Izet Kiko Sarajlić, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik i publicist, rođen je 16. 3. 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo provodi u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine nastanjuje se u Sarajevu, gdje pohađa Drugu mušku gimnaziju, nakon čega studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Gradu Sarajevu, čije ime nosi u prezimenu, ostaje odan i perom i dahom, sve do same smrti.
Sarajlićeva pjesnička sudbina trajno je određena najprije gubitkom starijeg brata Eše, kog su 1942. godine u Drugom svjetskom ratu strijeljali talijanski okupatori, ali i velikom i nadaleko poznatom ljubavi sa suprugom Idom (Mikicom), rođ. Kalas, a kasnije i kćerkom Tamarom. Pjesnikova ljubav prema supruzi Idi, prvoj i posljednjoj ljubavi, “najopjevanijoj dami Sarajeva”, kako je o njoj i pisao, nije bila puka tema nego njegova trajna, suštinska motiviranost i vodilja, kako u životu, tako i u književnosti. Živeći u Sarajlićevim pjesničkim zbirkama, Ida je postala ovremenjena, kao nezaborav i legenda. Poslije saznanja o njenoj iznenadnoj smrti 1. 2. 1998. godine, pjesnikov život potpuno se izmijenio. Izet Sarajlić preminuo je 2. 5. 2002. godine, iznenada, baš kao i njegova Ida, pored koje je sahranjen na sarajevskom groblju “Lav”, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Tamara Sarajlić-Slavnić, kćerka Izeta Sarajlića, pisat će: “On je romantično vjerovao da je poezija, i umjetnost uopće, ta koja može promijeniti svijet, učiniti ga boljim. Živio je u nekom svom svijetu punom ljubavi i razumijevanja, često ne želeći imati ikakve veze sa banalnom realnošću. Da moja majka, njegova neprolazna ljubav, nije bila ta koja je na neki način posredovala između njega i tog stvarnog svijeta, teško bi mu to polazilo za rukom, na čemu joj je bio neizmjerno zahvalan.”
U vrijeme studija paralelno se bavi novinarstvom, s 18 godina svojom prvom pjesmom javlja se u beogradskom listu Mladost, a samo godinu poslije objavljuje prvu pjesničku zbirku U susretu (1949), a da mu je književnost bila životni credo, dokazuju i naredne objavljene knjige: Sivi vikend (1955), Minutu ćutanja (1960), Posveta (1961), Tranzit (1963), Intermeco (1965), Godine, godine (1965), Portreti drugova, portreti književnika (1965), Putujem i govorim (1967), Ipak elegija (1967), Izabrana lirika (1968), Vilsonovo šetalište (1969), Stihovi za laku noć (1971), Izabrana lirika (1971), Pisma (1974), Koga će sutra voziti taksisti (1974), Nastavak razgovora (1977), Trinaesta knjižica poezije (1978), Novi stari stihovi (1980), Rođeni 23, streljani 42 (1981) Knjiga prijatelja (1981), Neko je zvonio (1982), Nekrolog slavuju (1987), Slavim (1988), Oproštaj s evropskim humanističkim idealizmom (1989), Izabrana djela: knj. I i knj. II (1990), Sarajevska ratna zbirka (1992), Sarajevska ratna zbirka (1992, 1993, 1995), Knjiga oproštaja (1996), Koga će sutra voziti taksisti: Možda roman (1998), Sabrana djela (1998), Trideseti februar (1998), V. P (1999), Izabrane pjesme (2001), V. P. (2001), Knjiga oproštaja (2002), Druga ljubav (2002). Ovaj pjesnik zastupljen je u mnogim domaćim, ali i stranim antologijama objavljenim u Parizu, Londonu, Moskvi, Sieni, Vilniusu, Tbilsiju, Atini i dr.
Izet Sarajlić jedan je od najreprezentativnijih intimističkih pjesnika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti 20. stoljeća, u čijim je pjesmama riječ o tzv. sakralizaciji malih stvari i svakodnevnih životnih situacija. Velik broj pjesama, a pogotovo onih iz posljednjih zbirki, zasnovan je na epistolarnoj formi, odnosno obraćanjima srodnim dušama. S 30 knjiga poezije, objavljenih širom Evrope, drži neprikosnoven rekord najprevođenijeg bosanskohercegovačkog pjesnika u historiji. Knjige su mu objavljivane na makedonskom, ruskom, turskom, slovenačkom, albanskom, litvanskom, njemačkom, španskom poljskom, italijanskom, holandskom i francuskom jeziku. O Izetu Kiki Sarajliću pisali su Evgenij Jevtušenko, Zoltan Čuka, Alfonso Gato, Josif Brodski i dr. Bio je urednik Izdavačke kuće “Veselin Masleša”, član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, član Udruženja intelektualaca “Krug 99”, a jedan je od osnivača Međunarodne književne manifestacije “Sarajevski dani poezije”. Dug je spisak Sarajlićevih domaćih i stranih nagrada: “Dvadesetsedmojulska” (1963), “Disova plaketa” (1982), “Zmajeva nagrada” (1985), Nagrada “Branko Miljković” (1987), Nagrada ZAVNOBiH-a za životno djelo (1989), “Fund for Free Expression Award” U. S. A. (1993), Nagrada “Mediterranneo” (1997), Nagrada ”Erguvan” ( 1997), Premio “Finaleinsieme” (1998), Nagrada “Alberto Moravia” (2001), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (2002), Počasni građanin Grada Salerna – posthumno (2002).
Priredio: Elmir Spahić
Midhat Begić o pjesničkoj zbirci Pisma (1974) Izeta Sarajlića
Nova Sarajlićeva zbirka stihova kazuje i svojim naslovom da se nadovezuje na prethodne, na cjelokupnu njegovu poeziju. To su, naime, pjesničke poruke, pisma stvarnim pjesničkim prijateljima i srodnicima duha od Puškina do Raičkovića, od Hume do Skendera, od Voznesenskog do Trifunovića. Kao što kaže u uvodnoj riječi Od autora citirajući Erenburga, u vezi sa prepiskom Aksakova sa Gogoljem, to bi bio smireni opis duše i epohe. To pristupno slovo koje i samo liči pjesničkim pismima, i duhom i oblikom nagovješćuje svu duševnost pjesničku u viđenje epohe i, u produžetku njegova dosadašnjeg stvaranja, osvjetljava ga intimno i proširuje određenom tematskom i stilskom novinom.
Sva je poezija Izeta Sarajlića zasnovana na doživljajnosti, na neposredno kazanoj pjesničkoj riječi, po prvoj transmisiji, kako je svojevremeno taj izraz upotrebljavao kritičar Bogdanović. Po tom podsticaju, koji je bio vjeran izraz njegove ljudske i pjesničke prirode, Sarajlić je izgradio svoj lik, svoje stilsko predivo pjesme, u kome su se sučeljavali raznovrsni porivi intimnog bića i glasovi pjesnikova vremena u rijetko viđenoj saobraznosti…
U Pismima, po jednoj jedinstvenoj formalnoj osnovi, pjesniku je bilo moguće, i to je i svestrano ostvario, da svojom porukom dotakne neku vrijednosnu suštinu koja se asocijativno plete, naročito kada su u pitanju istaknutiji pjesnici, sa djelom i životom pjesnika kojima je namijenjena. Ton se mijenja od pjesme do pjesme, čas turoban i zabrinut, čas nestašno naivan i osmjehnut, čas opet duhovit i ironičan, samoironičan, razuvjeren. U zbirci nema nijedne pjesme koja ne donosi neko pjesničko iznenađenje, neki iznenadni misaoni ili slikovni udar, ali neke od njih nam ostaju i bruje u svijesti cjelinom ili pojedinom slikom i stihom. Toj udarnosti koja trže čitaoca iz nepoetskog, proznog drijemeža doprinosi mnogo izvrsno pronađena i dosljedno varirana postavka pjesme u dva katrena, koji u dvoglasnoj alternaciji čine dva treptaja pjesme, dvije zvučne sekvence misaone i slikovne cjeline. Time je pjesnik svojoj lirskoj neposrednosti i razgovorom, vrlo živom i evokativnom izrazu dao oblikovanu čvrstinu, gdje ritam i rima čine sličan zvukovni odnos u unutarnjoj i vanjskoj organizaciji pjesme. A u sve to idejno, emocionalno i oblikovno ustrojstvo pjesme ulaže se pjesnikova iskustvenost, zrenje i saznanje o nezaustavljivom protoku vremena, o nataloženim godinama i o sve većoj poetskoj i životnoj važnosti uspomena …
Uzećemo nekoliko primjera s obzirom na cjelinu ovog kritičarskog pokušaja da se predstavi Sarajlićeva zbirka. U pjesmi Stevanu Raičkoviću, koja je koliko u znaku Raičkovića toliko i Sarajlića, intonirano pitanje pjesničkih snova dobija u drugoj strofi fino samoironično razrješenje sa poentom koja se može uzeti kao program čitave zbirke:
stojim na bini sličan komedijantu,
šepurim se, padam, glumim nemarnost,
jednom rječju živim najtežu varijantu
kad nema snova, kad sve je stvarnost.
Pjesme Hamzi Humi i Gustavu Krklecu saobražene su ovim pjesničkim i ljudskim pojavama i ozarene nasmiješenom vedrinom kojom se iscrtava istinska vizuelna kontura njihova portreta. Čitava jedna poetska i ljudska istorija ispričana je u pjesmama Stjepanu Ščipačovu, Evi Štritmater i Blezu Sandraru, ali je prva od njih ilustrativna za dvojnu postavku pjesme sa suptilnim aluzijama na redoslijed zbivanja u pjesničkim sudbinama:
Najprije se rodiš u Penzi ili u kakvom zauralskom
selu,
zatim te, u prijestonici, potapšu Gorki ili Bjeli,
zatim te hapse, zatim te neki agronom nađe s
metkom na čelu,
zatim te štampaju Harper and braders, Žilijar,
Feltrineli…
Pjesma Lojzetu Krakaru evokativna je u odnosu na Krakara, ali i programska za pjesničku misao Izeta Sarajlića, koja neće da abdicira, da se odreče svog nepopravljivog sanjarskog grijeha. Ne manje vjerno i uvjerljivo evociranje je i slika surovog nemarnog, ali i privlačnog svijeta djece u pjesmi Petru Vujičiću, koju treba navesti u cjelini:
Svirepi i lijepi zemljom idu klinci,
čitava mlada, tek puštena krda,
i šta su za njih moji aleksandrinci,
moje Vilsonovo, moja Vrapčija brda.
Ja bih se i sam tom krdu priključio
u njegovom rušenju stare scene.
Možda bih djecu koječem naučio,
a možda bi djeca naučila mene.
Na kraju bi se mogla istaći poslanica Aleksandru Puškinu, zbog lako pronađenog puta do pjesnika, izravnosti nemetaforskog govora i, konačno, s obzirom na tu ogoljenost, zbog muzikalnog efekta koji se gradi od prvog stiha: I vi ste voljeli epistole? – do katalektičke završnice u posljednjem, što se javlja u još nekim pjesmama kao dodatna finesa u građenju zvučnog paperja stihova.
Jasno je, dakle, da je za mene ovo jedna od najdovršenijih pjesnikovih tvorevina, koja i pored izvjesne sjetne ispovijesti o vremenu i godinama samo potvrđuje svježinu pjesnikove duše, u kojoj je stanje mobilno, kako to stoji u prvoj pjesmi zbirke posvećenoj Eduardasu Meželajtisu, litvanskom pjesniku. Jasno je, mislim, da bi, po mome mišljenju, zbirku trebalo uvrstiti među značajna djela u ediciji Savremenici.
Izvor: Midhat Begić, “Izet Sarajlić: Pisma”, u: Izet Sarajlić, To sam bio ja, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2011, str. 10-11.
ROĐENI DVADESET TREĆE, STRIJELJANI ČETRDESET DRUGE
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi
bilo
ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka
odbolovali
samoće svih svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo
ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je
posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihov
želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i
uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim
ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se
vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i
s njima,
s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta, s
divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova
krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
Čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena
daće
dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su
tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao
grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
Izvor: Muslimanska poezija XX vijeka, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 146-147.
/Biserje.ba /
