Piše: Mirzet Hamzić
U poeziji Adama Subašića smak svijeta se još nije dogodio. Sa drugim Velikim ratom u prošlom stoljeću obznanjena je smrt poezije. Pošto je Nietzsche Boga proglasio mrtvim, intelektualni svijet je ustanovio da je i čovjek ubijen. Engleski pjesnik i kritičar Wystan Hugh Auden je ustanovio: pjesme nikom više ne trebaju, osim bubuljičavim studentkinjama, upišanim profesorima, halapljivim prevodiocima i slavoljubivim pjesnicima, što znači: baš nikom. Smak svijeta se dogodio. Možda ne u onom obliku u kojem smo ga zamišljali, ali ono što je došlo dramatično se razlikovalo od onog što je bilo.
Velike riječi poprimile su sasvim drugo značenje tako da ono što je nekad bilo iznad svega postalo je predmetom podsmijeha i oznaka za nedovoljno upućene. Poštenje, čast, istina, ljubav, sloboda, patriotizam, moral… termini su od kojih je ostala samo ljuštura kojih se pojedinci sjećaju s nostalgijom…
KnjIga pjesama Ptice kao mi svojevrsni je zbornik radova napisanih u ovom žanru jer okuplja Subašićeve ranije printane a i do sada čitalačkoj publici nepoznate pjesme. Izrodilo je to knjigu velikog obima, širokog zahvata, ali ipak ne disperzivnu jer elementi koji inače prate poeziju dosljedno su sprovedeni tako da nas nijednog trenutka ne napušta osjećaj da je riječ o pjesniku jedinstvenog svjetonazora, neupitnog stava i, napokon, uspješno realiziranog ambijenta iz kojeg ne izlazi tokom artikulacije knjige pjesama Ptice kao mi.
Knjiga je podijeljena na devet ciklusa i ono što je inovantno, a svojevrsni je ključ za čitanje sadržaja koji nam Subašić nudi, jeste uvodna, autopoetička pjesma. Svakako da autopoetičkom pjesmom otvoriti knjigu nije novina jer tako ili slično radili su pjesnici od Bodlera do naših dana, ali je Subašić načinio koloplet koji, mom čitalačkom iskustvu, do sada nije poznat. Naslovivši prvi ciklus knjige U Božijoj bašči, Subašić isti naslov daje i prvoj pjesmi tog ciklusa. Ispod stoje stihovi koji su, dijelom, i naslovi pjesama koje slijede. Ako želimo ući u pjesnikovu poetiku, onda nam naslov i stihovi koji su ispod njega, otvaraju mogućnost da se upoznamo sa onim što slijedi. Kako bi lakše demonstrirali o čemu je riječ prenosimo u cjelini prvu pjesmu, prvog ciklusa knjige pjesama Adama Subašića Ptice kao mi:
U BOŽIJOJ BAŠČI
Ademovo rebro / Nuhova lađa / Ramazan / Musaov štap / Pirova pobjeda / Halejeva kometa / Tantalove muke / Pandorina kutija / Brajevo pismo / Damoklov mač / Ahilova peta / Gordijev čvor / Arijadnina nit / Buridanov magarac / Edipov kompleks / Sizifov posao / Pančićeva omorika / Eyfelov toranj / Venerine čari / Nobelova nagrada / Dioklecijanova palača / Maršalov plan // Moje … tvoje… obmana je. / U Božijoj bašči sve Njegovo je!
Pogledamo li ovo nabrajanje bez poteškoća zaključujemo da nije riječ o bajalici (ukoliko ne bismo širili značenje ovog termina do granica nepodnošljivosti) nego o pažljivo, racionalno, a ne magijski, pobrojanim fenomenima koji daju široku lepezu civilizacijskih a i individualnih pečata. Oni su već u naslovu smješteni u Božiju bašču a sa završnim stihovima odriče se individualnog svojatanja, pozivajući i druge da to učine.
Imamo li u vidu tradiciju divanske poezije mi prepoznajemo da pjesnik prihvata način gradnje samoga Divana; prizivanje Božijeg sveprisustva kao izvora i ušća svega stvorenog. I svega između toga. Praveći korak dalje i ne gubeći iz vida da su divanski pjesnici bili pod snažnim uticajem sufijske, mistične književnosti onda smo učinili vidljivim još jedan znak u šifri kojom je svoju poeziju zaključao Adam Subašić. Još kad bismo postavili pitanje otkud ptice u naslovu i kakvu poziciju imaju u radu najvećih mističnih pjesnika, onda bi se lepeza širila skoro pa do u nedogled.
Stihovi koji otvaraju knjigu svjedoče da je riječ o pjesniku koji najširim mogućim zagrljajem obuhvata svijet, svjestan da je sve veliko, lijepo, duboko, umno, tajanstveno… zapravo u Jednom. Opet, On je sve za one koji Ga kao takvog doživljavaju. Stoga u knjizi Ptice kao mi nesmetano funkcioniraju magija Musaova štapa i pobjeda kao poraz (Pir), Venerine čari i Ajfelovo arhitektonsko umijeće, trpimo Tantalove muke radeći Sizifov posao, ploveći Nuhovom lađom, završimo kao Buridanov magarac…
Svakako da bismo imali još što-šta reći o poetici Adama Subašića koju objelodanjuje na prvim stranicama svoje knjige, ali ostavit ćemo to za neku drugu priliku.
U ciklusima koji slijede pjesnik nas upozorava da dio koji imenujemo kao sadržaj knjige ne čitamo kako smo to navikli nego kao raspored letenja i cvrkutanja što bi moglo biti još jedno upozorenje koje olakšava razumijevanje knjige. Dok govorimo o razumijevanju, nikako ne želimo otpisati snažan emotivan utisak koji ostavljaju Subašićevi stihovi.No, o čemu god da pjeva, izranjavanom Sarajevu, sputanim pokušajem duše da se izdigne iz svakodnevne kolotečine, o mističnoj ljubavi, Subašić nijednog trenutka ne prestaje biti svjestan da je u Njegovom okrilju i, kao blagim povjetarcem, milovan obiljem Svemogućeg Stvoritelja.
Ovdje se vraćamo na početak teksta kada smo rekli da Subašić nije pristao na to da se smak svijeta dogodio. Ako smaka svijeta nije bilo, onda ni nada nije umrla. Stoga pjesnik kroz stihove svoje knjige postavlja nekad temeljna pitanja, kao što su pozicija književnosti i pjesnika, domovine, ljubavi prema ljudskim bićima i ljubavi prema Bogu, nepravdi, zlu i zločinu, smislu ljudskog trajanja, kako na ovom tako i na onom svijetu… Postavljajući velike dileme i pred sebe kao pjesnika i pred svoje potencijalne čitaoce, Subašić se ne libi da se odredi. Da, ponekad za poeziju nedopustivo sugestivno, kaže kako borba za dobro donosi mir, ravnotežu, gotovo sreću, da domovina zaslužuje ljubav, da pjesnička riječ ima snagu, a život pjesnika dubok smisao, da smo dužni imati razumijevanje prema ljudima i, ako ne zbog njih, voljeti ono božansko u njima. Biti častan, moralan, odgovoran… nije prostor sumnje nego je, po pjesniku, obaveza.
Ma koliko se intimno slagali sa pjesničkim svjetonazorom, ne možemo se osloboditi da poimanje nosi izvjesnu anahronost. Ako je i anahrono, nadamo se da je izbor.
*
Poeziju Adama Subašića svakako ćemo intenzivnije doživjeti ako imamo sufijsko iskustvo ili bar empatiju prema ovoj vrsti iskazivanja pobožnosti. Od koristi bi nam bilo čitanje pjesnikovog spisateljskog, i ne samo spisateljskog uzora – Mevlane Dželaluddina Rumija.
Obiman je sadržaj posljednja knjiga pjesama Adama Subašića Ptice kao mi. Brojni su putevi kojima može odvesti čitaoca. Kuda sve – ne želimo nagađati.
Ono što sigurno nije nagađanje jeste činjenica da je pjesnik knjigu gradio dugo i strpljivo. U tom letu i cvrkutu svako novo čitanje, pjesme ili knjige, potencijalna je mogućnost upoznavanja ne samo autora i njegovog spisateljskog rada nego i samih sebe.
Dodatnu vrijednost knjizi daju mogućnosti čitanja teksta kao cjeline, ali isto tako i njegovih odvojenih dijelova, pjesama pojedinačno. Upravo u tome da su se udružile mogućnosti doživljaja pjesama Adama Subašića, kao samostalnih pjesničkih artikulacija, koje dodatna značenja dobivaju udružene s drugima, potvrđuju da je riječ o autoru koji je izgradio visok nivo spisateljske svijesti…
U knjizi Ptice kao mi, kao i u svojim romanima (Tečaj brzog spavanja i Dobri), Subašić je čvrst u nakani da poezijom kaže puno i svom čitaocu pokloni mnogo.
( Prof. Mirzet Hamzić, u Sarajevu maja 2021. g.)
