Od najranijih djetinjih godina bijaše kod mene sasvim uobičajeno padanje u čitalačko bunilo. Pojmovi, pojave i bića, nisu se, u tome bunilu, miješali samo u snu i u snovima. Koračao sam ulicom i u licima prolaznika „prepoznavao“ likove iz aktuelnoga čitalačkog štiva i svakome iz stvarne stvarnosti tražio i nalazio “adekvat“ u stvarnosti knjige koju čitam. Djetinja čitalačka bunila prenosila me u druge, paralelne svjetove, iz kojih sam uspijevao u cijelosti ignorisati postojeću, realnu, zbilju vlastitog života. U potonjim godinama mračnog puberteta i naglo proključale mladosti stvarna stvarnost je ipak – po sili bioloških zakona – uspijevala naplaćivati svoj danak, prodirući u moj odvojeni svijet: još pamtim višestruka čitanja jedne te iste stranice romana Bihorci, velikoga našeg pripovjedača Ćamila Sijarića. Na toj se stranici – bijaše li ono tridesetisedma? – na tavanu, između muška i ženska, događala jedna erotska senzacija. Ali ne bijahu to više ona djetinja čitalačka bunila, groznice u kojima je tonuo i bestraga nestajao cio realni svijet, ustupajući svoje mjesto višoj realnosti svijeta knjige koju čita jedan sarajevski dječak. Ne.
Iz godina mladosti, pamtim samo jedan čitalački zemljotres: Pogledaj dom svoj, anđele, Tomasa Vulfa (Thomas Wolfe). Zdrmavale su mene i mnoge druge veličanstvene knjige (Čarobni brijeg, Aleksandrijski kvartet, dakle Tomas Man (Thomas Mann) i Lorens Darel (Lawrence Durrell), pa Dostojevski, oduvijek, te onaj čudesni Platonov, evropski klasici…), ali se nigdje i nikad kao tu i tada, kod Vulfa, nije sve namjestilo tako da me baci u groznicu i bunilo. Otac, majka, braća, sestra, tetka… alkohol, eros, bol, patnja, žudnja… Sve, sve, sve… Pomišljao sam da više ništa ne trebam ni čitati ni pisati. Tu je kraj.
…neki kamen, neki list, neka nepronađena vrata; nekog kamena, nekog lista, nekih vrata. I svih zaboravljenih lica.
Goli i sami došli smo u izgnanstvo. U njenoj mračnoj utrobi mi nismo znali lice naše majke; iz tamnice njenog tijela došli smo u neiskazanu i nesaopštljivu tamnicu ovoga svijeta.
Ko od nas poznaje svoga brata? Ko je od nas zagledao u srce svoga oca? Ko od nas nije ostao zauvijek zatočen u tamnicu? Ko od nas nije zauvijek stranac i sam?
O pustoši gubitka, u vrelim lavirintima, izgubljen, među sjajnim zvijezdama na ovom najzamornijem tavnom ugarku, izgubljen! Sjećajući se nijemo, tražimo silni zaboravljeni jezik, izgubljeni kraj staze u nebo, neki kamen, neki list, neka nepronađena vrata. Gdje? Kada?
O izgubljeni, i vjetrom oplakivani duše, vrati se.
Naučio sam naizust taj poetski prolog romanu, ijekavizirao, za svoju dušu, izvanredni prevod Luke Semenovića, i recitovao, pri piću, u društvu, za kafanskim stolom, dopuštajući da neuki slušalac povjeruje kako su to neki moji stihovi. Zašto da ne? Ja boljih stihova i nisam imao, nemam ih ni danas – a čiji su stihovi, ako su dobri, posve je nevažno. S ovom zadocnjelom pa zato izlišnom pameću odabrao bih da pišem i objavljujem bezimeno, ili pod kakvim izmišljenim, nepoznatim, kratkim i efektnim pseudonimom. Kako bi to dobro zvučalo: Labi Eker! Pa onda rečenica što me probudila: Našao se tamo i Labi Eker, veliki majstor pripovijedanja.
Ne pamtim očevu kućnu biblioteku iz vremena našeg stanovanja u Valtera Perića 11. (Trebalo bi riječ biblioteka svakako metnuti u navodnike jer se kućna kolekcija od 20-30 šarolikih naslova i nejednakih formata sigurno ne može tako pretenciozno imenovati.) Negdje je, na nekom zidu, u našem zvorničkom stanu, morala postojati neka polica, i neke knjige na njoj, ali – ne sjećam se. Neke su druge zvorničke emotivne senzacije progutale sve kućne slike i sjećanja do te mjere da ne pamtim ni raspored prostorija u gornjem stanu privatne jednokatnice u koju nas je smjestio otac. Naš otac, Mehmed Sidran, bivši republički ministar, odsluženi ibeovac, konfiniran u zvorničku provinciju, na određeno mu radno mjesto šefa nabavke, u lokalnom restorančiću „stranjskoga“ naziva Kasina.
Iz Valtera Perića 11 (predškolsko moje doba, i prvi razred osnovne) pamtim ćiriličke brošure „junačkih narodnih pjesama“. Na koricama im bijahu crteži, obično kakav vitez, djevojačkoga lica, u oklopu, na konju, s kopljem dijagonalno uperenim u desni gornji ugao brošure. Te smo pjesme znali napamet. Hrani majka dva nejaka sina, u zla doba u gladnu godinu, na preslici i desnici ruci… Od toga sam „znanja napamet“, poslije, na studiju književnosti, imao goleme nevolje i štete. Izlazio na ispite da je položim, a nikako nisam htio da učim narodnu književnost, sve vjerujući da već, i odavno, znam sve što je u njoj važno. Uporan bio ja, da ne učim, uporan bogme i Salko Nazečić, da me obara. Stotinu me puta obarao, ja stotinu puta padao, i dvaput zbog toga godinu gubio. Položio, kod njegovog asistenta, tek kad sam razumio da je tada već pokojni profesor Nazečić bio stonasto upravu. (I inače, znao sam, u svome životu, na bezbroj načina, bivati teška budala.)
O očevoj kolekciji knjiga s pouzdanjem mogu govoriti tek kad reflektor sjećanja usmjerim na lesonitni zid našega stana u baraci na Kovačima. (Taj je stan, kao i svi drugi u svim trima barakama na platou pokraj Ogreva, načinjen sastavljanjem dviju identičnih kancelarijskih prostorija, bez tekuće vode, bez kupatila i nužnika. Na jednom kraju svake od triju baraka postojao je dvostruki nužnik s priručnom niskom česmom za pranje i kupanje.) Pamtim neveliku trorednu stalažu na čelnom zidu prve prostorije, koju smo smatrali kuhinjom, a u kojoj su, na jednome kauču, spavali mama, tata i sestra Dina. Stalaža bijaše okačena na zidu iznad kauča, a na njenim policama, bez ikakvoga vidljivoga pravila i reda, poslagano dvadesetak knjiga. Kakvih knjiga? Kojih knjiga?
Reci mi šta čitaš pa ću ti reći ko si!
Očeva nasumična kolekcija knjiga precizno je ocrtavala njegov idejnorazvojni put od klasno svjesnog mašinbravara preko priučenog partijskog intelektualca i državnog funkcionera, do političkog delinkventa, osuđenika i rekonvalescenta. Uz nešto klasike, poput neminovnog Zolinog Žerminala, uz proletersku i socrealističku literaturu, uz partijsko-propagandne brošure i knjižurine, tu su se – ko zna kako i kojim putevima – znala naći i izdanja iz legendarne edicije Karijatide. Tako da su se na istoj polici mogli „dodirivati“ Anri Bergson (Henri Bergson), sa Stvaralačkom evolucijom, i policijski pukovnik Milatović, sa svojim izvještajem o „slučaju Hebrang“. Kratko pamćenje Žana Kasua (Jean Cassou) i Za i protiv Gintera Andersa (Günter Anders), jedna važna studija o Kafki. Otkuda li to mome ćaći, vratničkome kicošu i loli? Jurišao sam na sve te knjige, herojski, uvjeren da nema ničega što ne mogu razumjeti. „Ako može tata, mogu i ja“. Osvald Špengler (Oswald Spengler): Propast zapada. Ignacio Silone (Ignazio Silone), zaboravio sam naslov, Italija, socrealistički roman, pročitao sam ga nadušak, seoska problematika, neki požar na kraju, ako se ne varam. Pa opet Partija, Politika, Povijest! Viktor Novak: Magnum Crimen, knjižurina od pet-šest stotina stranica, ustaški zločini, uloga Svete Katoličke crkve… i, odjednom, uz Novaka, Fransoa Sagan (Françoise Sagan), Dobar dan, tugo… Nikad se nisam sjetio da upitam tatu ko je crvenom olovkom ispodvlačio mnoge pasuse na nekoliko stotina strana Estetike Benedeta Kročea (Benedetto Croce). Pamtim kako je golemu zbrku u moju pubertetsku glavurdu unosilo to što se u toj Karijatidinoj knjizi često pominjao termin simpatija. Ta riječ je u ondašnjem jeziku djevojčica i dječaka značila nešto sasvim drugo. Estetiku sam čitao svakojako: redom i napreskok, odotrag i dijagonalno, čitao samo ono što je nepoznata ruka podvukla crvenom olovkom, pomno iščitavao samo onu stranicu „sadržaja“, na kojoj su imenovana poglavlja i dionice. Uzalud. Sve uzalud. Tome štivu, unatoč njegovome razumljivome naslovu Estetika, nisam bio dorastao. Ali nisam prestao jurišati na njegovu tvrđavu. Dohvatao bih je sa police barem jedanput godišnje, kazujući samom sebi da sam postao mnogo pametniji, i da moram pokušati ponovo. Ništa. U odnosu na Kročea, Špengler i Bergson su mi se činili prilično razgovijetnim i razumljivim. Činili.
Jedne od najmračnijih pubertetskih godina, u gimnaziji, na času istorije, svetri Karijatidine knjige, i Špenglera, i Bergsona i Kročea, na času istorije, prodam profesoru istorije, visokom, ćelavom i lijepom čovjeku, osobenjaku Milanu Čekiću.
Trebale mi pare da platim prekršajnu kaznu. Petnaest dana po džepovima premetao i krio bijeli papirić na kome je pisalo: „Rješenje…“ Ne sjećam se šta sam skrivio, ali mi sudija za prekršaje odrezao prilično krupno, kao: četrdeset dinara. Otkuda meni tolike pare? Da sam mogao, sudiju bih upitao: „Je li to vi mene tjerate u kriminal?“
Tata bio živ, ali znao da je otpisan. Na naučnoj osnovi, beznadežan, izgubljen, otpisani slučaj. Pravio se da ne primjećuje kako mu iz kuće nestadoše tri najljepše knjige.
Onako visok, profesor Milan Čekić se obradovao kao dijete. Zbrzao ostatak časa i u dva-tri koraka izletio iz učionice, nestrpljiv da s kupljenim knjigama ode u carstvo vlastite čitalačke samoće. Učenici topotom strčali niz gimnazijske stube, a u praznu učionicu, nečujan i nevidljiv, ušao Labi Eker, veliki majstor pripovijedanja.
Abdulah Sidran
(0TKUP SIROVE KOŽE, Beograd/Zagreb/Sarajevo/Banjaluka, 2012-2015)
