ENES KIŠEVIĆ: A što ti je pjesnik, ako nije dijete

 – Ti si naša zlatna manjina u tuđini.
Naš izvoz, unikat. Krv naša i nada,
Čestita mi predsjednik susjedne većine,

Dok u lice mi se smješka manjinska mu vlada.

-Da gospodine predsjedniče,
gledano u cjelini,
i prijatelji su, i ljepota,
i istina u manjini.

O razumu da i ne govorim.
Toj manjini većinom manjina sudi.
Manjina je postala dobrota.
Na manjinu spali su ljudi.

Neka Vaša Visost pogleda u zvijezde.
I? Kako Vam se Vaša veličina ćuti?
Jeste li i Vi tek prah od života
Il sav, u cjelini, pripadate smrti?

Pred partiturom mora

(sonetni vijenac, magistrale)
Posvećeno Asji (Asjutki) Kišević

A što ti je pjesnik, ako nije dijete?
Srcem zaigrano – igrom oživljeno.
Ja, što moru šapće, morem zanijemljeno,
Usklađeno s tvojom magičnošću, svijete

Ta čemu umjetnost? Čemu šuplja lira?
Kad je bez ljepote i bez osjećaja?
I prijetvorna – i sva smišljena do kraja.
Koji to čisti ton sumnju svoju svira?

Ima li slavuja što silu opjeva?
Što, zar pod prisilom cvijeta pup nastaje?
Eno, zvijezde dršću, zar sjaje od gnjeva?

Vojska na zemlji sva, pred crvom – ništa je.
I od svega blaga što od svijeta traje –
Ćutim, sve što misli – nježnijim postaje.

Majka

Uvijek kad stignem u neki novi kraj
Pa nijem od ljepote lutam bez prestanka,
Iz očiju mi sine nakupljeni sjaj:
O, da je uz mene sad i moja majka.

To mi se događa u trenutku svakom:
Na putu, u kući, u pisanju ovom…
Svaki moj uzdah obojen je Majkom.
Svaka pjesma moja, njenim diše slovom.

Jesam li upozno neko drago biće,
Il nekoj knjizi radovo se jako,
Kroz svaku mi poru miso prostrujit će:

Kad bi sad uz mene i ti bila, Majko.
Molio se Bogu, blagovao ili plako –
Samo da si i ti sad uz mene, Majko.

Havino preklinjanje

One noći,
kad su me njih sedmorica
silovali u logoru,
molila sam Te da iz utrobe moje
ispljuneš sjeme soja pasjeg,

zašto me uslišio nisi Gospode,
kad ništa Ti skrivila nisam?

Molila sam Te
da me bar načas lišiš
nadzora mučitelja mojih,
kako bih sama sebi
utrobu noktima iskopala

Zašto me uslišio nisi Bože moj
kad ništa Ti skrivila nisam?
Okretala sam glavu od vode,
okretala glavu od kruha,
ne bi li se smrt mojim molitvama smilovala,

ali kako da se smrt smiluje meni
kad sve je u Tvojim rukama Svemogući.

Molila sam one koji su me silovali,
one koji su mi Majku zaklali,
one koji su mi kuću spalili,
zaklinjala ih imenom Tvojim
da sve ću im oprostiti
ako me ubiju,
ako me na četvero raščejreče;

nisu me uslišili Gospode,
nego su mi jabuku pružali
danonoćno opipavajući
kako napreduje njihov plod.

Onoga jutra,
kada se prvi put dijete u meni pomaklo,
molila sam Te
da se moj čovjek Alija
s bojišta ne vrati;

Nisi me uslišio Gospode,
nego si učinio
da me sprovedu do bolnice,
četiri da me doktora
za ruke i noge rastežu,
da butinama ne bih
zadavila ovo dijete
koje sam više od sunca
željela mrtvo vidjeti
ili da ono mrtvu
svoju majku ugleda,

zašto me uslišio nisi
dobri moj Bože,
kad ništa Ti,
kao ni ovo djetešce nedužno,
učinila nisam?

Daj mi snage,
milostivi Bože moj,
podignuti ovo muško dijete,
koje nitko osim Tebe
sačuvao ne bi,
i daj merhameta,
djetetu ovom,
s ljudima i sa istinom
njihovom živjeti,
nesretna Te njegova
majka Hava preklinje

Voda je moja mati
Alenu

Voda – kažem – i već žeđ bivam i žega.
Odmah potom riječ mi u vodu potanja,
u vodu što tajnu pronosi postanja –
i na njenom putu ne postoji stega

koja bi joj mogla spregnuti silinu.
Jer i izvan toka ona ide k cilju.
Pronosi li voda samo svoju zbilju
Il’ sa sobom nosi i moju sudbinu?

Da je voda most, to vidi se po rosi –
most koji vidljivo s nevidljivim spaja.
O, koliko neba u mirisu nosi

ta obična kiša iz mog ključkog kraja!
Voda – oda svoda. Sve se u nju svodi.
Ova bistra voda oku tako godi

Ova bistra voda oku tako godi
da u meni druga polovica duge
dršće kao dijete kad ga Majka rodi –
i sav tako pun sam neke lijepe tuge.

Tko prolazi od nas? – reci meni rijeko.
Hajde, trči sa mnom! Tko će prije k moru?
Ponesi me malo, more je daleko –
il’ daj barem ruku ovom svome stvoru.

Najbolje bi bilo da se s tobom stopim,
da sve moje misli prodišu ko škrge –
i da te u oči ove plave sklopim

pa da skupa sa mnom trčiš ispod duge.
Što će meni pusti dvori iza brijega –
dovoljna je voda – pa da imaš svega.

Prekinuta šutnja

 Iz čista mira, neki me čovjek na ulici
poteže s dva prsta za rukav i reče:
– Vi, gospodine pjesniče, još uvijek pjevate,
a već ste dobrih godina nakupili?

Smušeno se osmjehnuh i htjedoh produžiti
no zajedljiv čovjek u prolazu
(o hvala Bogu  što smo svi prolazni)
ne odustade od svoje unaprijed smišljene namjere,
te nastavi:
– Pa danas vam poezija nije ni za mlade ljude,
a kamoli za stare.
Doduše, vi i sijede glave lijepo pjevate,
no nikad vam ovaj svijet, pjesniče moj,
nije živio od poezije. Nikad!
Niti će ikada živjeti.

– Svijet ovaj, nikada nije živio od ljudi,
gospodine, nego je oduvijek živio od poezije.
Isključivo i jedino od poezije.
Samo što je ovo drvo, recimo, toga svjesno,
a mnogi od nas nisu.
– Kako to mislite «veliki pjesniče»?!
– Pa zrak ovaj koji dišete, recimo – poezija je.
Zemlja na kojoj stojite i koja vas hrani poezija je.
Voda koju pijete,
ovaj suton što pada
i što će vam uskoro donijeti san,
sunce, koje će vas sutra probuditi,
ako ga zaslužite,
velika poezija jest.
A ja sam tu tek da vas podsjetim, gospodine,
da je sve ovo oko nas,
sve ovo nad nama i u nama
–čista poezija.
Istina je da se priroda svome Stvoritelju
zavjetovala vječnom šutnjom,
no upravo zbog toga meni i jest dana riječ,
kako bih ponekad
(ali samo kad je to doista nužno)
mogao prekinuti tu dobrostivu šutnju –
točnije rečeno: nastaviti ju

Igra
Sari

Biti vjetar što se svjetlom igra
i što dahom po pustinji šara,
svako malo drugu sliku stvara,
narisati čas zmiju, čas tigra.

Okrenut se k nebu, pa sa žarom
jednim mahom s crtom iz dubina
jato bijelih naslikati dupina
kako skaču kroz plavet sa Sarom.

Pa sjurit se uz zvjezdani bljesak,
izrezbarit svu pustinju sinju
uz Mjeseca onu žutu dinju –

potom rukom poravnati pijesak.
Slika jest tren. Jest i trena slika
Trepneš – i već – nestalo je lika.

Doktor Muhidin

Dođi mi što češće,
bolan mi ne bio.
Kod mene si kao kod sebe.
Zaštićen u samoći.
Jer na svijetu mnogi je živio,
i mnogi od njih,
nikad nam više
ni u san
neće doći

xxx

Uz labudicu se
Stisli labudići
Džamija i selo

Srebrenička majka

Sve da im i oprostim
za poubijanu djecu,
u snu bi me gušile
ubojica žice.
Ti možeš njima
oprostiti Bože,
no meni da l’ ćeš moći
pogledat’  u lice?

Lampa u prozoru

Čim nevrijeme udari neko,
oluje, kiše, il’  snijezi zaspu
moja majka posklanja cvijeće s prozora,
pa u okvir okna okači lampu.

– Kome to svijetliš? – bunovan pitam.
A Majčin glas obavi crni šum drveća:
– Po ovom mraku beskućnik, sine,
bolje vidi lampu od cvijeća.

Potočari

 Taj dječak
među bijelim nišanima
ispruženih ruku u molitvi
je li to Bože,
(iz onog lova na ljude)
ono Tvoje dijete
s bijelim zecom u naručju?
s bijelim zecom
bijelim
bijelim
poput tih nišana bilih
što dašću
među mojim dlanovima

Dirnutost

Ne čude mene zvijezde ni sunce,
niti me čudi sav svemira sjaj:
mene dodirne dah dok ga dišem
a dah dodirnuti ne mogu ja!

Što me se tiču priče i bajke
i to – da jedan i jedan su dva:
al’ mene miris dodirne ruže,
a njega dodirnut ne mogu ja!

Što će mi zavist, što će mi slava,
što će mi pusta bogatstva sva:
kad riječ me tvoja i pogled dirne,
a njih dodirnuti ne mogu ja!

Što će mi beskraj, što će nebesa,
te svemirske crne rupe bez dna:
mene i glazba ova već dira,
a glazbu dodirnut ne mogu ja!

Dira me svjetlost, miso me dira,
ljubav me tvoja dodirnuti zna.
i premda te grlim, ne znači to
da i ljubav tvoju dodirnuh ja.

(biserje.ba)