Gotovo stotinu godina od srpske su javnosti skrivane Ramazanske večeri Branislava Nušića, pripovijetke koje je najznamenitiji komediograf epohe realizma napisao 1898. godine, za vrijeme svog diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini. U tim gradovima proveo je preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima, a iz posvete u uvodu knjige izdane u Beogradu 1922. godine saznajemo da su pripovijetke vjerovatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj i Makedoniji.
HADŽI JAKUB BERBER, Branislav Nušić
Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.
Ja sam Bog’me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak’ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m’oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.
A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…
– Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: “Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!” – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – “Eto tako” – kaže handžija – “ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!”
Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: “Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!” Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: “Jakube, diži sad kamen.” Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.
– Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.
– A da bogme da jesam, sa ćabe idem!
– Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?
– A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.
– Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.
– A gdje da te nosim?
– Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.
– Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…
I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.
– Efend’m, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: “E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag.” – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: “Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!”
Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.
– Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend’m, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:
– Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?
A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:
– Jakube, ja sam te dovela ovamo.
– Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.
– Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče.
Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te ću ti ja ispričati što ti valja znati.
Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…
Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:
– Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.
Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.
Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:
– Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.
– Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.
– E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli.
Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.
On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.
Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.
Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: “Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?” Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.
Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.
Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.
Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.
Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…
Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.
– I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.
Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: “Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!”
– Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.
Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.
A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog’me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.
Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: “Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmisli!”
Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: “Pa to sam ja i htjela!”
– Pa kako ćeš? – pitam je ja.
– Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.
– Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.
– Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.
– A za što tako da učinim? – pitam je ja.
– Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.
Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…
I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:
– A što, Jakube?
– Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.
– Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.
– Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: “Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!” Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…
I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.
Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:
– A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!
– Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.
– Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.
– Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…
– A ti? – povikasmo svi.
– Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.
– Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…
A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.
Izvor: Stav
