U onoj vječitoj dilemi između “Reci, pa šta bude” i “Pusti, pa šta bude” ne mogu a da ne kažem nekoliko rečenica o “sarajevskoj reformi” obrazovanja.
Kome smeta (Bosanski) jezik?
Ovih dana se u javnosti pojavila informacija o reformi obrazovanja koju provodi Ministarstvo osnovnog i srednjeg obrazovanja Sarajevskog kantona. Mnogo zabune i svojevrstan šok izazvala je i fotografija (snimak ekrana) rasporeda časova prve trijade (učenika od 1. do 3. razreda), koja u nazivu predmeta u školi ne imenuje predmete onako kako smo na to navikli i kako se govori u svim zemljama svijeta, nego: izražavanje (valjda umjesto jezika) i stvaralaštvo, priroda i nauka oko nas, aktivnost i stvaralaštvo.
Na stranu činjenica da su odluku o postupanju škole dobile 21. augusta i da se počinje implementirati od 1. septembra bez adekvatne obuke onima koji će je izvoditi. Ne treba napominjati da se ovakve odluke i reforme provode i pripremaju godinama, daju na stručna i naučna vijeća i da se obučavaju nastavnici na vrijeme (bez pominjanja onih koji će se u procesu naći i iza 1. septembra po okončanju brojnih konkursnih procedura i pomjeranja nastavnika.).
Prema izjavi koju su dali iz nadležnog ministarstva, a koja se može pročitati u medijima, najavljene su promjene u definiranju odgojno-obrazovnih područja za učenike od prvog do trećeg razreda osnovnih škola, pa se tako pod ”izražavanje i stvaralaštvo” podrazumijeva bosanski/hrvatski/srpski jezik, engeski jezik, društvo i kultura religija. Sve ovo je podvedeno pod jedno s time što u Nastavnom planu (NP) broj sati za maternji jezik uopšte nije planiran, a za engleski jezik je planiran jedan sat sedmično u prva dva razreda škole.
Uvid u NP samo djelimično ide u prilog tvrdnjama Ministarstva da nazivi predmeta ostaju isti, da se nazivi jezika ne briše. Nazivi predmeta stoje, ali i činjenica da su bosanski/hrvatski i srpski jezik ”ostavili” bez obaveznih časova, a da se uz rubriku “Izražavanje i stvaralaštvo” nalazi broj 3, što u praksi znači 3 sata za sve pobrojane predmete koji se podrazumijevaju pod ovom grupom predmeta (bosanski/hrvatski/srpski jezik, engleski jezik, društvo i kultura religija!)
Zašto je to tako? Da li je ovo izmišljanje tople vode, presedan koji je suprotan svim istraživanjima, ostaje pitanje za Ministarstvo i članove tima koji su radili na ovoj reformi, a koji se pravdaju time da će na ovaj način dijete lakše savladati sadržaje i usvojiti znanja.
Kako? Da li postoji naučno uporište za ovo?
Naučna istraživanja i praksa drugih zemalja u svijetu je sasvim suprotna.
Jedan od najpoznatijih istraživača u ovoj oblasti je Jerome Bruner, američki psiholog koji je proučavao kognitivni razvoj djece. Prema Bruneru jezik nije samo sredstvo komunikacije, već jezici oblikuju i stvaraju naše mišljenje. Prema njegovim istraživanjima, jezik igra važnu ulogu u razvoju djetetove sposobnosti da stvori smislene obrasce iz pojedinačnih informacija. On je smatrao da kada dijete uči jezik, uči i načine na koje se rečenice i riječi međusobno povezuju, što zauzvrat pomaže u oblikovanju djetetove sposobnosti da misli i otkriva nove informacije. Prema Bruneru, jezik igra ključnu ulogu u procesu stvaranja smisla iz okoline u kojoj dijete živi. On je smatrao da jezik pomaže u oblikovanju djetetovog shvaćanja svijeta oko sebe, te da je zbog toga važno da djeca uče više jezika da bi bolje razumjela druge kulture i načine razmišljanja.
Kako onda da se roditelji, nastavnici i javnost ne zapita: kako će dijete usvajati znanja o okolini, društvu, religiji ako ne radi i ne razvija maternji jezik?
Kako je zastupljen maternji jezik u svijetu, u drugim sistemima?
Na tragu svjetskih istraživanja predmet “maternji jezik” je najzastupljeniji u školskim rasporedima jer se smatra ključnim predmetom za razvijanje komunikacijskih i jezičnih sposobnosti kod učenika. Maternji jezik je jezik koji učenici najbolje poznaju i kojim se najčešće služe u svakodnevnoj komunikaciji, stoga je izuzetno važno da ga savladaju na visokoj razini. Kvalitetno poznavanje maternjeg jezika omogućuje učenicima adekvatno izražavanje u pisanoj i usmeno-složenim tekstovima, te razvijanje kritičkog mišljenja i stvaralačkih sposobnosti. Također, maternji jezik ima veliku ulogu u formiranju identiteta pojedinca, a izučavanje književnosti na maternjem jeziku doprinose razvoju kulturne baštine učenika. Zbog svega navedenog, predmet maternji jezik je izuzetno važan i zato zauzima važno mjesto u svim školskim kurikulumima, ali ne i u sarajevskim.
Kako je to riješeno u drugim zemljama?
Ako pogledate pedagoške i obrazovne regulative u Austriji, vidjet ćete (pogledajte foto ispod) da je njemački jezik zastupljen sa 7 sati sedmično od ukupnih 20-23 sata (odluka od 2.januara 2023.godine), a da se engleski uvodi tek u 3.razredu.
Isto je sa drugim obrazovnim sistemima. Obrazovni sistemi i drugih zemalja rade na razvoju kritičkog mišljenja, jačanju identiteta i svijesti o kulturi zemlje i svijeta, a mi to ovakvim ”reformama” gušimo.
Nije čudo što se u javnosti pojavila zabrinutost da je ovo i ovakvo grupisanje ”strah”, politikanstvo, namjera, da se maternji jezik imenuje u zvaničnim dokumentima ”izražavanje” ili da se u zvaničnim dokumentima uskrati pravo roditelju, djetetu da svoj jezik imenuje bosanskim, hrvatskim, srpskim… Ne možemo a da se ne zapitamo da li je ovo put da se, bez ”dizanja prašine”, ”problem” NAZIVA bosanski jezik (s kojim naši političari i pravosuđe nemaju kapaciteta da se izbore) u tišini ”riješi” njegovim ukidanjem ili izbjegavanjem.
Za potrebe ovog teksta istraživali smo kako su u francuskim, švedskim, autrijskim, srbijanskim, hrvatskim školama imenovani predmeti u rasporedima časova i kurilikumima. Činjenice pokazuju da niti u jednom tom sistemu ne postoji problem da se predmet ”xy jezik” nazove jezikom i to u punom nazivu onako kako ga imenuju govornici tog jezika. Nigdje maternji/ jezik NIJE podveden/ ujedinjen s nekim drugim predmetima. Svugdje je zadržao autonomiju i zavidan broj časova. Taj broj se kreće u najnižim razredima od minimalno 5 sati sedmično, pa na više.
Da, istina je da i u drugim sistemima, postoje tzv. grupe predmeta kao što su društvene (u švedskoj je to SO) ili prirodne nauke (NO), matematika, sport ili neki drugi. Ali na štetu jezika, ni u jednom školskom sistemu nisu pravljeni ustupci niti uštede. U nešto starijim razredima, u drugoj trijadi, učenici se sreću s više nastavnika i to nastavnikom npr. švedskog jezika, nastavnikom za društvene nauke, s nastavnikom prirodne nauke (koji je najčešće i nastavnik matematike koja je zaseban predmet) itd, ali kao što rekosmo, maternji jezik (u svom punom nazivu) ZADRŽAVA AUTONOMIJU, ZADRŽAVA IDENTITET u nazivu predmeta, negdje čak primat jer se kroz časove jezika mogu implementirati svi drugi sadržaji iz društva i prirode.
Koliko je važan maternji jezik, koliko je važna kultura govora, čitanja i pisanja, pokazuje i činjenica da djeca imaju posebne časove za čitanje (plus ”story time” u engleskim školama), pisanje, govor, slušanje (i gramatiku).
Zašto je to tako?
Koliko je jezik u obrazovanju u školskim kurilikumima važan, potvrdili su najveći autoriteti u oblasti obrazovanja. Osim pomenutog Jeroma Brunera, nabrojat ćemo još neke od njih:
1. Lev Vygotsky – ruski psiholog koji je proučavao utjecaj društvenog konteksta na razvoj ličnosti, posebno učenje i jezik i koji je smatrao da jezik ne samo da omogućava interakciju s drugim ljudima, već je ključan za razvoj intelektualnih procesa i oblikovanje osobnosti pojedinca.
2. Benjamin Lee Whorf – američki lingvista koji je vjerovao da jezik oblikuje našu percepciju svijeta i da su različiti jezici različita kultura.
3. Noam Chomsky – američki lingvist koji je proučavao prirodne jezike i tvrdio da jezik ima urođeni dio, a da su ljudi rođeni s jezičnim sposobnostima i da ih je nužno razvijati, te da je putem jezika moguće izraziti složene i apstraktne misli.
4. Jean Piaget – švicarski psiholog koji je proučavao kognitivni razvoj djece i istaknuo važnost jezika u razvoju misli…
Da, dobro ste pročitali, razvoju misli i kritičkog mišljenja.
Da li upravo u ovome leži odgovor?
Da li BiH (ne) trebaju generacije razvijenog kritičkog mišljenja, (ne) trebaju građani izgrađenog identiteta, (ne) trebaju govornici koji će moći da definišu i brane stavove, da odbiju ”brze implementacije”? Trebamo li nastaviti tamo gdje se stalo 90-tih, jer taj i takav sistem u kojem smo bili riješeni svijesti o bogatsvu bosanskog jezika, kulture, naslijeđa, upravo danas daje svoje rezultate.
Evo i poslije 30 godina, svijest da nam ne treba (bosanski) jezik se vješto i podlo provlači, ne samo u manjem bh. entitetu, gdje se čak ni odluke Ustavnog suda BiH ne poštuju po pitanju prava i naziva maternjeg jezika, nego i u srcu domovine, u Sarajevu. O mogućim (a, nažalost, iz iskustva znamo da će ih sigurno biti) zloupotrebama ovakve formulacije, pristupa jeziku i reforme na govornike bosanskog jezika u domovini i dijaspori bi se moglo nadugo i naširoko. Ostaje da se nadamo da nećemo svjedočiti posljedicama, nego da ćemo svjedočiti preispitivanju i povlačenju ovakve odluke, bar do se ne preispitaju sve dobiti i rizici ovakvog ”reformisanja”.
Mr. Amela Isanović, profesorica bosanskog jezika
