Svjetsku slavu stekao je kao pisac scenarija za višestruko nagrađivane filmove “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, “Praznik u Sarajevu”, “Kuduz”, “Savršeni krug”, a popularnost je kroz pisanu riječ, svoje znanje, stavove i razmišljanja, dobio i na domaćem terenu, što je rijetkim pošlo za rukom.
Abdulah Sidran FOTO: JASMIN BRUTUS
Njegove knjige nose epitete bestselera, a posebno je u javnosti odjeknula njegova romansirana autobiografija, roman “Otkup sirove kože”. Predstave za koje je pisao tekstove slove za najizvođenije i najtraženije, poput one “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja je još na repertoaru Kamernog teatra 55 u Sarajevu.
Sidran je čovjek bogate biografije, autor je najljepših pjesama, dramskih tekstova, scenarija i knjiga. I uvijek nešto piše, njegova znatiželja je preširoka, ima zapise, dokumente i bilješke, za koje mu ne bi bilo dovoljno ni sedam života da desetinu toga uobliči u književnu formu.
U intervjuu koji je dao za Faktor otvoreno je govorio o današnjoj BiH, a s obzirom na to da je posljednjih godina vodio bitku za zdravlje, intervju smo otvorili tim pitanjem.
– Narod zna da sam ja prebolio neke bolesti koje se rijetko i teško savladuju, i da se dvije-tri godine već nalazim u rukama, sretan sam u tim rukama, narodne, veoma uvažene ljekarke, one koja poštuje tradicionalnu narodnu medicinu, i zna sve o biljkama, Ramize Idrizović iz Bijelog Polja. Svako jutro i svaku večer već dvije godine, u januaru će biti tri, uzimam njenu terapiju. To su važne tinkture od stotina trava, ubranih, pa sušenih, obrađivanih na Pešterskoj visoravni, i to baš tamo gdje se rodio Ćamil Sijarić. Tako da nema dana da ni o njemu ne mislim, kao da trava raste na groblju u selu Godijevo i Šipovica odakle je Ćamil. To je nadmorska visina 1.500-2.000 metara. To su trave nevjerovatno djelotvorne. Ta žena, ljekarka, slobodno je možemo tako zvati, ovih dana je dobila certifikat Evropske unije za slobodan rad u zemljama Evropske unije.
Ona drži predavanja na beogradskom univerzitetu, objavila je dvije knjige. Jednu prvenstveno o ljekobilju, a druga je ispovijest kako je ona od neuke žene, ne znam kojeg stepena obrazovanja, domaćice, postala svjeski čuven znalac narodne medicine. Ona je najprije spasila svoga muža kad su ga otpustili sa beogradske vojne klinike u četvrtoj fazi metastaze raka mozga. Nije dala svoga muža. I kada sam otišao kod nje, na rastanku mi je rekla: “Ti se Avdo drži svega onoga što ti doktori kazuju ili daju, ali ti znaj, ja tebe ne dam”. I ta jedna rečenica tako moćno djeluje na čovjeka, jer ja sam njoj otišao nakon što sam pobijedio dva karcinoma, a počeli su se pojavljivati simptomi ili povratka tog drugog na prostati ili da je iskočio ovamo gdje su mokraćni kanali. Raja koja me gleda smatra da sam dobar, odličan, sam sebi nabijam radni ritam kao da mi je 50, a ne 73. Priznajem da u popodnevnim satima imam potrebu da odmorim, a sve ostalo dobro funkcioniše.
Aktivni ste kako ste rekli, kao da vam je 50, iako ste u 73. Kako uspijevate tu snagu pronaći u sebi, s obzirom na to da današnje vrijeme nije naklonjeno piscima i umnim ljudima?
– Pa dobro sad, svi znaju da ja imam jednu lijepu porodicu. Svi koji mene znaju, znaju da svoj život dugujem svojoj supruzi Sabiji i da bez njene podrške i razumijevanja djece Tarika i Amre sve što pričam bilo bi nemoguće. Uvjet da bi se u ovom dobu koje je takvo, ja mislim da nikad gore nije postojalo, da bi se opstalo, čovjek se hvata za tu slamčicu unutarnje harmonije koju može dosegnuti raznim putevima. Ne znam jeste li primijetili, ali mnogi traže snagu u prakticiranju joge, meditacije. To je sve raširenije. To su zapravo antistresni postupci i procedure, jer svijet se prozlio do te mjere da nije moguće razumjeti, niti da može biti Božija volja toliki stepen zla na planeti kao takvoj. I kad sužavamo do kućnoga praga, to je pakleno iskustvo.
Vi ste među rijetkim koji javno kažu sve što misle. Sada svoje stavove iznosite i putem društvenih mreža. Šta Vas posebno iritira u našem okruženju? Može li se više išta promijeniti u ovoj zemlji?
– Gledajte, mi smo žrtveno janje jednog nemoralnog političkog međunarodnog sporazuma i koliko god bilo grijehova na našoj strani, pogrešnih poteza, neznanja, nepameti, u krajnjoj liniji taj tzv. mirovni sporazum Dejtonski je nešto što onemogućava napredak. On je stvoren da državu Bosnu privede nestanku koji bi izgledao prirodan. Vidim potrebu da se udruže političke snage, pa i ove koje postoje formirane kao partije stranačke, građanska udruženja, nevladine organizacije, na osporavanje Dejtonskog sporazuma, jer on je sam sebe učinio ništavnim time što nijedno od njegovih poglavlja nije provedeno ni 20 procenata. Prema tome, ja nisam politolog niti sam prorok, da bih mogao znati šta bi slijedilo, ali mi živimo laž! Međunarodna zajednica ovdje od nas traži da sarađujemo sa onima koji ne žele da Bosna postoji. Nama su u upravljanju Bosnu gradili oni koji su je uništavali i koji su sada samo promijenili mehanizme kojima isti posao rade. Dakle, taj međunarodni sporazum, koji je zapravo nelegalan, on ima samo politički legitimitet. Nema ni pravni, ni moralni, ni etički, ni povijesni, ni nikakav drugi. Ima samo legitimitet vojne sile, autoriteta, dakle političke volje velikih sila. Postoje međunarodni sporazumi po kojima bi se automatski mogao smatrati ništavnim, jer u okolnostima u kojima je doveden međunarodna prava nisu regularna. Da se nešto događa u vojnoj bazi da se događa u uvjetima koje znate da ih ne opisujem. Kad se prizna istina da međunarodna zajednica u našem primjeru tjera da sarađuju centrifugalna i centripetalna sila, rezultat te saradnje može biti samo haos.
Koji mi već živimo?
– Pa živimo 25 godina. Iz toga se može izvući samo jedan zaključak da svjetski faktor odlučivanja, ja ne znam ko je to, ne želi opstanak države, da se zove Bosna i Hercegovina, ne žele njen opstanak i da je cijela konstrukcija koja je na djelu, zapravo jedna vrsta mađioničarske igre. Šta je njen cilj? Cilj je dovesti opštu svijest do toga da je moralo doći do uništenja i nestanka te zemlje. Ja sam to dijagnosticirao dvijehiljade i neke godine u jednom intervjuu za italijanske novine, pa sam kazao ovako. Pitali su me šta je cilj prisustva međunarodne zajednice u BiH, a ja sam odgovorio: “Cilj je da se nestanak države Bosne i Hercegovine i vjerovatni nestanak jednog njenog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana, da se stvori iluzija o neminovnosti, da je to dakle bilo neminovno. Jer oni nakon svega mogu kazati: “Mi smo učinili sve što je bilo u našoj moći, i pokazalo se nakon 20 godina da je ta ideja nemoguća”. I zato je i u opticaju kod četnika ili drugih tipova protivnika naše države taj termin nemoguća država. Po čemu bi bila nemoguća? Nemoguća je ako stvari gledaš iz rasističkog ugla. Nemoguće je naravno da metnu zmiju i žabu u isti kavez. Jedno drugom ne daju da postoje.
Ovo su moje opservacije koje morate smatrati laičkim, jer ja ne pretendujem na njihovu sociopolitičku relevanciju, ali, privodim kraju svoj život i to što je moje političko iskustvo ima valjda vrijednost bar jedne ili dvije godine studija na Fakultetu političkih nauka. Tužan sam, beskrajno sam tužan i ko god vam kaže da je nešto tako moralo biti, taj vam je slagao. Ništa nije moralo biti ovako. Od privitizacije do tranzicije, ništa nije moralo. To je bila politička volja iz oligarhija aktuelnih u desetak godina prije 92. koje su našle fenomenalan način da se taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, da se obavi savršeni zločin jedne epohalne pljačke. Sve drugo su bili instrumenti, alati, varke kojima je narod lako podlegao. One se i danas događaju. Svaka laž o ćirilici i latinici, o nazivu jezika, postojanju himne i teksta himne služi u održavanju naroda u stanju blentavosti. Jer kad se oni sastaju po ovim usputnim kafanama i hotelima, oni su zagrljeni i veseli, razgovaraju o tome gdje se veliki novac događa, kako mogu formirati svoje stečevine da eventualno nekim promjenama ne bi bile ugrožene. Praktično, jedan šofer iz Hercegovine iz Ljubuškoga, šofer, kamiondžija, danas general hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs, pokazao se filozofom, pokazao se pametnijim od svih drugih kada je prije 15 godina kazao: “Ko je jamio, jamio”.
Ovih dana mediji upozoravaju da Bosni prijeti da postane zemlja staraca, jer sve više mladih odlazi iz nje u potrazi za boljim životom. U konačnici, hoće li se to zaista dogoditi?
– Ja sam neki dan sa Goranom Milićem o tome razgovarao dugo. Radili smo promocije izvanredne knjige “Čuvarkuća” pisca Tarika Đodića, pa kad se putuje, to su prilike za duge razgovore. Obilazili smo gradove srednje Bosne i tamo imate izvanredne primjere veoma uspješnih poduzetnika koji vam daju sliku optimističnu. Zapošljavaju stotine ljudi. Takvi primjeri iznimki nas obavezuju da se nadamo i da tražimo nadu u takvim ljudima i omogućavanju da se stvaraju novi takvi ljudi. Sa druge strane, ono što doživljavamo pojedinačno, mi koji nismo obuhvaćeni nikakavim pozitivnim trendovima, ne vidimo perspektivu. Ja sam objavio knjigu “Oranja mora” koju sam završio tekstom kojim smatram važnim, i koji odgovara na vaše pitanje: “Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci”.
To je drama moje generacije. Ja ne mogu svom sinu kazati s punim uvjerenjem da je to ispravno: “Sine ostani u BiH, to je tvoj hljeb, tvoja, zemlja, tvoja domovina, tvoja sudbina. Ne želim da ideš u svijet. Hoću da ostaneš Bosanac, Bošnjak i da se naše pleme bosansko pa i porodično ne zatre”. Ili je pametno kazat: “Sine, pakuj se iz ovih stopa ako želiš da opstaneš i da se naše porodično biće ne zagubi u sirotinji, u bijedi, jadu”. Ne mogu biti pametan. Ja bih znao s nekim kompetencijama kad bi bilo da sam mlađi, kad bi bila vlast koja to hoće. Znao bih ponešto pametno uraditi u obrazovanju, školstvu, kulturi, to je ono što je moj život. Sad je to pitanje za mene irelevantno, jer sam prešao u godine, pa niko apsolutno računa ni u kom smislu da mogu biti korisni ljudi od 73 godine. A postoje razne vrste mojih projekata koje stoje u ladicama naših političara, načelnika, predsjednika, ovog ili onog, i u tom smislu ja mislim da još uvijek mogu biti, i jesam korisno društveno biće. Najteži osjećaj kod starih ljudi je osjećaj društvene nepotrebnosti. Taj osjećaj mene nije dotakao trunke jedne. Ja ponavljam po stotinu puta, ljudi shvatite da se Sidran ne bori za živog Sidrana, Sidran se bori za mrtvog Sidrana. Ljudi moji shvatite napokon da se Sidran ne bavi politikom nego etikom.
Na Facebooku ste nedavno vodili raspravu koja je dobila sudski epilog…
– Ja sam prepoznao da se u sferi nevladinih organizacija razvija jedna struktura lezihljebovića, ljudi koji žive od nekih fiktivnih programa, koji su savladali tehnologiju apliciranja. I u tom smislu uz pomoć modernih medija kakav je internet, Facebook, razvili su se eksperti da žive ni od čega, da žive na račun lopovluka. Ja sam na tom frontu napravio neku gužvu, o tome se nešto i pisalo, neke se stvari vrte po sudovima, pa kad sam ja uspio da jedan izrazit primjer po mom mišljenju negativne društvene pojave, korištenja elektronskih medija u svrhu ličnoga finansijskog profitiranja, uspio iz lavora Facebooka prebaciti na tračnice pravosuđa, mislim da sam uradio korisnu stvar, makar se to vrtilo budućih 20 godina. Uglavnom potrebno je i neophodno taman da trunke nade nemamo, naš je cilj boriti se, jer jedino time dokazujemo svoje ljudsko biće.
Ne moram pobijediti, ali ja ću se boriti dok ne crknem da ostvarim ono što moje biće osjeća kao pravično. Ima me posvuda pomalo, negdje me je i previše. Pa sam puno negdje i dodijao ljudima, jer ja sam 50 godina javna ličnost, pa su pravili i viceve. Kažu: “Otvorim Oslobođenje, Sidran, otvorim Avaz, Sidran, otvorim ovo, Sidran, otvorim frižider, Sidran”. I meni je razumljiv taj otpor koji se javlja, ali mi nije razumljiv jedan užasno štetočinski rad koji pojedini profesori na katedri za književnost Filozofskog fakulteta rade protiv savremenih pisaca koji nisu njima po volji. To nećemo govoriti za širu javnost, ali ljudi iz struke to znaju. Privatizacija katedre za književnost od strane jednog profesora ide do te mjere da cijele etičke skupine pljuje, vrijeđa, univerzitetske profesore, pojedince. To svi znaju, ali se te stvari tolerišu. Nisam dovoljno jak, ja nemam nikakvu političku stranku za sobom ni u kom smislu, nemam činovništvo državno, ja još nisam imao susret ni sa jednim ministrom kulture, niti sam ja tražio niti su me zvali pa da kažu: “Sidrane ti si u kulturi 50 godina, ti si sarađivao sa većinom ministara dosadašnjih, imaš li šta savjetovati, imaš li se na šta požalit’ “. Za mene je to ružna činjenica.
Vaši statusi na Facebooku vrlo su životni, njima definišete svijet koji Vas okružuje. Pronašla sam jedan vrlo zanimljiv, ali i istinit, posebno u Vašem slučaju: “Od svih nevaljalština u našeg čovjeka najružnija je ta što s lakoćom prosuđuje i u stvarima o kojima ništa ne zna”.
– Ta tema spada u nauku koja se zove karakterologija. Ja ovdje nisam mislio samo na Bošnjački narod, može se to proširiti na cijeli prostor bivše države, jer ima otprilike korijene u sličnim povijesnim okolnostima. Ali i na takve moje iskaze ja doživljavam neprijatnosti, vrijeđanja: “ko sam ja da pametujem”. Kao da sam ja kriv što mi je Bog dao više darovitosti nego tim koji imaju zvanja i titule, a ništa ni o čemu ne znaju. Imaju od Brana Petrovića stihovi, ja ih ne kazujem kao svoje, ali na tom tragu doživljavam poneka pljuvanja koja idu prema meni, pa kažem kako je Brano rekao: “Filozofi plaču, stare simpatične budale, koji sve znaju, a ništa ne znaju o svijetu”. Ja sebe nazivam životologom, ja sam to.
Dakle, smatram da dobro poznajem život, mada mi nije pomoglo da izgubim naivnost. Mene je vrlo lako prevariti. Najprije tražim pozitivne crte u čovjeka, pa se za njih uhvatim i izgradim neku relaciju koja postane i emotivna, a onda mi teško pada prepoznavanje jedne po jedne negativne strane i to je nešto što je veoma rizično. Imao sam jednu sentencu na tu temu koja je glasila “tragična je spoznaja da mnoga od naših prijateljstava počivaju na količini neznanja jednih o drugima”. Pazite, vi gradite prijateljstvo, a nakon 50 godina saznate neki detalj koji sve sruši u parampačad. Sve ovo što ja sad mudrijam rezultat je godina i iskustva.
Nijedno iskustvo nije bilo lagano niti je prošlo bezbolno, pa se ne stidim kazati da sam mnoge noći sam samcat plakao. Gledam u plafon i plačem. U spoznajnoj ravni plačem. Stravična je spoznaja da činjenje dobrih djela ne može proći nekažnjeno. Meni se potvrdilo milion puta. I šta drugo nego uznemiren od takvih saznanja nego gledati u plafon i plakati. Ja se dakle održavam i zahvaljujem Bogu što je tako, time što imam okruženje ljudsko divno, plemenito. Ako bismo mi imali u kući recimo 100 KM, pa ja brzopleto nekome posudio 50, pa prijavio ženi: “Zeznuo sam se maloprije, nešto me spopalo pa prepolovih ono”, ona bi rekla: “A ima u mene 50, mogao si mu dati cijelu stoju”. Jedna vrsta podudarnosti karaktera, sličnosti. Nemam dakle ja snagu i niko je nema da sam kroz život prolazi i da relativno normalno funkcioniše.
Da se nadovežemo na status. Upravo su oni koje opisujete u njemu užasne stvari rekli i o Vašoj kćerki Mirandi.
– Ta Miranda, ne smijem je ja hvaliti jer sam joj otac, ali ona je veteran u našoj diplomaciji. Ona je u diplomaciju ušla kao izbjeglica u Zagrebu jer je tadašnja ambasadorica formirala tim i prepoznala u njoj školovanu profesoricu. Miranda je diplomirala u decembru ‘91, govori tri-četiri jezika. To je bila prva ambasada koju je BiH napravila u svijetu i u tom smislu moja kćerka ide u veterane bh. diplomacije i spada u vrhunske kadrove kojim tamo raspolažu. Ona nema nikakvu stranku iza sebe. A naš ovdašnji čaršijski mentalitet o kojem smo govorili maloprije, i po portalima i usmenim okupljalištima svakojakim, pljuje po tome.
Nikad da se govori o herojstvu i ne znam kakvom junaštvu kojim sam ja prošparto rat u BiH, to niko živ ne pominje, da sam ja bio na svakoj prvoj liniji do koje sam mogao doći. Oni danas laju: “Ja, ja, lako je njemu, smjestio fino kćerku u diplomaciju”. A moja Miranda i Bisera Turković se srele u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. I nije lako trpjeti tone laži koje produciraju svakodnevno na vas i ostati pribran, normalan i djelovati.
Mak Dizdar je Bosnu i njene žitelje opisao prkosnim i ponosnim. Jesu li oni to i danas ili su poprimili neki novi oblik?
-Preteško je pitanje. Mak se pozivao na jednu neospornu činjenicu da u pisanoj i materijalnoj baštini Bošnjana, žitelja srednjovjekovne bosanske kraljevine, najprije banovine pa kraljevine, uistinu postoje strahovito jaki dokazi da je taj Bošnjanin bio prkosan čovjek, čovjek ponosa, čovjek miroljubljiv, otvoren, i u to ne može biti nikakve sumnje. Šta je rad vremena, ima u Marksa čuvena rečenica, ako nije preuzeo Hegela: “Rad vremena na uništavanju smisla”, da li se takav jedan proces mogao dogoditi recimo dolaskom pa odlaskom otomanske imperije, zatim razbošnjavanjem bosanskih pravoslavaca i katolika, oni su također bili Bošnjani, pa bi danas bili Bošnjaci. Taj proces je obavljen krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Da li je u tim procesima moglo doći i da li je došlo do gubitka takve karakterološke supstance, ne bih se usudio kazati, ali vjerujem da jeste moguće.
Jer, prepoznajemo u ponašanju današnjeg čovjeka mnogo elementa kmetske psihologije. Prema tome, bit će da se dogodilo nešto što nije usavršavalo karakterološka svojstva ovdašnjeg pučanstva nego da ih je krnjilo, možda je to dio planetarnog procesa razvoja kolektiviteta. Ja to ne znam, ali osjećam da se današnji čovjek ni u čemu ne ponaša na način čovjeka hrabrosti, čovjeka slobode. To je taj takozvani neoliberalizam koji je producirao milione okova nevidljivih kojima smo mi vezani. Ja, koji sam realtivno veliki lajavac, vi hvalite moje slobodno pisanje, ali nijedan tekst nisam napisao da nisam 10 i 50 puta zastajao smijem li ovo i ono, kako ipak upakovati ono što se ne smije, a da prođe. Nevidljive su te stege, a potpuno su moćne kao da su od čelika i okova i niti kojima smo mi od slobodnih ljudi pretvoreni praktično u robove. Neko je to prihvatio dobrom voljom.
Koga smatrate najviše odgovornim za takvo stanje?
– Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora, nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni faktori odlučivanja. Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao spoznaja. Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u srednje škole. To je naša tragedija.
Znam da imate mnogo napisanog materijala, ali dešava li se šta konkretno na njihovoj realizaciji?
– Ja radim ono što moram raditi da bih mogao preživjeti. Od knjiga se ne može živjeti. Tri izdanja romana “Oranje mora” su rasprodana, što je kulturna senzacija. Ja sam mnoge stvari radio posljednjih godina u Sarajevu koje su spektakularne. Pazite, držati dvije i po godine književne večeri kao “one man show”, gdje sam imao i muziku i likovnu umjetnost, politiku i humor, i naplaćivati za to ulaznice, a da to prođe neregistrovano. Zato nemam radost u planiranju svojih budućih književnih projekata. Radost pisanja mogu doživjeti samo u trenucima istinskog poetskog nadahnuća, i tu sam napravio nedavno jednu pjesmu, za koju vjerujem da je važna i da će biti važna sve više i više. Za mene je to dovoljno. Ja neću prositi nikakvu naklonost.
– Ta se stvar odgodila, jer nismo stigli aplicirati na slovenačku fondaciju. Kod Ademira su ostale informacije. Ništa više o tome ne znam. Vraćam se ponovo na katastrofalno stanje ovdje u kulturi. Ja imam četiri genijalna scenarija, koja nema ko ni da finansira, ni da snima. Kako ja mogu sjesti i pisati scenarij kad mi četiri plaču u ladici i vrište što krepaju? I to sam protumačio na način čovjeka koji je spakovao kofere da ode onamo. Stan sam napravio veoma dobar, istekao mi je kredit. Imao sam kredit 155.000 KM, bio je pod hipotekom. Moja porodica, da sam umro u tih 15 godina, koliko sam ga otplaćivao, sa mjesečnom ratom od 830 KM, moja porodica bi bila deložirana. U svoj veliki uspjeh ubrajam i to, da sam doživio da vratim kredit, a pomogli su mi i neki ljudi, koji ne žele da ih pominjem. Kad sam ulazio u to kazao sam “pa hoću li ja to i iz groba plaćati”, jer nisam mogao vjerovati da ću dočekati 2017. godinu.
A evo, hvala Bogu, ja sam je dočekao, i u avgustu mjesecu dočekao papir isplaćena zadnja rata. To je veliko uzbuđenje. Za moj rođendan, 2. oktobra, stiglo mi je pismo da sam završio sa kreditom. To mi je bio najljepši poklon, najljepša poruka za moj rođendan. Ja dakle djeci ostavljam nešto što je pretvorivo u novac, ako se raziđu po svijetu. Neće biti nečega čega sam se bojao, da ih je tata, otac, babo, ostavio u belajima, užasima, paklu. Može biti da je i dobro što četiri napisana scenarija stoje u nasljeđu moje Mirande, Tarika, Amre, Hene. Doći će normalnije doba. Kad bi sad meni neko kazao – hajmo snimati film “Prvi put sa ocem na izbore”, a to je nastavak filmova “Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, ja ne bih mogao naplatiti više od 50, 60, 70 hiljada maraka, a to na Zapadu vrijedi 150.000 eura. Onda sam pomišljao da je sudbina odozgo određena da to ostane nesnimljeno kako bi moja djeca, eventualno u normalnom vremenu, jer ta roba nikad neće devalvirati, mogla uzeti realne pare za 10, 20, 30 godina. Pa sam se sa tim pomirio.
Mnogi misle da Vi zapravo imate puno više imovine u Goraždu, Tešnju i gdje sve ne…
– Ljudi laju, sarajevska čaršija je zla! I do mene je došlo, ne iz jednog izvora, pitanje: “A šta je sa stanom u Goraždu, šta je sa stanom u Tešnju, a eno mu kuće tamo, a šta je sa stanom iz prvog braka…” Ja nigdje ništa nikad nisam imao, niti mi je ijedna država dala. Međutim, ove bljutavosti i laži koje bacaju isti ti krugovi o kojima sam govorio, služe onome što su njihovi privatni interesi u karijeri, finansijama, zavisti običnoj ljudskoj. Njima je nezamislivo da sam ja pedeset godina bio alkoholičar, a da sam sada čovjek koji na to gleda potpuno ravnodušno, i slobodan od svake vrste i zavisti i poroka itd. Njima je nezamislivo da ja sa lakoćom pišem. Oni kada čitaju svoju poeziju, ne znaju je govoriti, čitaju je iz svojih knjiga i mucaju je dok čitaju, ne znaju ni šta su napisali. Pa im je teško mene gledati kada dva i po sata iz glave govorim svoju i tuđu poeziju. Ja im djelujem zbilja nestvarno. A nisam ja kriv ako je Bog, kad je dijelio talente, malo pregeo na moju stranu, ne smiju mene kriviti zbog toga.
I Vaši prethodnici su bili na udaru laži, kritika. Svaki uspješan čovjek je. Mi ne znamo prihvatiti nečiji uspjeh, pokazalo se to kroz historiju.
– Ne postoje stvari koje se ne mogu popravljati. Hajmo poći od dva primjera. Kada slušamo turbo folk odvratnu muziku, urednici će vam kazati da to puštaju jer narod voli, a ja tvrdim i neka neko napravi eksperiment, ako bi tri puta puštali Carla OrfFa “Carminu buranu”, tri puta na dan na 50 radiopostaja u BiH, za mjesec bi narod pjevao te arije. Dakle, može se ako se hoće, ali se neće, jer vlastodršcima, onima kojima je dobro, ne odgovara promjena. Drugi primjer je bio takođe važan. Nama se dogodilo da je subkultura skinula sa pijedastala kulturu i sjela na njeno mjesto. Predsjednici naših država, predsjedništava, partija, stranaka… smatraju da moraju biti u prvom redu nekog folk pjevača, a nikad ga nećete vidjeti u operi i pozorištu, da jeste tamo gdje je kultura. Kad bi naš čovjek viđao jednom nedjeljno da predsjednik ovaj, predsjednik onaj, važni ljudi, konzumiraju kulturu, pa išao bi tim putem, ne bi išao putem kud ga Dodik vodi kad onu đilkošku pjesmu zapjeva u mikrofon kao na svadbi, najteže seljačke primitive. Ne mogu se miriti sa tim da stvari moraju biti kakve jesu. Nijedna stvar naopaka ovdje ne mora biti takva i može se raditi na njenom ispravljanju.
Razgovarala: Merima Čustović
www.faktor.ba
