Kalesijski književnici Azir Šabić i Fajko Kadrić nedavno su učestvovali na višednevnim književnim susretima u Bihaću,  gdje su imali zapažene nastupe. Svoje utiske o susretima sa kolegama književnicima, običnim ljudima, ljepotama Une,bogatom historijom Krajine, Azir Šabić je zapisao u prelijepom putopisu koji sa portal cazin.net prenosimo u cjelosti.    

Svjedočim vremenu onako kako ga zatekoh u blaženom dahu smiraja i blagostanja današnjice. Ništa manje ni više koliko i bistra rijeka Una u jednom treptaju tihog sliva na predodređenom putu prema moru i Bogom određenog cilja u vječni smiraj. Neka mi smargdno zelene kapljice rijeke oproste ako su vidjele više, bolje i drugačije. Neka mi oproste i velikani književne riječi Branko Zagorac, Vladimir Nazor i Ćamil Sijarić koji su vidjeli drugačije i više, te što se usudih pisanim slovom primaći pod skute njihove književne veličin

Bješe kao san, opjevan u pjesmi “Išaret” koju sam, s ponosom recitovao na pjesničkoj večeri u prelijepom gradu Cazin.

Otimam se nutrini duha, uživam u ljepotama Une, pejzažima, tvrđavama i starim kulama koje ponosno svjedoče o vremenu skoro na svakome uzvišenju, a misao me “ofrdeljila pleskom”, pa prošlost pritiska u glib istorije. Kroz mnogobrojne isčitane knjige mrse mi se misli i lanci bukagija prošlosti što me na priponu drže, a iznad Babonića zemlje zla kletva se kao izmaglica vija.

Započeh  iz sredine, možda zbrkano dok mi se u glavi naizmjenično smjenjuju slike i dogadzaji trodnevnog druženja po ponosnoj Krajini.

Nakon četiri stotine pređenih kilometara ili šest sati vožnje od rijeke Drine, očima smo grlili smaragdno zelenu Unu. Zagazismo u ponosnu Krajinu,  zemlju Muje i Halila Hrnjice, Budaline Tala Ličanina  mnogo drugih krajiških junaka, opjevanih u epskim junačkim pjesmama.

Vjekovni graničari, ponosni Krajišnici, čuvari zemlje po kojoj vjetrovi oluje pustoše od pamtivjeka, a ona ponosna, prkosna i ljuta jeste to upravo jer su njeni junaci nosioci ovih atributa. Zato i dan-danas opstaje i prkosi svemu, svakome svačemu.

Zajedno sa prijateljem književnikom Fajkom Kadrićem, na poziv Udružanja “Riječi sa Une”, učestvovao sam na književnim susretima u Bihaću pod nazivom “Četvrti međunarodni susreti autora na Uni”. Prispjeli smo u vakat džume i nakon obavljenog namaza u staroj džamiji Fethhiji šetamo po gradu. Tragovi iz poslednjeg rata vidljivi su posvuda, ipak grad je u velikoj mjeri obnovljen, a ona praiskonska ljepotica Una svojim slivom kroz strogi centar daje posebnu čar ovom gradu.

Do sedamnest sati kada su zvanično otpočeli književni susreti u hotelu Safir obišli smo dobar dio grada. Učešće na četvrtim međunarodnim susretima književnika uzelo je oko devedeset autora regiona. Jedinstveno iskustvu. Među gostoprimivim krajišnicima noć je tekla uz poeziju i prozu prisutnih umjetnika, ali se dockan i zapjevalo.

U nastavku noći druženje je nastavljeno u drugačijoj atmosferi u restoranu ¨Theatar¨ gdje smo uz večeru koju je obezbjedio organizator slušali sevdalinke i starogradske pjesme jednog lokalnog benda i uživali do kasno u noć.

Grad iz bajke

Sutradan druženje književnika u Krajini nastavljeno je na Ostrošcu, jednom i jedinom dvorcu u Bosni I Hercegovini kojeg je izgradila plemićka porodica Berks, kupivši zemlju od Mehmed-bega Beširevića u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije. Na temeljima Osmanske tvrđave nekadašnje čuvene Ostrožačke kapetanije izgrađena je bosanska bajka koja i danas izmami uzdahe i divljenje posjetiteljima.

Ostrožac se prvi put spominje 1276. godine kao posjed blagajskih knezova Babonića i tom vremenu svjedoči jedna stara kula takozvana “Don džon kula” vidljiva i dobro očuvana do danas.

Slegoh se u strpljivu šutnju, pobjegoh u sanjivu prošlost, da osluškujem kamene zidove i molim se u sebi da mi došapnu i podjele sa mnom teret svoje muke, ali i one lijepe trenutke mnogobrojnih sevdisanja i velikih ljubavi koje su se ovdje rađale i umirale.

Dvorac odiše prefinjenim ukusom i umjetnošću izgrađen je u neogotičkom stilu kakvog sam do sada samo mogao u snu dosanjati. Dok se divimo ljepoti staroga grada i dvorcu Almir Kurtović nas vodi niz oplošća prošlosti prije svega kao dobar domačin, pa tek onda kao vrsni poznavalac istorije same tvrđave i dvorca. Uzeću za pravo da kažem i kao veliki zaljubljenik u Ostrožački dvorac.

Vođen željom da približi istoriju Ostrožca Almir s ljubavlju i velikom pažnjom neprestano priča o njegovoj istoriji dok nas vodi iz jedne u drugu prostoriju po dvorcu kojeg eto nebrigom vlasti pomalo nagriza zub vremena. Ovo mjesto, ovaj dvorac može svakom nešto da pruži, ako on to želi, ako se prepusti, riječi su našeg uvaženeg vodiča kroz istoriju dvorca. Utonuo sam mišlju po prošlosti, do mojih čula dopire lagana muzika sa gramofona Richarda Straussa, ili je to veliki Franz Lehar, dajući posebnu notu obilasku, ili sam sve to umislio sebi da dočaram i doživim svim žićem ovo predivno mjesto. Velika terasa na drugom spratu pruža veličanstven pogled na unsku dolinu  pejzaž koji okružuje samo brdo sa dvorcem.

Put nastavljamo prema Cazinu gdje druženje nastavljamo u kulturnom centru Cazin, čitala se  poezija, dodjeljivane zahvalnice učesnicima. Iznenađenjima nikad kraja pomislih kada je počela dodjela knjiga književnika Jusufa Bajraktarevića koji je lično uručivao svoje knjige pod nazivom Radi tebe, i knjiga, Interesi koji nas vežu u BiH. Obradovah se kao dijete kada prozvaše i moju malenkost, a kako i nebi kad je poklon knjiga. Jusufa sam zapazio još sinoć na promociji autorice Deliste Međedović, knjige ¨Biseri bosanskodububičke sehare¨, zaključivši da u svom životu nisam sreo sretnijeg insana koji se vječito smije.

Obišli smo i sam grad Cazin uređen i čist da bi mu pozavidjeli najbolji evropski gradovi, a posebno ga krasi prelijepi cvijet Srebrenice u samom centru.

Čas  historije

Pečat druženja trećega dana nastavljeno je u restoranu Emerald čije se terase nadnose iznad zapjenušane Une gdje smo ručali. Ambijent koji zaslužuje stihove koji su se poslepodnevnim satima  šaputali napajajući oči smaragdnim zelenilom i šapatom njene veličanstvenosti rijeke.

Na istom mjestu krenula je dodjela priznanja i zahvala, pa ponovo sevdalinka, onako svi zajedno dok su se mnogobrojni posjetitelji želili ovjekovječiti fotografijom.

Razmjenjevianjem brojeva telefona sklopljena su mnogobrojna prijateljstva što je jedan od ciljeva književnih susreta.

Šlag na tortu je u noćnim satima sa nama na ulicama Bihaća proveo vrsni poznavalac istorije svoga grada Almir Kurtović. Obišli smo svaki djelić starog grada, dok je Almir objašnjavao svaki kutak njegov pokazujući rukom gde je šta bilo, te kuda su sve dosezale zidine i one koje danas nisu vidljive.

Divio sam se starom gradu i istoriji ali me više zapanila istinska želja insana kakav je Almir da predoči baštinu svoga grada posjetiteljima sa drugog kraja Bosne.

Izašli smo iz bišveg doma JNA – danas restoran AS Theatre u sklopu Kulturnog centra Bihać – na tom mjestu je do dolaska Austro-Ugarske stajala stara “Hafizovića džamija”  pa smo krenuli ulicom petoga Korpusa sjeverno prema centru grada. Ta ulica se nekad zvala “Zavaljer Gasse” ili Zavaljska – jer vodi južno preko Žegara na Zavalje. Došli smo do mostića, koji preko jarka vodi na bihaćko korzo. Tu je i u davnim vremenima bio mostić i glavna kapi-kula grada, a zvala su se Njemačka ili Carska vrata.

Odmah desno od od tog mjesta, nalazio se prostran bihaćki kaštel, koji je porušen 1888. godine, da bi na tu nikla zgrada medrese. Ni nje danas nema – objašnjava nam Almir.

Uputili smo se dalje bihaćkim korzom – nakon 50-tak metara zastajemo i saznajemo, da je na desnoj strani do Drugog svjetskog rata stajala srpska pravoslavna crkva, a poslije nje Bišćevića džamija, za koju se tvrdilo da je možda nekad bila isto jedna od manjih crkvi starog Bišća.

Na uzvišenju i proširenju – novom gradskom trgu, obraćamo pažnju na blok zgrada, gdje je Gradska galerija, lijevo i desno vode sokaci dole na glavnu cestu – Bedem. Saznali smo da je između ta dva prolaza nekoć bila Begića Tabija, te da je bila dosta oštećena i oronula, a na njenim ruševinama se formirali sokaci – Fliegen i Juden Gasse – kako se zvahu u vrijeme austrijske vlasti. I dan-danas su tu prolazi za pješake i parkirališta. Samo se da naslutiti mjesto gdje je stajala moćna Begića tabija.

Nastavljamo dalje i razgledamo Bihać – zamišljam, kako su nekad ulice krivudale, omeđene plotom, hambarima i kuruzanama – drvenim natkrivenim kapijama, a unutra baščaluci i po koja voćka, a iznad svega toga strše trošni krovovi gradskih kuća pokrivenih šindrom.

Dolazimo tako do gradske džamije – Fethije. Ogromna zgrada od finog tesanog kamena, neobična i lijepa!

Na zapadnoj strani nam zapada za oči gotički portal sa prefinjenim profilima i iznad njega rozeta. Na dan Sv. Ante sunce pred zalazak svojim zracima osvjetljava taj prozor. Nekad je to svjetlo onda padalo upravo na taj dan, na oltar crkve, kojeg više nema. Vidi se da je oko zgrade bilo još objekata, te da je prepravljana. Zvonik je davno nestao, kao i zgrade samostana, ali se još na sjevernoj fasadi prepoznaje mjesto, gdje se naslanjao zvonik. Lijep minaret sa neobičnim ukrasima, volute u donjem i gornjem pojasu, dalmatinskih majstora, nijedna ne liči na drugu, sagrađen je tek 1863. godine.

Od džamije Fethije silazimo na golem trg. Tu je nekad bilo mjesto za postrojavanje jer se u toj zoni nalazila velika kršlja (kasarna za preko 2.000 vojnika) – valjalo je to sve postrojiti. A bihaćki trg je golem.

Ispred tradicionalne gradske brijačnice još se prepoznaju tragovi starog pločnika – odolijeva vremenau. Idemo dalje prema ostatku bihaćkog bedema, i danas se u strukturi zgrada i ulica tačno prepoznaje ustroj bihaćke moćne tvrđave, pa ne čudi, da je carska austrija od 1592. pa sve do 1878. nije mogla zauzeti.

Bedemi su bili dvostruki. Ovaj unutarnji je bio visok i preko sedam metara, a unaokolo cijelog grada je bio nadsvođen prolaz za odbranu – dio tih svodova je kod Kapetanove kule do dan-danas ostao sačuvan.

Obilazimo bihaćki bedem i razgledamo spomen-ploču iz 1960. godine – obilježava 700. godina postojanja bihaća – spomenik je urađen od bračkog kamena, pa je nakon nekog vremena pod našim klimatskim uslovima počeo da se rasipa – hitno je napravljen odliv u bronzi, te zamijenjen.

Spomen ploča je u dva dijela – lijevo je srednjovjekovna tema i borba protiv Turaka – a desno je tema Drugi svjetski rat i kolo bratstva i jedinstva – oboje prohujalo s vihorom!

Uz stube se penjemo do Kapetanove kule, gledamo bihaćko turbe. Za kulu se nije moglo odrediti vrijeme njenog građenja, najvjerovatnije je da je građena krajem 16. vijeka ili početkom 17. – na njoj ima tragova tipične osmanske gradnje. Što ne znači da je isključivo iz tog perioda. Mnoga unutrašnja pregrađivanja i vanjski popravci dosta su izmijenili njen prvobitni izgled. Ona je bila okružni zatvor sve do 1959. godine. Početkom 60-tih godine prošloga vijeka pretvorena je muzej.

Na platou između zvonika Sv. Ante i bihaćkog turbeta nalazi se grobnica. Po dolasku Austro-Ugarske u Bihać, u džamiji Fetiji pronađene su grobnice hrvatskih plemića sa vrlo lijepim nadgrobnim pločama. posmrtni ostaci tih plemića prenijeti su iz džamije u tu grobnicu koja je tada sagrađena između crkve i turbeta, a nadgrobne ploče starih grobnica poslane su u Sarajevo gdje se i danas nalaze u Zemaljskom muzeju. Na grobnici su isklesani grbovi plemićkih porodica – a poznato je da je tu sahranjen i jedan bihaćki krojač.

Tu je i bihaćko turbe – prema legendi u bojevima protiv Austrije izginuše dva bišćanina braneći vjeru i grad. Sahranjeni su nedaleko od Kapetanove kule, na mjestu gdje je sada toranj u Drugom svjetskom ratu razorene crkve. Navodno je jedna pašinica u noći vidjela nad tim mezarima zelenu svjetlost, što je značilo da su se oba ratnika posvetila. Tada im je paša digao turbe od drveta. Prekrasna građevina nekako pomalo žalosno čami u tamnoj noći, ne osvjetljena kako se to može vidjeti u drugim mjestima pomislih razgledajući kamene stubove turbeta.

Kada su Austrijanci zauzeli Bosnu, onda su bihaćki katolici tražili da im muslimani vrate nekadašnju crkvu Sv. Ante (današnju džamiju Fetiju). Međutim, vlasti to nisu htjele učiniti da se ne zamjere muslimanima, već pristanu da podignu crkvu na nekom drugom mjestu. Tada bihaćki katolici odaberu mjesto, gdje je u srednjem vijeku bila jedna od mnogih crkava bihaća, i to baš gdje je bilo to drveno turbe sa dva mezara. Austro-ugarska vlast, da se opet ne zamjere muslimanima, sagrade zidano, od kamena bihacita, ljepše i veće turbe u koje prenesu posmrtne ostatke dvojice posvećenih ratnika – Šehida. A na tom mjestu 1890. godine bude sagrađena katolička crkva, koja je 1944. razorena. Od nje je ostao samo zvonik, koji uz Kapetanovu kulu, turbe, grobnicu i zidine čini istorijsku cjelinu Bihaća.

Šetnja je nastavljena legendarim bihaćkim gelenderima. Mjesto gdje su nekad šetali oficiri s damama, služilo je mladim Bišćanima za prve poljupce i maštanja u sjeni starih platana. Duga šetnica uz stari bihaćki jarak – i danas mnogi Bišćani romantično koriste. U jesen – su Gelenderi mjesto gdje se odvija bogat kulturno-zabavni život.

Koja je doba noći bilo kada smo završili šetnju ne sjećam se. Izgubljen u vremenu prošlosti pokušavao sam dosanjati svaki dah plahovitog vremena, te plovio kroz vijekove.

Sutradan, nakon jutarnje kahve sa Enom Šabanagić, zaljubljenikom u BiH književnost, Fajko Kadrić i ja napustili smo Bihać i Unu i dok se obaziremo iza sebe zaključismo da ćemo se ubrzo, ako Bog da, vratiti ovim gostoprimivim Krajišnicima i Uni.