Stariji je od nas, sigurno desetak godina, ako je suditi po riđoj bradi, pivskom trbuhu, i rukama, velikim k’o lopate. Došao je u sivom pikapu, parkiravši na drugoj strani ulice, uz kuću na kojoj se vijori konfederativna zastava, na dotrajalom balkonu. Iako još uvijek jutro, kasni dobrih pola sata. Naše kafe su se već ohladile, i kartonske čaše odlažemo u crnu vreću.
U jednoj ruci čuva žutu kovertu, u drugoj ledeni čaj. Vraća se iz Pitsburga nakon dvodnevne škole. Ime mu je Stiven. Položio je sa osamdeset posto tačnih odgovora. Ne može se sjetiti gdje je zglajzao. Bitna je prolaznost, i to da sada može nesmetano raditi, govori mu E. tapšući ga po ramenu. Čak ako se i inspektor pojavi, a radimo za grad, nema brige, E. mu ponavlja, hrabreći ga. Stiven će, dakle, raditi na bijelo, a ne kao ja, na crno. Kad inspektor dođe, krijem se u sobi na spratu, ili iskačem kroz prozor na ulicu, k’o kakav lopov, Bože me oprosti.
Na pauzi, ispred kuće izlazimo da zapalimo. Ubojice kauboja, kolokvijalni je naziv, kojim se opisuje crveni Marlboro kojim me časti. Smijeh mu je dubok, i prodoran, toliko da mu trbuh u ritmu poskakuje. Otpije gutljaj, iz boce ledenog čaja, iz koje bazdi alkohol. Podrigne, pa se ispričava. Palimo drugu cigaru i pričamo o koroni. Sve je to laž, ubjeđen je. Dobro osmišljena laž da otjeraju Trampa iz ovalnog ureda. Nikome ne vjeruje, pogotovo ne demokratama. Sve je to lijepo dokumentovano, u ovom videu, ushićeno govori, i pruža mi telefon. Gledam, bez posebnog interesovanja, video u kojem se redaju fotografije aktuelnog predsjednika Amerike. Stiven tapka u mjestu. Ode do ulice. Vrati se. I tako u krug. Mora da ga je pritjeralo da ide u veseli centar, mislim dok gledam, liberale koji izgleda, o predsjednikovoj glavi rade. Vraćam mu telefon, jer se ne mogu skoncentrisati, i na njega koji neumorno hoda, i brblja, o masonima, zavjerama, sistematskom porobljavanju, Sorošu, i 5 G mreži.
Prije nekoliko mjeseci izgubio je sina. Tinejdžera. Tako je rekao, izgubio. Kako, gdje, zašto, nisam siguran. Nakon toga je dao otkaz na poziciji vozača Fedeksovog kamiona. To je radio godinama, i sada je odlučio da više vremena provodi s porodicom. To što je od nje ostalo. Bivša mu supruga živi na Floridi. Troje djece, dječak i dvije djevojčice su kod njega. Sestra i majka mu žive u kući do njegove. Mati mu je dijebetičarka. I srčani bolesnik. Prošle je sedmice vodio u bolnicu. Dva puta.
Radio je i na građevini, dugo vremena. Posao mu je poznat, i zato je od E. zahtijevao da mu da majstorsku satnicu. U slobodno vrijeme je kuhar. U dvorištu ima dva roštilja, i tri sprave za sušenje mesa. Takozvane smokere. Svakodnevno se igra s novim receptima. Trenutno istražuje staro indijansku kuhinju. Začini su mu veoma bitni, pogotovo blisko-istočni i azijski. Za dobrog lososa treba malo začina, prava mjera, i dosta vremena u smokeru. Napravit ću jednom teleći odrezak, ili lososa, govori, oblizujući se, i gladeći trbuh.
– Sreneći odrezak, a ni gulaš nisam probao. Jesam burek, govorim. Pitu, bosansku, od srnećeg mesa. U lov ne idem, kao ni u ribu. Jest da su me nagovarali, više puta.
U lov ide kada je sezona. Na četiri noge, sve što hoda, on uperi cijev. Registrovano oružje drži u podrumu. U Pensilvaniji ima više od dva miliona registrovanih lovaca. To je oko deset miliona pušaka. Smije se. Grohotom. Nelegalno oružje skriva, na mjestu koje čak ni u priči ne otkriva.
Kojote ubija, kad god stigne, jer mu ni dozvola ne treba. I jazavce. I skankove, govori, misleći na osobe, i na životnje. Skank je tvor, a može biti i veoma neprijatna, ili nepoželjna osoba. U slengu, za osobu koja je ljigavac, s kojom niko ne želi, na engleskom se kaže skank.
Njegova djeca najviše vole vjevericu na ražnju. Barem svake dvije sedmice imamo vjeverice na ražnju. Jesi li ikad probao ? Nikada, odgovaram uz mučninu. Prvi put čujem, da neko i vjeverice na ražnju okreće.
– Ništa bolje, ni ukusnije nećeš probati, vjeruj mi. Još kad se zalije pivom, to je da prste obližeš. Neka hvala. Ne pijem alkohol, i ne jedem vjeverice. Ne, ne.
– U redu, za vas onda, mladi gospodine, teleći odrezak, na staro indijanski način. Dogovoreno.
Od dogovora je proteklo sedam dana. Prvi dan je rekao da mu se auto pokvarilo. Drugi dan da je čekao sestru iz treće smjene. Nije mogao mater ostaviti samu. Treći dan, majku je vozio u hitnu. Četvri dan, E. ga je vidio na fejsbuku. Kupio je novi čamac. Na jezeru, s prijateljima peca. U petak je došao po platu.
MONTENO I SIDRAN U DŽAMALOVOJ KUĆI S HANKOM PALDUM
Prethodne sedmice nisam pisao. Razlog je jednostavan. Radim. Na građevini. U dugim ljetnim danima prilika je da se ugrabi poneka para, sa strane. Za uhar je.
Za uhar, može zatrebat, nedaj Bože crnijeh dana, defetističke su izjave, kojima se hrabri radnička klasa. Ako ušparaš, šuti, za uhar je, može zatrebat. Ako zaradiš, ili još bolje, neočekivano dobiješ koji dinar, šuti, za uhar je, može se za nešto iskoristiti. Za podmiru, brašno, ulje, šećer, kafu, šteku cigara, a ako šta pretekne, šuti, još bolje, za uhar je. Jazuk je ne iskoristiti. A od jazuka se, to znamo, najprije lijepi kila na kilu. Trka za uharom, zbog jazuka, prethodne me sedmice, dakle, spriječila da pišem. I nisam baš, zahvaljujući tome, naročito zadovoljan. Jazuk (ne) bilo uhara. Inače, uhar je riječ grčkog porijekla, a znači korist, dok je jazuk turskog, i znači šteta.
Doručkujem, uzmem kahvu s prozorčića Tim Hortonsa, i upravim k radnom mjestu. Jedna je to od skoro pa identičnih kuća, kakve su uobičajene po prigradskim naseljima američih gradova. Neizvjesnost svakodnene borbe za preživljavanjem, da ne kažem tragedija, u svojim je nijansama, gotovo ista. Drugo su privatni putevi, od nekoliko milja, koji vode do u nebesa ograđenih vila uz obalu jezera.
E. sjedi na oronulim stepenicama, s mobitelom u ruci, i odbija guste dimove u rosno junsko jutro. Pozdravljamo se, zapalimo još po jednu, pa krenemo za poslom. On će biti treći obrtnik kod kojeg radim, kako smo došli u Ameriku. Logično, obrtnik je neko ko obrće pare. Obično se ovim pojmom označavala osoba koja vodi radnike u Hrvatsku, ili negdje drugdje gdje ima posla. Od Hrvatske do Švedske. Otac je godinama radio za obrtnike. Od dana kada je Bosna-prevoz skliznuo u ambis neuspijele privatizacije.
Za obrtnike se još govori da su i gazde. Gazda može biti neko koga nazoveš kada si na obuci za vožnju kamiona, već petnaest dana u Njemačkoj, i bez prebijene pare, a on ti kaže, hajde razguli, ne zanimaš me ba, evo ti broj, zovi dispečera, ako hoćeš.
Radim s E. od Travnika već neko vrijeme. Tri puta premjeri, pa reže. Na kraju dana, slaže alat u kombiju, vodeći računa da je sve na svome mjestu. Ako nešto zafali, podigne hampu. Tuj sam ga jutros ostavio, govori zajapuren. Razumijem ga, jer alat nije džaba, i sve svoje treba čuvati, k’o oči u glavi. Dok majstoriše, potanko mi obajšnjava šta radi. Pruža mi papir i olovku, da bilježim mjere koje s vrata, i papira, treba prenijeti na bijeli lim, koji će se poslije savijati na mašini, kako bi bio knap za štokove. Govori mi u jednom trenutku – mog’o bi od tebe biti dobar majstor – a ja mislim o tome kako, ukoliko ne slušam country na radio stanici The Wolf u autu, i ukoliko po nekoliko dana ne ostvarim kontakt na engleskom, zapravo izgubim osjećaj da živim u Americi. I kako ću o svemu tome napisati pjesmu.
Lijevim ramenom pridržavam viseću kuhinjsku policu, koja ivicama zasijeca meso. Toliko da se suza otisne niz obraz, i naočare mi zamagle od znoja. U dnevnoj se sobi čuje Džamal. Tek su se probudili. Kako smo tu već nekoliko dana, dobro smo zakoračili u prostor porodične intime. To mi stvara blagu nelagodu. Svako jutro, on je prvi na nogama. U osam i tirdeset dolazi da se pozdravi, i pohvali obavljeni posao. Pita, treba li vam šta, postavljajući dvije boce vode na kuhinjski stol. U frižideru imate još, ponavlja nekoliko puta, dok odlazi. Vrati se kroz nekoliko minuta, da ukratko prepriča san, o novom projektu za kuću. Naravno, zvat će E. da ga realizuje. Dobro je, mislim se, kad imaš nekoga ko ti snove može materijalizovati. I to metrom, bušilicom, mistirjom, i fanglom.
Zatim ustaju žena mu i dva sina, tinejdžera. Kad hodaju, podižu pantole s pole stražnjice. Bijele majce utrpane, u Tomi Hilfiger bokserice. Po kući hodaju, u novim Džordankama. Nisam im zapamtio imena. Ljubazni su, kao i otac im, i to je sasvim dovoljno da znam. Majka ih zatim, jednog po jednog, odveze na posao, a onda vrati auto za Džamala.
Džamal opet svrati, prije nego ode, da nam ostavi pare za ručak. Uzmite pizzu, ili šta hoćete, pa se vidimo sutra momci, ili večeras u devet, ako ostanete do tada, govori kroz smijeh.
U kuhinji se borimo s elementima koji se otimaju iz ruku, i klize po plafonu. Level se začas izgubi. Jednom rukom tada pridržavam policu, a drugom tražim vaser vagu. I tako nekoliko puta. Već smo izgubili strpljenje, a nije se kako treba ni razdanilo.
Džamal je u dnevnom boravku. Istuširao se, i spreman je da krene. U jednoj mu ruci daljinski, u drugoj mobitel. Tipka nešto na jedno i na drugo. E. mi govori da čuvam bolje, i da pritisnem jače, ako mogu na sve tri strane. Na jedan i drugi zid, i uz plafon, pošto je viseća koju treba zašarafati, u ćošku.
Kad se okrenem, na tv-u ugledam Abdulaha Sidrana. Nešto piše, i otpuhuje po paprima. Kao da rastjeruje suvišne riječi i slova. Džamal zatim pojača ton, u trenutku kad Hanka Paldum otvara vrata da kaže, za ovom mojom sofrom bujrum svima, i kraljevima i prosjacima. Onda se začuje tužni glas, pokojnog Kemala Montena. Nikada do tada nisam čuo ovu pjesmu. Džamal pita je li ovo bosanska muzika. Potvrđujemo da jeste, i pitamo, u isti glas, kako je pronađe?
Jednostavno kaže, ukucao sam bosnian music, i ovo je prvo što mi je izbacilo. Od toliko pjesama, baš Sofra. S doajenima bosanske muzike, i poezije. Na trideset prvoj ulici, u gradu Iri, u Americi. U Džamalovoj kući. Sidran, Monteno, i Hanka Paldum.
NEDJELJA
Kako odmičemo od grada, kuće su rjeđe, a veće. Vozimo ulicom Peach (breskva) koja poslije prelazi u rutu 19, a ona se spaja s rutom 97 koja vodi do Vaterforda. Gradske ulice su voćke. Borovnica, malina, trešnja, šljiva, breskva, granaju se jedna uz drugu, opružene do jezera Iri. Meni najdraža je Cranberry. Ne toliko zbog estetike same ulice, već zbog istoimenog Irskog benda, pjevačice Dolores O’Riordan, i pjesme Zombie.
Nedjelja je, i krenuli smo na obližnju pijacu. Sunset Drive In, kino na otvorenom, i Flea market, kako to kulturno zvuči na engleskom. Ljeto je, i tražim bilo kakav povod da izađemo. Ako smo vani, tješim se, veće su prilike da će sporije proći. Prošle smo nedjelje na farmi brali jagode, ove smo na pijaci. Iduće, ko zna?
Cesta pred nama se čas širi, čas sužava. Obraduje me kad joj ne vidim kraj, u hladovini blagih uvala. Što više odmičemo od grada, sve češće su farmerske kuće, nepregledna polja kukuruza, i trava koja podsjeća na rolani Tajlandski sladoled.
Trebalo je da dođem u Ameriku, da preispitam svoj odnos prema ovom zelenom čudu. Nezamislivo mi je bilo, prije nego sam došao, da se trava potrpa u crne vreće, baci u kontejner, ili odnese na smetlište. Za onoga ko je odrastao na selu, moguće, bolje će razumijeti. Meni to, recimo, dođe kao grehota, kao da sam tek otpakirano kilo ćevapa bacio u smeće.
Pijaca ko pijaca. U svojoj tragikomičnosti ista je od Jablanice, Sarajeva, Tešnja, do Vaterforda. Instiktivno na svakoj, poslije Sarajevske auto-pijace, rovinjam za knjigama. Tamo sam našao Selimovića, Andrića, Gazalijev Ihja, sve za dvadeset maraka. Urbani je mit, da se upravo na Sarajevskoj auto-pijaci, moglo pronaći sve i svašta, od ljudske lobanje, do lokomotive.
U Vatefordu se ljudi već kupe. Sklapaju bijele stolove i improvizirane tende. Na ulazu, nasmijani mi čovečuljak pruža ulaznicu. Za djecu ulaz je slobodan, za odrasle pedeset centi.
Knjige ne nalazim. Razočaran pratim Merjem i Imany. Jedna traži cvijeće, druga igračke. Imany će pronaći tonu barbika, za stolom iza kojeg se vidno umoran prodavač jadi mušterijama. Kako nikog osim nas nema, shvatam da se upravo meni obraća. Iduće sedmice je praznik, 4. Juli, Dan nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Ljudi će slaviti, uz neizostavnu buku vatrometa, i njegov uobičajeni promet, od 100 dolara će znatno biti umanjen. Pružam mu cenera za barbike, i poželim mu sreću.
Na izlazu, onaj će isti čovjek u šali upitati je li to za mene, misleći na saksije cvijeća, u našim rukama. Podsjetit će me, u svojoj dobrodušnosti, i šali, u tome trenutku, na domovinu.
ZVUK AMERIČKE NOĆI
U ljeto prošle godine prvi sam put pucao iz prave, pravcate puške. Da budem precizniji, radi se o AK 47, takozvanom Kalašnjikovu. Na farmi, u Džordžiji, nadomak Altante. Bilo je tu još naoružanja, od pištolja i drugih pušaka kojima nisam zapamtio naziv, do samostrijela i noževa. Zak je postavio metalnu metu, opalio par metaka, pa mi tutnuo hladan metal u ruke. Drveni sam kundak prislonio na desno rame, i zaškiljio na jedno oko. Ako hoću bilo šta da pogodim, rekao je, morat ću zaškiljiti na drugo, dakle lijevo oko. Kalašnjikov je zanosio u desnu stranu, i trebalo mi je dobrih deset minuta da pronađem metu. Što ljevlje, to bolje. Nakon pola sata, izgubio sam interesovanje. Početno uzbuđenje je splahnulo, i oružje sam odložio na prikolicu zelenog Fordovog pikapa.
Ako ne računam ptičarku koju sam vidio uživo, dok sam bio u izviđačima, i abinu pušku (malu, sličnu Uziju, kako sam mogao vidjeti pretražujući internet ), koju je zakopao u zemlju, nakon rata, u slučaju da nova klica mržnje proklija, to su, otprilike moja najbliža iskustva s naouružanjem. I naravno, da ne zaboravim spomenuti, prve noći u Americi vidio sam pumparicu, u kući Bosanca I. kod kojeg smo boravili tih dana.
Ako si čist, treba ti svega desetak minuta da dobiješ dozvolu, a oružje, shodno željama, možeš kupiti u nebrojnim trgovinama, specijalno opremljenim za takve svrhe. Ili, ako nisi previše izbirljiv, možeš svratiti u obližnji Valmart i, skupa sa štrucom kruha, iznijeti i pušku. U drugu kesu, s paradajzom i paprikama, možeš, ako hoćeš, ubaciti kutiju dvije metaka. Kalibar, opet ovisi od toga da li ćeš taj dan na pucanje, ili ćeš ih korisiti za ličnu zaštitu.
Ovdje mi naumpada jedan vreo, ljetni dan, možda iste godine, kad smo bili u Džordžiji, u kojem sam, kao odgovoran građanin, potkresivao travu u dvorištu (ako ne pokosiš, vjerovatno ćeš u poštanskom sandučetu pronaći kaznu). Upravo sam završio, i pošao da se umijem na vanjskoj česmi. Čučim iza auta, dok iz zelenog kabla curka hladan mlaz. Polijevam po kosi, licu, i bradi. Puštam da voda otiče niz prsa. Mokar sam ko čep, dok se uspravljam. Iza auta vidim dva policijska automobila. Rotacijska svjetla su upaljena, bez sirene. Pet policajaca, korak po korak, kao po jajima, kreću se u mom pravcu.
S desnom rukom na futroli koju otkopčava, sijedi me policajac otresito pita, šta radim ? Čija ja to kuća? Odgovaram, onoliko koliko sam se u strahu mogao sjetiti riječi na engleskom. Jesi li koga vidio da trči kroz dvoršite ? Nisam, odgovorim opet, s rukama u vis, jer pištolj je, vidim, van futrole. Nakon što su pročešljali kvart, vraćajući se, sijedi se policajac izvinjava. Želi mi prijatan dan, dok bijel ko krpa ulazim u kuću. U sebi psujem, i rondam. Imany gleda teve i pjeva. Merjem me pita, šta ti je bilo, i smije se !?
Dva dana prije ovog zapisa odjekivalo je gradom, kao da je ofanziva. Vatrometi na sve strane, parali su nebesa. Gusta se magla, s mirisom baruta, nabila u ulice. Najviše tamo gdje su kuće jedna na drugu naslonjene. U sirotinjskim četvrtima. Odjekivalo je, više nego večeras, do kasno u noć. Neka su djeca, cuke, i drugi kućni ljubimci, kao i oni što pamte zvuk rata, bježali u podrum, stavljali vatu u uši, i pojačavali ton na teveu. Bio je 4. Juli. 2020. godine. (jergovic.com)
Piše:Adem Garić
