Književnik Faiz Softic prevođen je i višestruko nagrađivan. Zastupljen je u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka. Svaka njegova knjiga bila je u najužem izboru za knjigu godine u Bosni i Hercegovini u godinama njihovog izdanja.
Glavni je i odgovorni urednik revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku. O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga.
U razgovoru studentice književnosti sa pjesnikom Faizom Softićem saznajemo o njegovom objavljivanju u časopisu Život, o književnosti i porukama koje ona nosi.
– Šta je za Vas značila mogućnost objavljivanja u časopisu Život nakon rata i kako ste tad vidjeli književnost uopće?
Faiz Softić: Objavljivati neposredno poslije rata u Životu i drugim medijima u BiH značilo je mnogo ljudima od pera; ljudima koje je i sam Veliki Bog odredio za svoj medij. Bilo je to i tada i danas, a biće uvijek, kao da vas neko dovede pred hiljade ljudi i kaže: „E, sada, recite šta imate.“ Mnogo se inspirativnih tema nakupilo – kako u ratu tako i iza rata, a časopis Život koji je bio i ostao sehara kulture davao nam je mogućnost da javno progovorimo i da svojim književnim izrazom potvrđujemo prirodu i dimenzije nevolje koja je poharala divnu zemlju Bosnu i njene narode. Ulaskom na vrata Života – mnogima su se otvorila još šira vrata prema odajama književnosti iz kojih su, poslije objavljivanja u ovom časopisu, visoko poletjeli u književno bosanskohercegovačko nebo, a mnogi su, u formi svog izraza, preletjeli i preko granica svoje domovine.
– Sjećate li se šta ste pisali i koju ste poruku time htjeli poslati u javnost?
Faiz Softić: Naravno da se sjećam o čemu sam pisao i to su iskustva koja se ne daju zaboraviti. Pisao sam o proživljenom, pisao sam o trenutačnom stanju, o svojim slutnjama i strahovima… Duboko zabrinut šta će biti sa nama i znajući kako je kroz istoriju prošao bosanski čovjek – pokušavao sam da to književno oblikujem i da svoja viđenja i svoje strahove podastrem po hartiji, jer mi je sve to tako postajalo podnošljivije. Svijet bi se, čini mi se, urušio da nije umjetnosti i ljudi koji svjedoče svoje postojanje i postojanje svijeta, kroz razne vidove umjetnosti, pa sam se uvijek čudio zašto vlasti država na Balkanu guraju umjetnost na marginu društva, a mnogi se bore da je i odatle uklone, da je nema…
– Mislite li da je poezija bila više cijenjena tad ili se ipak više cijeni danas?
Faiz Softić: To je vrlo kompleksno pitanje; to je pitanje o položaju pjesnika i eha njegovog stvaralaštva. Postoje ljudi koji istinski vole poeziju i tragaju za njenim porukama. Nema puno ljudi koji su u stanju «laboratorijski» doživjeti i čitati poeziju, ali se stih koji ima prasak bola i ushićenja – daleko čuje, pa se prima i kod onih koji malo čitaju i još manje drže do bilo koje grane umjetnosti.
– Koja je bila funkcija Vaše poezije ?
Faiz Softić: Pjesme nastale iz istine, kakva je bila bosanska, ostaju da lepršaju nad zemljom Bosnom kao vječite ptice koje svojim krilima i svojim bojama bude usnulog bosanskog čovjeka. I nije sve o ratu i svemu što rat donosi potrošeno kroz književni ili bilo koji drugi umjetnički izraz. Rekao bih da su to tek načete teme i da će se o tome pisati dok postoji zadnji, krvlju natopljen busen zemlje Bosne. Iako mnogi prognoziraju njen nestanak – da će je progutati nezasite aždahe sa istoka i zapada – ja vjerujem da će Bosna ipak opstati. Pišem ovo, a duša mi se cijepa od pomisli da naši susjedi nikada nisu prestali oštriti noževe pogledujući preko Drine, preko Une… a one im svojim hukom odgovaraju – što rekao naš Josip Pejaković: Ovo je Bosna!
Pjesnici, kao i drugi umjetnici u BiH, pozvani su da svjedoče i da i oni, kao i rijeke što svojim hukom poručuju, iz sveg glasa progovore: Ovo je Bosna, bacite noževe u trnje i bujrum da se zagrlimo! Dobro poznajem ćud čovjeka bosanskog: sa otvorenom Božjom knjigom na svom krilu tvrdim i kunem se da on, taj čovjek bosanski, nikom ne misli zlo, i da je vazda spreman svakoga čovjeka, ma otkud dolazio, bratski prigrliti. I nije pošteno na takvog čovjeka isukati nož! Nije!
Objavljene knjige Faiza Softića:
- Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996.
- Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007.
- Dok vode teku – Izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016.
- Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002
- Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2003. (2.izdanje)
- Pod Kun planinom – roman, Almanah, Podgorica, 2010. (3. Izdanje)
- Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2006.
- Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018. (Nagrada Ministarstva kulture BiH za deset najboljih knjiga na konkursu Ministarstva)
- Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006. (Novčana nagrada Ministarstva kulture BiH za dvadeset najboljih knjiga izdatih u toj godini).
- Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010.
- Pod Kun planinom (Sous le mont Kun) prevod na francuski, CLAE – Luksemburg 2009.
