Rođen 06. maja 1870. godine u Nevesinju, Safvet-beg Bašagić jedan je od velikana bh. književnosti na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.
Bašagić je osnovnu školu pohađao u Mostaru i Konjicu, a nakon završene ruždije u Sarajevu studira na Bečkom univerzitetu na smjeru za orijentalne jezike.
Bio je aktivno uključen u društvene tokove tadašnje države i 1903. godine osniva društvo Gajret, a 1907. godine pokreće list Ogledalo. Doktorat je odbranio u Beču 1910. godine na temu “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” i stiče zvanje doktora.
Iste godine je izabran za zastupnika u Bosanskom saboru na kojem ga je zatekla i propast Austrougarske Monarhije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, radi kao kustos u Zemaljskom muzeju sve do penzionisanja 1927. godine. Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu, a sahranjen u haremu Begove džamije.
Bio je veliki ljubitelj poezije i napisao je veliki broj pjesama, a u nastavku pročitajte neke od njih.
Pjesma Bošnjaku
Primi pozdrav, premili spomene,
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje´no soko sokoliće leže,
Gdje´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.
Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, Bošnjače! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku, Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.
Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte Bošnjak živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće.
Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;
Eto hoće, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni Bošnjače!
Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“
Dok je…
Dok je tvoga đula – ne gledam rubina,
Dok je tvoga vrata – ne gledam jasmina.
Tvoje grudi – moja pjesma nečitana,
Tvoje lice – moja knjiga netiskana.
Moji su almasi – mali prsti tvoji;
Što je moje, niko ne smije da svoji.
Tvoja merdžan-usta više slasti daju
Nego Kevser-vrelo u božanskom raju.
Miris, što ni amber, ni mošus, ni ruža
Ne imadu, meni tvoja kosa pruža.
Gazeline oči svaku cijenu gube
Pram očima tvojim, kad pospano ljube.
I ja sâm se, Leilo, vas u milju gubim,
Što sam stvoren da te bar katkad poljubim.
