Pravili smo i pucaljke od zove, od klina i šupljeg ključa koji se punio sastruganim glavicama šibica. Zatim od konzervi i karbita. Pravli smo… Međutim, meni je najdraži saputnik u djetinjstvu bila knjiga. Čitao sam svugdje i na svakom mjestu. Znao mi je dan proletjeti u čitanju knjiga o indijancima, moreplovcima, tragačima za blagom, istorijskim pustolovinama… Omiljeni pisci su mi bili Žil Vern, Karl Maj, Stivenson, Kuper, Tven, Viktor Igo…
Provincija: Jaka je veza između vašeg stvaralaštva i djece. Čini mi se da ste tu na svom terenu. Čega se najradije sjećate iz vlastitog djetinjstva? Opišite nam ambijent u kojem ste odrastali.
Hasić: Moje davno djetinjstvo bilo je sasvim drukčiji svijet odrastanja od svijeta u kojem odrastaju današnja djeca. Ono što je činilo njegovu ljepotu, u današnjoj djeci bi izazvalo čuđenje i nerazumijevanje, možda bi bilo smiješno. To je jedan od razloga zašto ga ima tako malo u svemu što sam dosad napisao. Postoji samo u tragovima, kao usputno zapisano u ponekoj pjesmi i priči. A znamo da ima pisaca kojima je sve što su napisali, ili gotovo sve, isteklo iz istog izvora – vlastitog djetinjsva i života uopće. Ali, iako ne pišem o svom djetinjstvu, koje je od mene udaljeno sedam decenija, ono živi u meni i katkad ga se s nostalgijom sjećam.
Odrastao sam u kući punoj djece, ali nažalost, dva starija brata bili su dovoljno stariji, a da bi mi bili drugovi u igri i saputnici u odrastanju. Isto je i sa starijom sestrom. Ja sam opet bio dovoljno stariji od mlađeg brata i sestara. I kao što to najčešće biva u životu, u mom djetinjstvu više su bili aktivni učesnici igara, događaja i pustolovina dječaci i djevojčice iz moga komšiluka i ulice, čak i oni stariji od mene. Uobičajene igre bile su: žmurka, ganja, firiz, nogomet na ledini s loptom krpenjačom jer tada nije bilo gumenih lopti, a o fudbalu mogli smo samo sanjati. Pravi fudbal, u izlogu jednog dućana, bio je predmet mašte i snova svih dječaka u gradu. Bio je nagrada u sakupljanju sličica igrača u kao list tankoj čokoladici onome ko pronađe dobitničku sličicu sa štambiljem. Naravno, niko je nije pronašao. Fudbal je bio samo mamipara.
Kao što nije bilo lopti, tako nije bilo ni drugih igračaka. Pravili smo drvene mačeve, pištolje i puške, luk i strijelu. Kad se pojavio revolver, sličan kaubojskom, na kapisle, onaj ko ga je mogao kupiti pravio se jako važan. Pravili smo i pucaljke od zove i od klina i šupljeg ključa koji se punio sastruganim glavicama šibica. Zatim od konzervi i karbita. Pravli smo…
Međutim, meni je najdraži saputnik u djetinjstvu bila knjiga. Čitao sam svugdje i na svakom mjestu. Znao mi je dan proletjeti u čitanju knjiga o indijancima, moreplovcima, tragačima za blagom, istorijskim pustolovinama… Omiljeni pisci su mi bili Žil Vern, Karl Maj, Stivenson, Kuper, Tven, Viktor Igo… Čitao sam sve što mi je dolazilo u ruke. A tada se i do knjige teško dolazilo. Biblioteka mi je bila druga kuća. Kade već pominjem kuću, da kažem i to da smo se igrali do kasno u noć, vrata moje kuće su bila otvorena dan i noć da braća i ja možemo ući poslije kasne igre. Mnogo sam vremena provodio napolju, u komšiluku, lutanju s drugovima po obližnjim livadama i šumama, na Savi iz koje se u vrijeme mog djetinjstva moglo piti. Kad bi prolazio brod, koji se uvijek najavljivao sirenom, skakali smo u vodu i plivali u susret valovima. Učio sam plivati sa tikvama oko pasa. Napuhana guma auta, takozvani šlauf, bila je omiljeno plovilo. Oko onih velikih, vjerovatno kamionskih, znalo nas se kačiti i po desetak. Naravno, i kupaće gaćice i kostimi bili su ručno šivani. Imati u to vrijeme bikcikl – to je bilo kao imati danas avion. Išao sam u školu kada se pisalo na tablici grafitnom pisaljkom, pisalo i brisalo, kad se pisalo držalom i perom, kad se imala sveska takozvana svaštara, kad su se knjige nosile u rukama ili zavezane kaišem, u njedrima, kada se dječaci po kazni sjedili sa djevojčicom u klupi, kad se učenike tuklo štapom po dlanovima i tjeralo da stoje u ćošku okrenuti leđima prema razredu, kada se u školi dobijala užina: zemička sa kolutom salame ili samo namazana i lonče vještačkog mlijeka.
Glavna zabava u mom, djetinjstvu, za nas djecu, ali i za sve ostale, bilo je kino. Kad se davao neki vestern ili komedija s Čarli Čaplinom, Debelim i Mršavim – Stanlio i Olio, red pred kinom bio je dug desetine metara, u njemu se guralo i izguravalo iz reda slabije, nas djecu. Tapkaroši, stariji momci, bili su glavne face od kojih se moglo kupiti karta po mnogo višoj cijeni. Svi su, dok gledaju film, grickali sjemenke pa je pod kina bio prekriven ljuskama sjemenki. Prodavci sjemenki su prodavali sjemenke na fildžan pred početak filma. Prepričavali smo gledane vesterne. Prepričavanje je uvijek počinjalo sa: Dolazi mladić na konju, a završavalo se sa: Odlazi mladić na konju. Mladićem se nazivalo glavog junaka filma, koji je bio i junak djetinjstva.
Poslije kina, ili čak i prije, bio je najvažniji radio, na njemu smo slušali prijenose fudbalskih utakmica i muziku: sevdalinke i dalmatinske pjesme. Televizija je došla puno kasnije. Prvi televizor je bio u izlogu prodavnice u centru grada i pred njim se okupljalo. Sjećam se da sam gledao Don Kihota. Korzo je bilo glavno okupljalište u popodnevnim satima pa do kasno naveče. Na njemu se stajalo u grupama ili šetalo u krug s jednog kraja na drugi. Čak i zimi. Gledalo se svoje simpatije. Najvažniji su bili oni koji su korzirali sa curom. Najljepše u mom djetinjstvu bilo je to što se zaista drugovalo i što se odrastalo u pravim igrama, s kojima su ove današnje virtualne igre, koje toliko opčinjavaju savremeno djetinjstvo, obična glupost i osamljivanje… Zašto ne pišem o svoj toj ljepoti? Jednostavno, valjda zbog mnogih pročitanih knjiga, svijet u njima opisan mi je zanimljiviji nego stvarni i ja, kako god da okreneš, kad pišem uvijek uronim u maštu… Bez mašte nema pravog djetinjstva ni pravog pisca za djecu.
Provincija: Brčko je grad koji nosite u sebi?
Hasić: Od agresije na Bosnu i Hercegovinu ne živim u Brčkom. Nekoliko godina sam živio u Njemačkoj, a od 1995. godine živim u Tuzli. Neću se vratiti u Brčko. S vremena na vrijeme odem u posjetu. Brčko će uvijek biti moj rodni grad, ali nostalgiju za njim nemam.
U Brčkom sam proveo, uglavnom siromašno, ali sretno djetinjstvo. U Brčkom sam počeo čitati i propisao. Upoznao Snežanu, ljubav svog života i divnog čovjeka. Ona je bila i ostala uz mene u najtežim trenucima. U Brčkom je rođen naš jedini sin. U Brčkom sam završio osnovnu školu i gimnaziju i počeo raditi u gimnaziji nakon završetka studija jezika i književnost i Zagrebu. U Brčkom sam imao prijatelje i sa nekima od njih i danas komuniciram. Napisao sam i objavio prvu knjigu pjesama: Praviš se važan, koju je objavio Književni klub Pablo Neruda, a koja je i danas, iako sam napisao dvadesetak knjiga, najpoznatija moja knjiga. Dok sam bio profesor u Brčkom, dobio sam svoju prvu književnu nagradu, i to za prvu napisanu priču za odrasle. Bila je to nagrada „Ivo Andrić“ sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. I svoju prvu nagradu za knjigu, nagradu Tuzlanskih Oktobarskih susreta za knjigu Praviš se važan. U Brčkom sam devedesetih godina doživio i teške trenutke i razočarenja i nešto sam od toga i napisao. Poslije nemilih dana izbjeglištva utočište sam našao u Tuzli i tu sam u svijetu književnosti postao ono što jesam. Volim reći da sam i brčanski i tuzlanski pisac. Tuzla mi mnogo znači, u njoj sam stekao nova lijepa prijateljstva i u njoj ću ostati zauvijek. U Brčko ću i nadalje ići povremeno, na dan, dva, zbog promocije neke knjige, književnog susreta i neke druge prigode.
Provincija: Kako je počelo to sa pisanjem, otkud potreba, iz čega i kako su nastale prve pjesme i priče?
Hasić: To sa pisanjem došlo je nakon čitanja. Nakon neznamtikojeg broja pročitanih knjiga. A čitao sam povazdan. Sakriven u nekom kutku avlije ili bašče, negdje na livadi izvan grada izvaljen poleđuške,ili dok sam čuvao našu kravu Bjelavu na ispaši (o njoj sam napisao i priču: Bjelava u našoj kući) na obali Save, u čamcu, na putu ka školi, u školi s knjigom ispod klupe, na povratku iz škole, prilikom odlaska u dućan ili na pijacu, gdje me je majka slala, krišom noću u sobi, ponjavom zašuškanih vrata da se ne vidi svjetlost, pri baterijskoj lampi, lutajući ulicama bez drugog cilja osim da lutajući čitam, u toku vremena dječijih igara u kojima sam igru žrtvovao knjizi… Bilo je i smiješnih i zanimljivih trenutaka i situacija zbog te moje ljubavi prema čitanju. Jednom me je, naprimjer, babo provalio kako ne učim, nego čitam knjigu koju sam uvio u pakpapir na kojem sam napisao geografija. Naime, puno mi je bilo draže čitanje knjiga nego učenje. Neki su me smatrali čudakom. Jedan komšija je rekao da sam malo onako i pri tom pokazao vrteći rukom da misli da sam malo ćaknut. Rekao je da je u mog babe i majke toliko djece da jedno mora biti „onako“. Mnogo godina kasnije, kada sam predavao njegovom sinu Ljubi u gimnaziji (književnost i jezik su mu bile jedna od Ahilovih peta) rekao je:“Uvijek sam znao da će od tebe biti nešto veliko, uvijek su ti oči bile na knjizi.“
Bilo je samo pitanje vremena kada ću propisati. Kada ću svoju opčinjenost svijetom između korica knjige pokušati da pretočim u pisanje. Počeo sam pisati kao učenik za školski list u gimnaziji. Čak sam dobio i nagradu za rad o omladinskoj radnoj akciji (inače nisam bio ni na jednoj akciji) na nekom beogradskom literarnom konkursu. Bio sam tada u drugom razredu gimnazije i to je bio moj prvi književni honorar, ali još mi je bilo vrijednije to što je kroz sve razrede išla oglasna knjiga u kojoj mi se čestita na nagradi. Sjećam se da je moja prva objavljena pjesma bila u Malim novinama, bio sam tada mladi profesor u brčanskoj gimnaziji. Uslijedilo je sarađivanje sa Veselom sveskom, Tik Takom, Zmajem. Bilo je to vrijeme kad su književni listovi i časopisi davali lijep i redovan honorar (što je danas naučna fantastika jer takvih glasila u Bosni nema i jer se objavljivanje ne plaća ako si objavio nešto u nekom listu ili časopisu koji je neko vrijeme postojao). Otkud potreba za pisanjem razumljivo je svakom ko ima potrebu za čitanjem, kome je knjiga duhovna hrana, a pisanje avantura, potreba duše za ljepotom svijeta koji je izronio iz mašte, ili bar njome uljepšan i učinjen zanimljivijim od stvarnog. Pišem ponajviše zbog toga što mi je vrijeme pisanja lijepa pustolovina u kojoj se nikada ne zna kada i kako će započeti i kada i kako će se završiti. Često je ono što napišem čudo i iznenađenje i meni samom. I u tome je neodoljiva draž pisanja. Stvaranja umetničkog djela uopće u bilo kojoj umjetnosti. Pisati, a nemati tu potrebu za duhovnom avanturom, samo je gubljenje vremena, makar bilo i plaćeno. Meni je lijepo provedeno vrijeme pisanja i onda kada ništa ne napišem, nego se to što sam pisao na kraju nađe u korpi za otpatke, ili obrisano, danas kada najčešće pišem na kompjuteru, a to komputersko pisanje nije ni blizu onoj nekadašnjoj ljepoti pisanja na pisaćoj mašini. Nažalost, mnogi tehnički izumi ubili su ljepotu nečega što je činilo život ljepšim i što je bilo prisno duši, dio tebe.
Provincija:Ima li neka priča da je niste napisali, neka kratka da nam je sada ispričate?
Hasić: Puno je nenapisanih priča. Onih koje su napisane u duhu, a nisu napisane u stvarnosti. Nije im bilo suđeno da budu napisane. Napisao sam one priče, pjesme i romane kojima je bilo voljom Allaha određeno da ih napišem. Dragi Allah me darovao sa trinaest do sada napisanih bajki, u ovom vremenu izolacije zbog epidemije koronanavirusa i tako mi učinio manje teškim i samotnim ovo vrijeme iskušenja i neizvjesnosti, darovao me duhovnom snagom. Radujem se svakoj napisanoj pjesmi i priči i nadam se da ću biti darovan još nekom.
Provincija: Kuda vas je pronosao život?
Hasuć:Doslovno me nije puno život pronosao svijetom. Zbog toga ne žalim. Od izlazaka u svijet važne su mi godine studija književnosti u Zagrebu, boravak u Briselu i prijateljevanje sa divnim čovjekom i piscem, svim svojim bićem odanim knjizi i pisanju, Bijeljincem Osmanom Arnautovićem, koji je nažalost prerano preminuo, i godine provedene u Njemačkoj, prvo kao profesor u Dopunskoj školi u Štutgartu, a poslije kao prognanik iz rodnog grada. Sve te sredine su ostavile traga u mom književnom stvaranju. Osman Arnautović je sa svojim mladim saradnicima preveo izvjestan broj mojih pjesama i roman Ida na francuski jezik, objavio i promovirao u Briselu. Kao pisac za djecu gostovao sam u mnogim školama širom Bosne i Hercegovine i to su bili također nezaboravni izlasci u svijet izvan svakodnevnice. Ali, kao strastveni čitač proputovao sam u duhu kroz svijet i vrijeme opisano u knjigama. Vjerujte, putovanja čitanjem su lijepa i uzbudljiva.
Provincija: Recite nam nešto o Vašim knjigama što do sada nije znano. Kako nastaju, kako ih djeca dožive, kuda sve te priče i pjesme odu?
Hasić: O svakoj knjizi mogao bih ispričati priču o njenom nastanku, ali to bi predugo trajalo. I do sada sam možda bi preopširan pa ću samo najkraće što mogu opisati put nastanka nekoliko knjiga. Knjiga priča za odrasle čitaoce Tamnovanje Tea ormanskog nastala je kada sam zbog bolesti bio gotovo godinu dana skoro slijep. Na očnom odjelu na Gradini i kasnije po izlasku iz bolnice sve sam priče diktirao neposredno u diktafon i sin ih je kasnije otkucao na kompjuteru. Romane za djecu Mjesec san i papirni avioni i Hajde da opet šutimo napisao sam u toku dva mjeseca Ramazana svakodnevno pišući između sabaha i akšam-namaza. Napisao sam ih s lakoćom, kao da mi neki plemeniti glas kazuje šta da napišem. Roman Pustolovine zaljubljenog dječaka napisao sam na osnovu snova koji su mi se ponavljali.
Provincija: Ima li nešto što biste u književnosti još voljeli uraditi?
Hasić: Iza mene je književni staž dug pedeset godina i dvadesetak objavljenih knjiga poezije, pripovjedačke proze, priča i bajki, romana, kratkih dramskih tekstova, što za djecu, što za odrasle, kao i pet-šest izvedenih radio drama. U svakoj novoj knjizi nastojao sam otići korak dalje u odnosu na prethodnu-tematski, jezički, formom i književnim dometom. Volio bih napisati još neku knjigu koja bi bila bolja od svega što sam do sada napisao. Volio bih objaviti knjigu pjesama za odrasle na kojoj radim zadnjih osam godina, kao i dvije ranije napisane zbirke pjesama za djecu te rukopis bajki koje sam napisao za ovo dosadašnje vrijeme izolacije zbog korona epidemije.
Provincija: Dobitnik ste velikog broja različitih književnih nagrada. Koje vam najviše znače?
Hasić: One koje su mi dodijelili pisci i književni kritičari, dakle, ljudi kojima je kniževnost za djecu i mlade struka i životni poziv: Nagrada za najbolju knjigu pjesama za djecu Oktobarskih susreta Tuzla za knjigu Praviš se važan, Godišnja nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu za djecu i mlade za zbirku pjesama Plave fuze i druge ljubavi i roman Pustolovine zaljubljenog dječaka, Nagrada Mali princ za roman Mjesec, san i papirni avioni, Nagrada Mali princ za doprinos razvoju dječije književnosti u Bosni i Hercegovini te nominacija za nagradu Astrid Lindgren. Jednako mi je važna i nagrada: osmijeh na licu djece i iskre u očima kad im na književnim susretima kazujem svoje najčešće šaljive i vedre pjesme. Zbog toga vrijedi biti pisac za djecu. Smisao pisanja za djecu je učenje dobru i uljepšavanje doba djetinjstva i odrastanja.
Provincija: Kako vidite književnu scenu i pisce u BH zadnjih godina?
Hasić: Nikada nije bilo teže biti pisac. Država gotovo da ne vodi nikakvu brigu o piscima. Nikada nije bilo teže objaviti knjigu. Danas je to gotovo nemoguće jer nema državnih izdavača, niti država stimulira izdavačku djelatnost. Izdavačima je isplativo objavljivati jedino knjige koje su u školskoj lektiri. Zato pisci sve češće pribjegavaju plaćanju objavljivanja svojih knjiga. Put knjige do čitalaca je neizvjestan, knjižara gotovo da i nema. Tiraži su najčešće smiješno mali u odnosu na tiraže u zemljama u kojima je knjiga dio svakodnevne kulture, a pisci ljudi čiji se rad poštuje i cijeni. Ali, na sreću, pisci za djecu i pisci uopšte su žilav soj, posebno oni kojima je pisanje dio životnog smisla i duhovna potreba. Pišu ma koliko da su zanemareni.
Provincija: Kažu da poslije prolaska pandemije izazvane korona virusom ništa neće biti kao prije. Šta mislite da li se to odnosi i na kulturu i književnost?
Hasić: Ja, kao nepopravljivi optimista i jedan od onih koji kao Don Kihot jurišaju na vjetrenjače, zamišljam da će kad korona virus bude prošlost, nova sadašnjost i budućnost kulture i književnosti u Bosni i Hercegovini biti bolje. Oni koji oblače i vedre shvatit će da se vrijednost države i njen ugled mjere i razvijenošću njene kulture i umjetnosti i da su kulturne i duhovne vrijednosti uopšte ono navrijednije što čovjek stvara i što iza njega ostaje da koristi generacijama koje dolaze. Baš zato što je čovjek prolazno biće, ma koliku imao moć, treba da shvati vrijednost onog što je neprolazno. Novčana sredstva izdvojena za kulturu neće biti smiješno mala, a kada se mora rezati izdvajanja, kultura neće biti prva na udaru i neće joj se oduzimati od ono malo što joj je namijenjeno. Sve kulturne ustanove će dobijati bar toliko koliko im je porebno za normalan rad. Biblioteke će, primjerice, imati dovoljno sredstava da u svom knjižnom fondu imaju svaku aktuelnu knjigu koju bi trebalo imati, pogotovo domaćih autora, pa čitaci neće kad pitaju za neku novu knjigu dobiti odgovor da je biblioteka nema. Izdavačima će se pomagati u objavljivanju rukopisa koje vrijedi štampati, a posebno knjiga za djecu i mlade. Književnost za djecu neće biti ni na koji način omalovažavana jer će se shvatiti da je dobra knjiga za djecu prva stepenica u odgajanju i stvaranju budućeg naraštaja koji će imati široke vidike, otvorenog za sve lijepo i pozitivno. Sa postepenim ekonomskim oporavkom poslije pandemije, doći će i do kulturnog napredovanja pa možda i do blagostanja. Kad ovo kažem, ne ironiziram, nego kažem ono što želim i čemu se nadam. Ako moja generacija, i generacija po godinama blizu mojoj, to ne doživi, (prije da neće nego da hoće), ljudski je vjerovati da mlađe generacije hoće.
Razgovarao: Mehmed Đedović
