PJESMA MOJA
usud je htio da pišem pjesme
otkucaje s njima ravna srce
ako pouzdano i ne znam šta hoću
znam šta neću i šta
ne volim
neću onako kako drugi hoće
obrasce ne volim
za razlike ne uzimam samo nijanse
tok moj moj romor
kažiprsta moga otisak
natovarene zbiljom života
s obje noge na zemlji
stoje moje pjesme
(koliko života u versu
toliko misli o životu)
proza u njima otvara
lirska vrata naracije
iza svakog slova mudrosti
glavom i bradom stoje sijede
iz strofa kao iz stripova
iskaču slike
mjera / uhoda ispotiha baci oko
izdaleka mjerka
teške metafore rime zvuk jak
igru riječi (i) saltomortale
ostavio sam na obalama mladosti
(rojevi varnica gasnu u sjećanju)
sa zavičajne rijeke
ponio (sam) kaplje bistre pitke
s rijeke potječe i koloplet
mašte sna i žubora
blaga i susretljiva
pjesma moja ima lik čovjeka
(odraz vidan – duše otisci čisti)
trenutke radosti odslikava
valere bola
i sve što se stere između
polja i polja polja i polja
ja pjesmu tako osjećam i nosim
takvu je hoću
pa eto svilena gajtana
eto satare
evo glava na panj
KOROV IZ MOJE BAŠČE
nekad to bješe
vrt ogledni iz botanike
lijehe i gredice ko lekcije
ko tijela iz geometrije
luk crveni i luk bijeli salate mrkva
peršun grah kupus krompiri tikve
ruka i pažnja
ni traga od travčice
ni klice od korova
danas je bašča
razbucana frizura
koprive čičak zova
pelin metvica šipurak glog
znane i neznane biljke
samonikle
i sve što ne mazi
oko ljudsko i ruka
pomični plot susjedne bašče
gricka je i smanjuje
na putu do nje često
računica je prepreka
kad odem naberem ljekovita bilja
(držim se uputa fitoterapeuta / vidara)
i vidam rane i godine
u časovima kad bol mine
pišem pjesme pune naracije
naracija me podsjeća na korov
iz moje bašče
plijeve je i čupaju
iz vrtova lirike
u mojim pjesmama ima
sigurno utočište
ČUDESNI SVOD
1.
godina 1557
svejedno je li to bio sinan hajrudin ili neko treći
znam što je neimar imao na umu
mjesec mijenama oteti a potom njegov luk
u lik mosta ugraditi s obalskim liticama sliti
vilinsku ćud rijeke dugom opasati
kroz njeno oko nek teče na ponos tvorca i carstva
i još jednu želju neimar nije želio skriti
da svod njegov bude divan elegantan čudesan
svoj naum u svemu pretoči u djelo
devet godina nakon kada se skidala skela
neimar je smirivao nemir danonoćno bdio
samo jednu misao imao na umu
ako se svod sruši ni život nema smisla
2.
godina 1992
svod nije pao zub kamene ograde
izbila granata rana krvari kapa
neretva struže duboko ponad duh lebdi i prijeti
prokletstvom stup istine se uzdiže uspravlja
vandale je vazda stizala ruka graditelja
3.
godina 1993
deveti je dan studenog studeno oko mene i u meni
zemlja je s neba svela sve kiše
dala jeseni da se useli
venama pameti mrak se razlio luk mjeseca potopio
i on se onako lijep i vitak u svom pasu slomio
ljupci ljepote su ga ispred rialta stavljali
mleci i venedik – eh – mi i naši otrovi
studen tog studenog i sada cvokoće u meni
SPOMENIK UMIRE KAO I ČOVJEK
u tvoju smrt neko je unio svoje prste
kao što su u rođenje bili utkani prsti tvorca
misli i umijeće neko je skovao trenutke
da noć s tobom razbije i da tako glasno
označi kraj tvog znakovitog puta
bio je policijski sat i ne znam jesu li zvijezde
sijale ili padale s nebeskih visina
strašan je pad morao biti kad je džinovska ruka
od postolja otrgla i u vis bacila brončano tijelo
pa kad je cimnuto težom na tvrdo tlo palo
i raspuklo ostalo pod platnom noći do svanuća
pokušavam dugo dozvati zvuk tog trenutka
eksplozija cik legure tresak i šta sve između nije bilo
u kakvom omjeru i smjeru tu smjesu zvuka smjestiti
u uho u eho u pamćenje breza i topola
uzalud odmiče vrijeme iako streme da budu vječni
spomenici umiru kao i ljudi u ratu ginu ludo
trusi se ozračje pameti trsi usud tla
na kojem se ukleta slika bilježi i slovi
što sagrade preci to sruše potomci
MOLITVA DO NEBA NIJE DOPRLA
pred srušenom džamijom (Ćurčinicom)
duša dobrotvora rajske je bašče davno nastanila
užitak bi joj se pomutio kad bi uzvišena saznala
šta je zora jakim raspuknućem otkrila
s visine se prosuo stas i ljepota minareta
puko đerdan bisera sasula ogrlica
plam kandilja s glasom mujezina utrno
prašina prekrila stoljeća pala zadužbina
od lijepog brušenog kamena nasta lomna gomila
široka zjapa u oku duboka u duši rana
gavran je u preletu graknuo stresla se grana topole
barbari i šejtani pijani pod ruku kolo vode
sad je posve jasno molitva do neba nije doprla
da je uslišena jamačno ova noć se ne bi dogodila
ZANOS PALIKUĆA
noć urami plamen
to je ta igra svjetla i mraka
družica slikara zanos palikuća
kugla plamena prsne ko razbijen val
pokulja hulja zublja zaliže obale noći
zapljusne nebo ugasi zvijezde
pa se s visine sruši na kućni prag
tu zdušno gori glavinja gasne
na kraju ostane garav zid
i nebo
GRADIT ĆU KUĆU
pred ovim pragom a praga nema
pas se slomio u svom glasu
u ovoj kući a kuće nema
očeva je ruka pitomila bure
na ovoj vatri a vatre nema
majka je grijala osmijehe i suze
pred ovim okom a oka nema
nož je grob kopo u krvavom vratu
i
ja dobro znam šta se sve zbilo
pod ovim rebrom na ovom raskuću
i
gromko kažem gradit ću novu
na ovoj vatri u ovom oku
gradit ću kuću
TARIH
za novi život Ćurčinice
doživjela si bijes ludila i zla
u prah pala pa se iz praha podigla
nova u novom ruhu u novom životu
gaseći požar mržnje prosvijetlila je
iskra ljubavi
na mrak svjetlo bacila kao plam kandilja
u životu novom sva od nura blistaš
alem tvoj – s neba ubran –
s visine sija
mnogo je bilo otpora dok si iznova rođena
povratak tvoj se objavljuje / glasa
glasom mujezina
u svijetu srećom ima neumornih neimara
za ljubav i milost Gospodara svjetova
vakifi / dobročinitelji čine dobra djela
na temeljima izdašne duše i srca
podižu hajrat-zdanja
jedan od njih izreče ovaj tarih
neka te od zla časa zaklone molitve uzvišene
neka ti drugi vijek bude duži od prvog
neka ti komšije / susjedi zauvijek imaju
čiste ruke čist obraz čistu savjest i čast
amin
NA OBALI RIJEKE
stojim na obali
kroz zjene rijeka
sanjivo teče
važne misli odnosi
voda
a mogle su ukrasit pjesmu
život osvijetlit
osvjetlat obraz
sve teče sve se mijenja
kaže filozof / panta rhei
brzaci rijeke / života
stružu obale klisure
sutjeska sužava prolaze
stiska
iza tjesnaca
kao sunce iza kiše
bljesne ravnica
ravnica u svom vidokrugu ravna
ima vremena za sve
sve mirom umiri
nikud ne žuri
to ne znači da vode njene stoje
i da se ne kreću
gledaj dokle su mene / tebe donijele
i kud nas nose
BIJELA KUGA
u zemlji ovoj sve je crno kaže statistika
kaže to kao i uvijek hladnokrvno bešćutno
e nije sve e nije zaniječu nijemi glasovi u meni
bijela je bijela kuga
u bijelim rukavicama i bijeloj košulji
svilene gajtane bijele
oko bijelih vratova u omče veže
bijelo mori
koliko vrtića bijela nije dala sagraditi
koliko je vrpca ostalo bez presijecanja
razredi i razredi škole i škole
ne idu u školu
(ugušena graja ugašeni osmijesi)
koliko rođendana nije rođeno ni proslavljeno
a učitelji / treneri bez učenika / igrača
nemaju s kim da se igraju škole
da skakuću na jednoj nozi
da čvrsto stoje na dvije
mirna su djeca nerođena mirna
nit plaču nit skaču nit vrište
bijela kuga je riječna brana
kroti propete ate protjecanja stišava šum
otkud kuga bijela u ovoj crnoj zemlji
ko joj u ruke tutnu sablju nevidljivu
tihi ubojica njome u potaji presijeca
tokove ljubavi
odsijeca klice da mladice ne puste
da nikad majčici prirodi
dug ne vrate
djedovi i očevi / preci slavni i dični
u bitkama s bijelom dah i san gube
s njima epitete i potomke
zabrinuti ne znaju kome zemlju ostaviti
ko će im produžiti lozu rodnu
u ovoj crnoj zemlji sve je podešeno
da bijela kuga ima plodno tlo
i da se kao crna rupa povećava
sve joj crno a ona bijela
DJEČAK IZ GAZE
dječak iz Gaze
čije su djetinjstvo pogazile
i razorile
gusjenice i granate
u paklenoj zemlji svojoj
pred svojom pasjom kućicom
protiv užasa
koji vječno traje
diže ruku
na tenkove armade
strašne smrtonosne
puca
iz praćke
O autoru:
Rapko Orman rođen je 18. 3. 1945. godine u Sturbi kod Livna. Završio je Višu pedagošku školu u Banjaluci, grupa srpskohrvatski jezik i istorija. Radio u Narodnom univerzitetu – u Centru za obrazovanje i kulturu u Livnu. U ljeto 1993. otjeran s posla. Početkom školske 2001/2002. primljen u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ – područno odjeljenje u Lištanima, gdje ostaje sve do odlaska u mirovinu. Živi u Livnu.
Poeziju je počeo pisati u drugoj polovici sedamdesetih godina radeći na svojoj prvoj zbirci Jadi NE Vujadine ( objavljena 1982). Iza nje slijedi zbirka Od vidika do povika (objavljena 1985). Nakon toga nastaje duža pauza. Treća zbirka Žig žive rane pojavit će se 1996., a za njom slijede: Svlak gole kože (1999), Glas obojen slikom (2000), Sitni sati nesanice (2001), Album vidnih polja (2004), Dobro nema veze (2009), Pjesmovita proza života (2011), Dah za uzdah (2013). Godine 1999. objavio je i monografiju livanjskih potkupolnih džamija pod naslovom Blago pod kupolom.
