Povodom obilježavanja 11. jula – Danas sjećanja na Genocid u Srebrenici, u kalesijskom BKC-u je održana promocija knjige “Srebrenička tragedija – Poslije smrti civilizacije” autora Mensura Pavice i prikazan film “Nana Fata – Bosanska Heroina”. Publika je sa velikim zanimanjem pratila i promociju, a i film o nani Fati Orlović, u čijoj je avliji u Konjević Polju na nezakonti i nelegalan način izgrađena pravoslavna crkva.
Osim autora Mensura Pavice, apsolventa na odsjeku za Filozofiju-Sociologiju na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Tuzli, o knjizi su govorile i aistentice na Filozofskom faklulteti u Tuzli: mr. Amela Delić, mr. Mirela Karahasanović i mr. Naida Ljuma.
Autor Mensur Pavicaje na samom početku izlaganja htio opravdati naslov svoga djela, s obzirom da je suočen sa velikim brojem prigovora na račun istog. Naime, prigovara mu se što djelo nije imenovano “Srebrenički genocid”, već “samo” “Srebrenička tragedija”. Pavica tvrdi da je genocid naučni termin i da je kao takav prikladan samo naučnim djelima. Samim tim, on nije htio umanjiti stepen pravnog prekršaja Međunarodnog prava, nego imenovati književni žanr, kojem po književnoj klasifikaciji djelo pripada. Uvodom je, autor, htio opravdati naslov, a kasnijim tokom izlaganja, pokušao opravdati samo djelo, time što je istakao da ekonomija koristi novac kao univerzalni ekvivalent vrijednosti bez kojeg ne može postojati a da civilizacija koristi povjerenje kao univerzalni ekvivalent vrijednosti bez kojeg ne može postojati. Po autoru je povjerenje za sva vremena uništeno, što po njemu civilizaciju čini u budućnosti teorijski nemogućom. Glavna inspiracija, autora, bila je dokazati da tragičnost jednog genocida ne zavisi od niti od broja žrtava, niti od ugleda žrtava, niti od bogatstva žrtava, niti od ugleda naroda kojem žrtve genocida pripadaju, već da je svaki genocid ravan svakom genocidu jer svaki negira sve ljudsko. Pri svakom genocidu čovjek postaje upitan kao vrsta, i nakon svakog novog genocida postaje sve upitniji. Autor je pokušao da objasni porijeklo svakog zla na svijetu, svojom originalnom teorijom po kojoj je etično samo identificirati se sa ljudskom vrstom, a svaka druga vrsta identifikacije za autora nije etika nego je politika tako da je čovjek samo onaj koji u svakom čovjeku vidi čovjeka, a svaki drugi je orijentisan da pomogne onome ko mu je najsličniji ili onome od koga ima najveće koristi, što autor smatra otuđenjem od čovječnosti. Autor je, zapravo, pomenutim, tako jasno razgraničio etiku i politiku, kako možda niko prije njega.
– Ekonomija koristi novac kao univerzalni ekvivalent vrijednosti bez kojeg ne može postojati, a civilizacija koristi povjerenje kao univerzalni ekvivalent vrijednosti bez kojeg ne može postojati. Povjerenje za sva vremena uništeno, što civilizaciju čini u budućnosti teorijski nemogućom. Glavna inspiracija bila mi je dokazati da tragičnost jednog genocida ne zavisi niti od broja žrtava, niti od ugleda žrtava, niti od bogatstva žrtava, niti od ugleda naroda kojem žrtve genocida pripadaju, već da je svaki genocid ravan svakom genocidu jer svaki negira sve ljudsko. Pri svakom genocidu čovjek postaje upitan kao vrsta, i nakon svakog novog genocida postaje sve upitniji, kazao je, između ostalog Mensur Pavica.
Autor je pokušao da objasni porijeklo svakog zla na svijetu, svojom originalnom teorijom po kojoj je etično samo identificirati se sa ljudskom vrstom, a svaka druga vrsta identifikacije za autora nije etika nego je politika, tako da je čovjek samo onaj koji u svakom čovjeku vidi čovjeka, a svaki drugi je orijentisan da pomogne onome ko mu je najsličniji ili onome od koga ima najveće koristi, što autor smatra otuđenjem od čovječnosti. Autor je, zapravo, spomenutim, tako jasno razgraničio etiku i politiku, kako možda niko prije njega.
Magistrica Amela Delić smatra da je publiciranje knjiga i druge književne i naučne literature koja govori o genocidu počinjenom u Srebrenici, ali i o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, iznimno važno za razvijanje kulture sjećanje utemeljene na istini.
– Kako će događaji iz prošlosti biti interpretirani u sadašnjosti uveliko zavisi od načina na koji mi o njima govorimo. Ne treba se libiti da jasno i bez dvojbe kažemo da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, da je u Srebrenici počinjen genocid. Sve su to činjenice koje niko ne može osporiti. Genocid u Srebrenici predstavlja prijelomnu tačku ili nulti čas u historiji Bošnjaka. Sva historija Bosne i Hercegovine, a trebalo bi i sva historija civiliziranog svijeta, može se podijeliti na vrijeme prije i vrijeme poslije genocida. Mensur Pavica baš na to upozorava u svojoj knjizi kada civilizaciju proglašava mrtvom. Jer, zaista, civilizacija koja je nijemo posmatrala genoci i druge zločine nad nevinim stanovništvom Bosne i Hercegovine – umrla je onog trenutka kada je dozvolila da nevini budu ubijeni, kazala je Amela Delić dodajući da Mensur u svojoj knjizi poziva na odgovornost, na katarzu, te da obesmišljava svaki govor o kulturi i civilizaciji nakon genocida.
Mr. Naida Ljuma je istakla kako autor ove filozofske drame, s jedne strane, tvrdi da je civilizacija mrtva, a s druge strane, toliko kritički pristupa civilizaciji da se postavlja pitanje da li imamo razloga za žaljenje ili radost zbog toga. Ta kritičnost autora doseže vrhunac u tri izvoda iz djela koja je pročitala. U njima, u ime civilizacije, na samokritičan način progovaraju Nasrudin Hodža, Hamurabi i Timur Lenk. Prije samoga čitanja pomenutoga, promotorica je naglasila, kako je neophodno da slušaocima i čitaocima približi filozofsko tumačenje autorove namjere.
– Autor Pavica je želio da svakog svog čitaoca postavi u istu situaciju, u koju je svoje čitaoce postavljao veliki filozof F.Niče. Što je kod F.N. nihilizam kao povod za „prevrednovanje svih vrijednosti“, to je kod autora „smrt civilizacije“ kao povod za utemeljenje civlizacije, ne na politici i ekonomiji, već na etici. Ono što je Niče želio postići, bilo je redefinisanje pojma individualnosti i uzdizanje individue do nadčovjeka. Autor je, zapravo, želio postići redefinisanje pojma civilizacija i uzdizanje svakog čovjeka i samog čovječanstva na viši stepen humanosti. On, također, zamjera Ničeu što je mislio, da nadčovjek, kao vrhunac civilizacije, može promijeniti svijet, a da civilizacija pri tome ostane ista, što je po autorovom mišljenju neostvarivo. Mensur Pavica se stoga zalaže za radikalnu promjenu same prirode civilizacije, jer samo ako uzdignemo civlizaciju na onaj stupanj, na kojem se nikada više neće ponoviti nikakvo kršenje Međunarodnog prava, svi će ljudi postati nadljudi, a ne samo jedan, kao kod Ničea. Autor je Ničeanac koji nastoji produbiti Ničeovu misao, kazala je mr. Naida Ljuma.
Mr. Mirela Karahasanović je istakla da knjiga “Srebrenička tragedija – Poslije smrti civilizacije” predstavlja filozofsko djelo koje se značajno razlikuje od drugih dijela koja govore o istoj temi.
– To nije pravno-političko ili sociološko promišljanje genocida, već jedan filozofski osvrt koji sa jednog univerzalnog, ljudskog i moralnog stanovišta nastoji sagledati uzroke i posljedice genocida. Knjiga otvara brojna pitanja, a neka od najvažnijih su: kako se u svijetu koji se naziva civiliziranim, mogao dogoditi genocid, ima li smisla takva civilizacija u kojoj se dogodio genocid, kako se nositi sa činjenicom da se genocid dogodio, kako omogućiti da govore onima koji više nemaju glasa ( žrtvama), ali su ipak najglasniji?
Sva navedena pitanja protkana su jednom dimenzijom vremena, sa prošlošću, koja ne može odgovoriti na pitanje zašto se genocid dogodio u „naprednom civilizovanom svijetu“, koji ne može čak i najboljim i najuzvišenijim namjerama svih velikih mislilaca poput filozofa, naučnika, političara, teologa da učini da se genocid nije dogodio. Civilizacija, kako autor pokazuje, nemoćna je pred vlastitom prošlošću, prošlošću u koju se utkao genocid, koji je pokazao svu slabost civilizacije svu slabost modernosti, svu izopaćenost, iracionalnost i zlo koji su duboko ukorijenjeni u civilizacijske tekovine, naglasila je Mirela Karahasanović.
Ona je istakla i da je vrijedno pažnje autorovo dopuštanje žrtvi da progovori.
– „Bezimenom srebreničaninu“, koji je personifikacija svake žrtve genocida, žrtve koja više nije mogla zazivati čovjeka u pomoć jer čovjek nije čuo. Bezimenom srebreničaninu je jedino preostalo da se obrati Bogu, da traži smiraj duši u okrilju Božijem, a ne ljudskom jer ga je civilizovano ljudstvo iznevjerilo. Žrtva je ogledalo zločinca koji je smatrao da će se posredstvom smrti riješi žrtve, ne računajući da će je na taj način zauvijek oživjeti u sebi.
Kao pouku ove sjajne knjige izdvojila bih sljedeći citat iz knjige koji glasi: „ Nepodnošljivo je pamtiti svu bol ovog svijeta, a neoprostivo je zaboraviti je“, kazala je na kraju mr. Mirela Karahasanović.
Prije projekcije filma prisutbnima se obratio Enver ef. Alić, glavni imam MIZ Kalesija, koji je govorio o nužnosti kazivanja o genocide, ali je istakao i da bosanski muslimani moraju jasno razlikovati formu i suštinu u islamu.
Film „Nana Fata – bosanska heroina“ urađen je u organizaciji Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija, a autor filma, režiser i producent je Enes Hotić. Film govori o višegodišnjoj herojskoj bori nane Fate Orlović da ukloni iz svoje avlije bespravno sagrađenu crkvu.
