Šta je sa književnošću bengalija i urdua, jezika kojim danas govore stotine miliona muslimana; za Nobelov komitet književnost tih jezika nema vrijednosti, neinteresantna je, nevidljiva, nepostojeća.
Piše: Jasmin Agić
Kada je Nobelov komitet obznanio da je ovogodišnji dobitnik nagrade za književnost malo poznati tanzanijsko – britanski pisac Abdulrezak Gurnah bilo je malo onih koji su znali o kakvom je spisatelju riječ. Ono nekoliko šturih biografskih podataka, koji su bili dostupni, nedvosmisleno su ukazivali da je riječ o piscu koji je svoju literarnu karijeru izgrađivao daleko od podneblja u kojem je rođen, a činjenica da je tokom života bio i predavač književnosti ukazivala je kako je riječ o književniku koji se više treba smatrati dijelom engleske književnosti nego „afričkim“ ili još i manje „muslimanskim“ spisateljom.
I na tom mjestu se, opet i iznova, otvara prostor za polemike i sučeljavanja koja proizvode pitanja o identitetu književnosti i njenim temama, a ako pažljivije analiziramo spisak laureata postaje nam odmah jasno kako je Nobelov komitet izuzetno konzervativan i anahron u svojim odabirima. Neko je, u nekom od stotinu foruma koji su se pojavili nakon što je Gurnah ovjekovječen Nobelovom nagradom, ustvrdio da je nagradu napokon dobio „muslimanski pisac“, ali niko od onih koji su učestvovali u diskusiji nije znao pojasniti šta ta konstatacija tačno znači.
Abdulrezak Gurnah ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost (EPA)I zaista, šta znači biti „muslimanski pisac“ po standardima Nobelovog komiteta? Abdulrezak Gurnah tek je drugi nobelovac arapskog porijekla, njegov maternji jezik je swahili, jezik njegove književnosti je engleski. Populacija govornika arapskog jezika danas se procjenjuje na približno 350 miliona i u historiji dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost samo je jedan pisac arapske nacionalnosti i arapskog jezika, kao jezika svoje književnosti, bio nagrađen Nobelovom nagradom. Bio je to egipatski romanopisac Nagib Mahfuz, ali ni on nije bio pisac koji se bavio „muslimanskim temama“.
Jedan Nobelovac arpaskog jezika
Baš suprotno njegov prosede bio je izuzetno moderan, a društvenost njegovih književnih tema ograničavala se na propitivanje odnosa unutar potptuno sekularizovanog egipatskog društva. Krajnje nesklon tematiziranju islama u svojoj književnosti Mahfuz je stvorio literarno djelo u kojem se „muslimanski život“ uopće ne primjeti, a njegova publicistika je bila toliko radikalno antireligijska da je sredinom 90-tih godina prošlog vijeka bio žrtva napada.
Ali, osim Mahfuza, ni jedan drugi pisac arapskog porijekla, koji je pisao na arapskom, ili bilo kojem drugom jeziku, nije dobitnik Nobelove nagrade pa se s pravom može postaviti pitanje zar je moguće da Komitet uopšte ne interesira kako se život Sirijaca, Palestinaca, Iračana, Alžiraca ili Marokanaca – nabrojmo samo najveće i najuticajcnije arpako/smuslimanske nacije – reflektuje u književnosti. Bilo da su pisali iz pozicija ekstremno ljevičarskog shvatanja svijeta ili da je predmet njihove knjiežvnosti bio „život pobožnog muslimana“ arapski pisci su, statistika to zorno ilustruje, bili ignorirani od strane Nobelovog komiteta.
Nagib Mahfouz u društvu brazilskog pisca Paolo Coelhoa (EPA)Pošto je Abdulrezak Gurnah povod pisanju ovog teksta hajde da pogledamo kakav je odnos Nobelov komitet imao prema piscima afričkog kontinenta. Gurnah je Afrikanac i Arap svojim porijeklom i temama svoje književnosti, ali njegov jezik, njegov prosede i duh njegove književnosti posve su engleski. Najviše Afrikanaca dobitnika Nobelove narade za književnost dolazi iz Južnoafriče republike, i gle čuda, oboje su bijelci. Književost Nadine Gordimer i Johna Maxwella Coetzeea po svojoj unutrašnjoj imanentnosti sasvim se razlikuju, ali oba ta opusa, suštinski, propuštaju da opišu život Afrike.
I dok je književnost Nadine Gordimer fokusirana na otkrivanje intimnih svjetova malih ljudi Coetzeeova knjiežvnost je toliko udaljena od podneblja na kojem nastaje da su u potpunosti u pravu oni koji je opisuju kao savršeno bezidentitarnu. Književnost o književnosti kakvu je pisao Coetzee pripovijeda priču o čitanju i svjetskoj književnosti i sasvim malo govori o južnoafričkom aparthejdu, odnosima crnaca i bijelaca ili autohtonoj kulturi južnoafričkih crnaca. Zapravo, neko je to na jednom mjestu primjetio, Coetzeeova književnost ne govori ništa ni o životu bijelaca.
„Muslimanski svijet“ Orhana Pamuka
Wole Soyinka se može smatrati jedinim „pravim“ afričkim piscem. Iako obrazovan u Engleskoj Soyinka je dugo djelovao u rodnoj Nigeriji kao pisac i javni intelektualac, a zbog svojih političkih stavova bio je meta vojnih hunti. Nekoliko je puta bio zatvaran, najduže na 22 mjeseca i to upravo zbog političkog karaktera njegove književnosti. Život Nigerije je opisivao do u tančine, a u njegovoj knjiuževnosti nije bilo mjesta za idealizaciju društvenih odnosa ili izbjegavanje „životnih“ tema. Bio je prvi afrički pisac koji je dobio nagradu i ostao jedini koji je život kontinenta opisivao živeći u „njegovom trbuhu“.
Turski Nobelovac Orhan Pamuk (ANSA)Dakle, Nobelov komitet, kako vidimo, nije imao previše senzibiliteta da razumije osjećaje Afrikanaca, da uvaži njihov jedinstveni pogled na svijet, da njihove bezbrojne lokalne jezike i dijalekte uvaži kao jezike literature. Ali, takav odnos je prije pravilo nego izuzetak, a ljutnja koja dolazi iz drugih krajeva svijeta jednako je opravdana kao ona koja dolazi iz Afrike i arapskog svijeta u cjelini. Uzmimo za primjer Tursku, naciju koja danas broji gotovo 90 miliona stanovnika i zemlju koja baštini skoro osam vijekova organizovane pismenosti. Skoro puni vijek turska kultura je u potpunosti evropeizirana, a njena književnost je dinamična, koloritna i deskriptivna.
Pa uprkos svemu, tek je jedan Turčin uspio osvojiti Nobelovu nagradu za književnost i to je pisac koji je otvoreni kritičar turskih kulturnih običaja i društvenih običaja uopšte. Orhan Pamuk za sebe voli reći da je „musliman u kulturnom smislu“, a u njegovoj književnosti rijetko kada se opisuje taj posebni „muslimanski sentiment“ toliko rasporostranjen u današnjoj Turskoj. Baš kao za Andrića i za Orhana Pamuka muslimani, sa svojim posebnim načinom života, potpuno su stran svijet i oni turskog Nobelovca interesiraju samo kao „likovi iz prošlosti“, kao historija već uređena da bude proscenij za njegove povijesne pripovijesti.
Gdje su pisci indijskog potkontinenta?
A šta je sa književnošću bengalija i urdua, jezika kojim danas govore stotine miliona muslimana indijskog potkontinenta. Iz perspektive Nobelovog komiteta književnost tih jezika nema nikakve vrijednosti, ona je neinteresantna, ona je nevidljiva, ona je nepostojeća. Šta je sa piscima centralne Azije muslimanskog porijekla; koliko njih je dobilo Nobelovu nagradu, makar su pisali na ruskom jeziku? I taj je dio svijeta još uvijek za članove Nobelovog komiteta „s onu stranu civilizacije“, neka vrsta modernog barbarstva.
Slova bengali alfabeta (EPA)Zanimljivo je da je kontinent Azija, makar bio najmnogoljudniji i kontinent na kojem su ponikle najstarije civlilzacije poznate čovječanstvu, predmet predrasuda i ignorisanja. Kuriozitet je da su kineski pisci samo dva puta bili laureati Nobelove nagrade za književnost, a njeni dobitnici su Gao Xingijan i Mo Yan. I kultura kakvu ima Japan samo je dva puta bila nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, a dobitnici iz te zemlje su Kenzaburo Oe i Yasunari Kawabata.
Kada se sagledaju činjenice vezane za veoma nejasne kriterije dodjele Nobelove nagrade za književnost onda nikoga ne smije čuditi što je zemlja sa najviše dobitnika Francuska i čak je sedamnaest pisaca iz te zemlje ovjenčano prestižnim priznanjem. Najliterarniji jezik na svijetu je engleski jer je čak trideset i dvoje pisaca koji su se njime profesionalno služili nagrađeno Nobelovom nagradom.
Najliterarniji jezik na svijetu je engleski jer je čak trideset i dvoje pisaca koji su se njime profesionalno služili nagrađeno Nobelovom nagradom (EPA)Kada se ove činjenice analiziraju i još uz to razmisli o broju žena i broju ne/bijelaca koji su dobitnici Nobelove nagrade za književnost onda postaje jasno u kolikoj mjeri su „muslimanska književnost“, „književnost Afrike“, „kineska kultura“ ili „japanska tradicija pisanja“ u potpunosti zanemareni od strane „famoznog Komiteta“.
