Utorak, 17. mart 2020.
Raduckao sam nešto u voćnjaku. Pomalo, laganini. Ne volim ja srkleta u poslu, za razliku o od jela. Kad je o jelu riječ, tu sam svoj na svome; nažalost, vičniji sam kašici, nego lopati. Dok sam radio oko voćki, zarekao sam se da ću, ako Bog da, kad prođe ovaj belaj sa koronavirusom, svake godine zasaditi najmanje jedno drvo. Od koga je – dosta je. Moramo Zemlji vraćati dug. Kako to voli kazati prof. dr. Muhamed Omerović, prvi ekolog TK:“Mi Planetu nismo naslijedili od naših predaka, nego smo je posudili od naših potomaka i moramo je čistu vratiti.
Srijeda, 18. mart 2020.
Radi zaštite od koronavirusa preporučuje se upotreba medicinskih maski za lice. I ljudi ih koriste. Prije su u banke sa maskama na lice ulazili samo pljačkaši, lopovi. Sad i pošten svijet nosi maske. Svi smo pod maskama. Sve se pretvorilo u jedan veliki maskembal.
Sjetih da je davno Seid Memić Vajta, još dok je bio član grupe „Teška industrija“, pjevao pjesmu „Život je maskembal“. U pjesmi su i stihovi: „Život je maskembal, svatko se krije,ako u sebe siguran nije./ Život je maskembal, ljudi su krivi, s tuđom maskom, lakše se živi.“
Eto, haman da je Vajta naslutio ovaj današnji maskembal.
Jest, Vajta, slažem se, ljudi su krivi i za ovaj i za mnoge druge belaje, ali daboga ovo nisi pjevao.
Četvrtak, 19. mart 2020.
Živimo u vremenu poremećenog sistema vrijednosti. Neko je to dobro primijetio poredeći naučnike i fudbalere. Na Facebooku je napisao:“ Date fudbaleru milion eura mjesečno, a naučniku 1800 eura. Sad hoćete lijek! Idite kod Kristijana Ronalda i Messija da vam oni nađu lijek.“ Ovu izjavu su pripisivali nekoj španskoj naučnici. Drugi se tvrdili da ona nije nikakva naučnica. Kako god, meni se izjava dopala. To je to. Žena je objasnila. Svijet treba vratiti na fabričke postavke, sve ovo treba resetovati.
Petak, 20. mart 2020.
Petak je. Na preporuku Rijaseta, zbog situacije u vezi sa koronavirusom, džume se klanjaju samo uz prisustvo imama i članova džematskih odbora. Kao novinar došao sam u džamiju, napravio nekoliko fotografija i, kad sam već došao, klanjao sa ostalima džumu u svom džematu. Poslije sam napisao i objavio tekst u Avazu. Novinarstvom se bavim 30 godina. Ovo mi je najveći i najslađi „honorar“ u dugogodišnjoj novinarskoj karijeri. Džamije su ostalim danima zatvorene. Ezan se čuje sa džamija, ali se ne obavljaju namazi. Tuga, brate. A, ako ćemo pravo, nisu nam ni prije korone džamije baš bile pune vjernike, osim petkom, za bajrame i na teravijama.
Subota, 21. mart 2020.
Već duže vrijeme liječnici preporučuju izbjegavanje kontakata sa drugim osobama, rukovanje, grljenje, poljupce. Donio sam odluku: od sutra rukovanje na čekanju. Umjesto rukovanja, pozdravljam k'o Ertugrul, desnom rukom na srcu. Ionako mi govore da ličim na Ertugrula. ( Sad bi na Facebooku iza ove rečenice došao smajlić, smješko) Ertugrul je glavni lik istoimene turske serije. Ova historijska serija govori o osnivanju Osmanskog carstva. Osivač Osman Ertugrulov je sin.
Danas je u Bihaću je potvrđen prvi smrtni slučaj od koronavirusa u Bosni i Hercegovini. Kako je potvrdio direktor Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” Hajrudin Havić radi se o starijoj gospođi koja je u ovu bolnicu prevezena prije dva dana. Žena je imala 76 godina. U bolnicu je primljena kao hronični srčani bolesnik u teškom stanju. Direktor Havić je kazao da je tek nakon smrti utvrđeno da je žena bila zaražena koronavirusom.
Nedjelja, 22. mart 2020.
Nazvao me dajdža Jusuf iz Sarajeva. Dajdža ima više od 80 godina. Pita za zdravlje svih nas. Malo sam se postidio zato što ja prvi nisam njega nazvao. Takav bi red bio, mlađi sam.
Isti dan me nazvao i Mirsad Spahić iz Sanskog Mosta. On je predsjednik Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija. Mislio sam da zove radi neke akcije koju treba pokrenuti i odraditi. Kad ono – nazvao samo da se ispitamo.
Dobro dajdža, ali bi mi čudo da me Mirso iz Sanskog Mosta nazvao samo da se ispitamo.
Poslije se sjetih šta je u pitanju. Taj dan sam na Facebooku napisao:
AKO UMREM OVIH DANA…
I kad sam bio mnogo mlađi, pamtim da su umirali mlađi od mene. Danas pogotovo. Svima nam je mrijeti, prije ili kasnije.
Smrt će po sve nas doći, svi do jednoga otići ćemo sa ovoga svijeta.. Naši stariji, kad nas neko napusti, ne kažu da je umro, nego kažu: preselio. Sviđa mi se taj izraz, kojim oni praktično iskazuju svoju vjeru, svoje vjerovanje da smrt nije kraj, već je samo početak nekog novog našeg bitisanja, u nekom drugom prostoru u koji smrću selimo.
Najveća pravda na ovome svijetu je u tome što ćemo svi sa njega preseliti, baš svi: i siromah i bogataš, i crni i bijeli, i elita razna i običnan puk… Rat, rak, infarkt, saobraćajna nesreća, bolest ova ili ona, korona… Hiljadu je načina smrti.
Mi ne biramo uzrok smrti i način kako ćemo umrijeti. Kad bismo mogli birati, vjerovatno bismo svi izabrali – da ne umiremo.
Ako ne biramo, ne odlučujemo kako ćemo umrijeti, itekako se pitamo i odlučujemo kako ćemo živjeti. Možda ne bi bilo zgoreg da u vremenu izolacije malo više razmišljamo o načinu našeg življenja. Prije nego dođe vakat da selimo. Jer, tad se više ništa nećemo pitati, a pitani ćemo biti… Jah…
p.s.
Nemoj neko da pomisli: eno ga, uplašio se korone pa o smrti piše. Svašta se može desiti pa i da umrem ovih dana. I nemoj slučajno da neko, tamam da sto puta budem pozitivan, kaže da sam umro od korone. Jednostavno recite da sam preselio na Bolji svijet. I recite da sam bio dobar. Neće vam biti prvi put da slažete.
HAMAN da su zbog ovoga pomislili da sam pozitivan.
Ponedjeljak, 23. marta
Narod i dalje nemilice kupuje brašno. Ako ga gdjegod nađe. Meni se čini da je to pokazatelj niskog standarda građana. Jer, meso i obroci s mesom i bez hljeba se itakako mogu jesti. Ali, narod nema para za meso. Doduše, kako jedan reče, možda se ne radi o tome da nemaju, nego je riječ o refleksu iz ratnog perioda kada je najvažnije bilo u kući imati koju
Danas mi se iz Njemačke javio prijatelj Fikret Habibović. Haman da je i on, zbog mog statusa, mislio da sam pozitivan na koronavirus.
Kaže da ga pravo zabrinuo moj „post“. Čak je o tome mislio i dok je klanjao jaciju.
– U pola namaza sjetih se tvoga teksta i pobrkah, a onda se sjetih i da si mi „dao“ tvoju knjigu. Bilo na brzinu, nisam platio. Hoćeš li mi halaliti? Ja tebi halalim,sve. Povrh svega, sinoć sam sanjao Sinana tvoga. Moreš misliti, toliko smo aktuelni da smo pričali o koroni! Poselami Sinana, od srca, napisao mi je u poruci dobri Fikret.
Koliko nas je korona okupirala da nam se i u snove uvukla. Naravno, halalio sam mu knjigu.
O autoru:
Fahrudin Sinanović, nocvinar i književnik, rožen je u Miljanovcima, općina Kalesija, 1964. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti. Autor je knjiga “Merhaba, amidža” i “Kuća na dva sprata plus potkrovlje”. Direktor je JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija.
