Piše: Emina Hatunić
Zbirka pjesama „A Bosne ima“ dolazi nam kao rezultat jedne iskrene emocije i pjesničke opservacije pjesnika, ili kako to on za sebe veli, pjesmača Fahrudina Sinanovića, koji sve o čemu piše voli silnom ljubavlju koja prožima cijelo njegovo biće. Iako po naslovu naslućujemo da je u pitanju zbirka patriotske poezije, u pitanju su pjesme koje na neki način objašnjavaju našu današnju stvarnost.
A poezija i jeste važna i velika upravo onda kada nam daje sliku naše stvarnosti, kada u njenim dubinama možemo nazrijeti obrise svojih razmišljanja i emocija. Po tome je ovo sasma naša poezija, a Fahrudin Sinanović sasma naš pjesnik. Naš, bošnjački, naš, bosanski, naš, zavičajni, tuzlanski.
U njegovim stihovima nema ništa lažno. Upravo je iskrenost ono što plijeni kod ovog pjesnika. Nimalo pretenciozno, čak skromno, on ispisuje svoje misli, naizgled svakodnevne i obične. Na trenutke, njegovo pisanje podsjeća na dva velikana naše književnosti, Abdulaha Sidrana i Nedžada Ibrišimovića. Krajnja jednostavnost, svakodnevan govor, duboke i velike istine.
U pjesničkoj igri književna večer postala književna večera
Ova kratka zbirka podijeljena je na nekoliko poglavlja. Na početku to je razmišljanje o poeziji i pjesnicima. Pjesnik Sinanović sasvim dobro vidi i otvoreno progovara o jazu između onoga što poezija jeste, što je njena suština koju treba da osjetimo u dušama, i onoga što danas neki, ili mnogi, pjesnici mogu predstavljati. Ironično u pjesmi Književna večera spominje pjesnički grohot i sasvim nepoetično ponašanje. Tako je u pjesničkoj igri književna večer postala književna večera.
Pisanje on shvata ozbiljno, a sebe kao pjesnika i ne predstavlja tako ozbiljno. Za sebe veli da je pjesmač, da je orač stiha, koji s mukom prodire svojim plugom (perom) u zemlju riječi. Ja sam dobrovoljni davalac riječi, kaže za sebe Sinanović, poredeći svoje riječi s krvlju koja spašava život. Drugima, kao i krv što se daje, ja riječi nudim, jer dobrovoljni sam davalac riječi, i jer znam, bolesnih je mnogo… A bolesti našeg vremena su pretjerana galama, preizborna ili bilo koja druga, rane iz rata, rušenje ljudskog dostojanstva poslije rata… Za sve ove tipične bosanske bolesti lijek je riječ, po Sinanoviću.
Poeziju Fahrudina Sinanovića možemo svi čitati i razumjeti
Ostala poglavlja u knjizi također se bave riječima. Tako poglavlje Tišina govori o našem dobu kao dobu pretrpanom riječima. O kako je lijepo kad se šuti, veli on. Hoću samo tišina da se čuje. Šuti, ne viči, ne ciči, ne vrišti,ne galami, ta nismo sami. Nijedne ne progovori, ništa ne zbori, šuti. Ako moraš govoriti – mudro zbori. Riječima ti miluj ljude.
Poeziju Fahrudina Sinanovića možemo svi čitati i razumjeti, i u tome je njena prednost. Jer, poezija ne bi trebala da nas odbija zamršenošću svojih u silne igre zapletenih riječi. Vrata poezije ne bi trebalo da ostanu zatvorena pred usrdnim čitaocem. To je naš pjesnik do kraja spoznao i daje nam pjesme u kojima lahko prepoznajemo sebe i ljude oko sebe, svoju Bosnu, svoj uzdah i nadu.
On govori o zemlji koju tako silno volimo da nam ta ljubav ponekad pričinja bol. Za njega je Bosna gruda gdje se spominje Allah, i bogomolje šire, gdje su ljudi vjerni, emocije iskrene, a u gazijama srce bosansko bije. Ta zemlja ispratila je sve svoje osvajače: Rimljane, Osmanlije, Austriju, Jugoslaviju… i opet je ima. I o jeziku lijepom bosanskom govori, i ljepota i mehkoća tog jezika obavija ove pjesme.
Na kraju zbirke, nalaze se pjesme o vjeri, duhu, duši. Progovara priroda koja slavi Boga, progovara milosnik koji će nahraniti svijet jednom košpicom iz jabuke, progovara dubina jedne jednostavne i čiste duše. Pjesnik Sinanović piše i o onome što razara našu stvarnost i uliva gorčinu i jed u naša prsa. Svi ljudi na svijetu jednako se smiju, na isti način kašlju, plaču…i zvižde, i štucaju… Problemi nastaju tek kad progovore, i to je ta lingvistička laž koja pogubno razara niti komunikacije.
Zaključujemo: riječi jesu ljekovite, njima možemo ubrizgavati novi život već sasušenom korijenu bića. Ali jesu i otrovne, njima možemo uništiti, spaliti, poniziti, ugroziti. Riječi jesu potrebne, one su neophodne kao zrak i krvotok, ali znaju biti i suvišne, znamo s njima zagušiti život, poput grude snijega koja krene s malim slogom, a na kraju lavina riječi zatrpa svaki smisao. Zato, ponekad, dovoljno je samo uzdahnuti. Prošlost nam često služi kao fabrika sjećanja koja proizvodi uzdahe. Ali nevolja je, veli on, što nam život nije dao uputstvo za upotrebu uzdaha….
Zahvaljujemo se pjesmaču Fahrudinu Sinanoviću na njegovim pjesmama i nadamo se da će čitaču njegovih stihova biti ugodno s njegovim stihovima, da će se u njima osjećati rahatno i lahko, kao što je rahat i lahka ona bosanska gruda koja rađa mudre Bošnjake mehke riječi.
Emina Hatunić
