ali niko nema pravo na svoje činjenice.
Treba se baviti činjenicama, a ne mišljenjima pojedinih ljudi.
