Četvrtak, 9. april 2020.
Imam zakazano na Gradini.
Na kapiji nas bodigard upućuje na obavezni pregled, ispred šatora, lijevo od ulaza. Stajemo, kao poslušni i uredni prvačići u red i poštujemo “socijalnu distancu” (zar je nismo već davno uspostavili?).
Na sva pitanja kombineziranog i maskiranog medicinskog tehničara odrično odgovaram: niti sam kud išao, niti mi je ko došao u zadnjih 15 dana.
Sljedeći pregled je “beskontaktno mjerenje tjelesne temperature”. Sestra se malo unervozi i ponovi postupak. Da je malo oraspoložim, kažem da su bolji živini toplomjeri, a ona potvrdi da se slaže sa mnom i da je temperatura koju je aparat očitovao prvi puta karakteristična za – mrtvog čovjeka. Nasmijemo se (jer sam očito nemrtav), a ja se u sebi zapitam da možda sva ova strka oko korone i nije stvarno neka ujdurma i obična laž.
Do moje doktorice ne mogu, a sestra u punoj spremi mi uze uputnicu i nalaze i reče ono što se kod nas najviše govori kada se krene “po doktorima” – čekaj.
Petak, 10. april 2020.
Ne volim fotografiranje mobitelom. Mislim, kada treba neki izuzetan trenutak zabilježiti to učinim, ali rijetko. Naročito nisam sklon stavljanju tih fotografija na FB ili neku drugu mrežu (a davno me je prošla umišljenost da umijem napraviti stvarno dobru fotografiju). Tu se vodim prostom pretpostavkom: koga briga za tim s kim sam bio, gdje sam bio, ko su mi članovi porodice, imam li kućnog ljubimca, kakvo auto vozim, kojim ocjenama mi je dijete završilo neki razred u školi…
No, danas nisam tako čvrst u tom stavu. Na FB pročitam da su Nihad Suljić, Senad Pirić Čupo i drugi volonteri pokrenuli akciju da svi mi koji hoćemo budemo online majke Srebrenice u sutrašnjem danu, jer one ne mogu izaći na tuzlanske ulice (zbog korone) kao što svakog 11. u mjesecu evo već godinama izlaze. Iako uglavnom nisam agilan u ovim volonterskim akcijama, sada sam bio više no motiviran da joj se priključim. I to ne sam.
Ispisali smo prezimena, imena očeva, imena i godine rođenja ubijenih u srebreničkom genocidu i ubrzo u našem stanu imali snimanje. Svi u porodici smo to učinili i Nihadu sam poslao fotografije.
Fotografije opet nisam stavio na FB.
Subota, 11. april 2020.
Vikendi su kod nas rezervirani za porodice, porodična okupljanja i ručkove. Da li stavili naočale na oči, nalickali se kao da smo filmske zvijezde, a bebe u kolica, pa “šetali face” i šepurili se po gradu, kafićima i restoranima koji su trenutno in, ili išli djedovima i nenama na sela, opet se držimo te primarne i svete zadaće. Ostatak sedmice imamo za šefove, kolege, obaveze…
Drugi vikend je kako djecu smijemo staviti u auto i prevesti ih “s tačke A na tačku B”, što, naravno, i činimo. Kako se približavamo “tački B”, iz glave nestaju Fahrudin Solak, Zoran Jovanović i sepet drugih tipova koje smo prisiljeni gledati na TV-ima, a koji su kao nešto važni u ovoj situaciji.
Umjesto njih – nasmijana lica djeda i nene i djeca koja su se razmilila po prostranoj avliji.
Behar zabijelio: buđenje života se ćuti sa svih strana.
Nedjelja, 12. april 2020.
Iako se nisam baš “online” naradio u prošloj sedmici, danas lješkarim.
S prijateljem razgovaram pomoću messengera. Zaposlen je na radiju.
On spada u grupu rijetkih koji su zadovoljni onim što imaju i koji imaju čvrste stavove. Ne mašta o svjetlima velikih televizija, ne postavlja bjelosvjetske teme za dominantne, ne popunjava program sadržajima tipa horoskop za danas… Svoj grad voli i u njemu stalno pronalazi herlavosti, manjkavosti, greške…, ali i ljepote, inspiraciju, oduševljenost. Nema potrebe da se ikome dodvorava, nekome podilazi, bude dobar s nekim sitnim moćnikom.
Tako se u jednoj od njegovih objava na FB našao neki političarčić s lokalnom adresom (i biračkom bazom) i federalnom plaćom. Naravno, nije teško pogoditi ko je (prije svega moralnu) pobjedu odnio u tom “duelu” postova (za političarčića je upitno kako će se provesti na sljedećim izborima).
Nažalost, puno je takvih političarčića i drugih ljudi na pozicijama, koji, ničim izazvani, nemaju minimalnu širinu duha da shvate da su ljudi poput mog prijatelja dragulji koje je čast imati sa sobom.
Završio sam razgovor s njime rečenicom da sam uvjeren da ima nas puno kojima su zbog njega takvog srca puna ponosa.
Ponedjeljak, 13. april 2020.
Radni dan.
Laptopom i telefonom radim. Organizirali smo posao ovako i održavamo “sistem na toplom režimu”. Viber grupa služi za važne obavijesti.
Ako ništa drugo, ova će situacija natjerati mnoge ljude da savladaju mnoge medije komunikacije kojih su se gnušali. Recimo, mnogi, pogotovo stariji, profesori i nastavnici su bili “ponosni” na svoj tradicionalni ex-katedra rad u nastavi.
Redovno se dopisujem s prijateljima na viberu.
Malo prođe vremena, pa neko na FB izbaci dobru zezu na račun mrske korone.
I, tako, prođe ponedjeljak, koji je ne tako davno bio najstresniji dan u sedmici.
Utorak, 14. april 2020.
Idem na posao. Dežurni sam.
Čini mi se, vozeći se putem, da su se ljudi okuražili i da se manje boje strašnih naredbi još strašnijih kriznih štabova, korone, 5G mreže, zakulisnih planova velikih sila, zavjera, nestašica…, pa slobodnije hodaju svojim ulicama, slobodnije voze svoje automobile, momak s djevojkom se drži za ruku (u rukavici)…
Na poslu – pusto, prazno… Pregledavam poštu, obavljam pozive, pišem zahtjev… Čini mi se da mi ritam u izvršavanju obaveza nije oslabio. Vlasti su naredile skraćeno radno vrijeme, pa je samim time i učinak skraćen.
Zovem prijatelja da mi dođe na posao. Imam aparat s toplom vodom, kesice s kahvom i čajem, praznu pepelnicu, prostoriju za pušače i – nikog više. Nek to bude na kraju dežurstva.
Kahva kao u nekom od kafića u kojima smo se redovno nalazili.
Srijeda, 15. april 2020.
Bude me poruke na utišanom telefonu.
Čestitaju ljudi Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ima tu dosta patetike, ali i emocija, prisjećanja.
Najčešće mi se u ovakvom danu javi zabezeknutost: kako je moguće da smo bili toliko dobri, da smo ih goloruki, u farmericama i teniskama, zaustavili, a onda i potjerali. Takvu silu i takve “junake”!
Odmah potom sam beskrajno radostan i ponosan: nema svaka generacija čast da se bori za domovinu.
Stoga djeci danas pronalazim i puštam pjesmu Dine Merlina Vojnik sreće. Ni u jednoj drugoj pjesmi nije na taj način sažeta plemenitost, hrabrost, čistota borbe i požrtvovanosti i dobrostivost Armije Republike Bosne i Hercegovine.
I zato sretan nam njezin veličanstveni rođendan.
