Nedjelja, (15.03. 2020. god.)
Nakon pet dana rada u bašči u Skugrićima i izoliranosti od svih medija, koji su se za koronavirus uhvatili kao pijan plota, spuštam se serpentninama sa mojih brda i pod sobom gledam asfaltnu guju magistralnog puta Zvornik – Sarajevo. Pust je kao u doba djetinjstva kada sam, gledajući ga i čekajući da se pojavi vozilo, da ga s divljenjem ispratim, pogledom u ralje kušlatskog klanca znao i zadrijemati. Pomišljam da se mnogo šta desilo u ovih nekoliko dana, možda je put zatvoren i zabranjeno svako kretanje.
Pet dana bez radija i TV- a, imao sam sobom knjigu Umberta Eka „Ime ruže“ i čitao u pauzama; sad mi ne pomaže ni to što je autor Italijan. Usporim i uključim radio. Smjenjujem stanicu za stanicom, muzika je ili pričaju o virusima. Sjetim se da na fejsbuku imam stranicu koja prati radare, stajem i listam na telefonu. Piše: Ramer negdje oko Šepka. Patrola u Glumini. Dobro je, pomišljam, čim ima policije ima i saobraćaja. Zovem suprugu i kažem da sam krenuo kući. Kaže mi da kupim sifon za sudoper, stari se raspao.
Pitam: Kad? Kaže: Jučer. Pomišljam, dobro je da nisam umro, sad bi, osim moje smrti, imali i problem sa suđem.
Ponedjeljak, (16. 03. 2020. god.)
Nije ni svanulo, u kuhinji zvoni suprugin telefon. Ona se ne budi. Pomognem joj da dođe sebi i nastavim sa snom. Ona se vraća i kaže da je njen otac pao i po svemu sudeći slomio ruku, možda i još nešto. Budim se nervozan i uvjeren da sam baksuz. Odlazim do punčeve kuće, pregledam ga i konstatujem da je slomio nadlakticu, a možda i clavikulu ( kost koja upire u grudni koš i rame) i postavim mu trouglu maramu kao jedinu imobilizaciju.
Pijemo kahvu. Šta sad, pitamo se šutke. Pred vratima kalesijske Hitne službe nikoga. Na vratima izlijepljene naredbe, preporuke i ko zna šta još. Čitam. Pored mene staje i policajac. Oba imamo maske. Izlazi tehničar i pita me šta je problem. Ja prednost dam policajcu. On se raspituje za nekoga ko upravo u Hitnoj prima infuziju. Govorim moj problem. Tehničar zove doktora. Doktor kaže da će doći čim prije. Sumnjičav je da se radi o prelomu. Uzima mi anamnezu: „Je li neko bio u inostranstvu? Je li nam ko dolazio?“ Negiram. Ekipa Hitne pomoći dolazi, imobiliše mu ruku i zovu Ortopediju u Tuzli. Moja žena je sa svojim ocem, ja našim autom za njima. Put je pust, oni voze vrtoglavo brzo, ja jedva pratim. Na ulazu na Gradinu trijažni šator, mene vratiše na parking. Pošaljem ženi poruku da sam tu, a kao da i nisam. Iz dosade otvorim fejsbuk. Žilo hoda po Snagovu i fotografira se. Fadil mi šalje neki izazov da igramo virtualnu košarku. Neki se udaraju izazovima nešto kao: Ja nekad i sad. Svaka druga objava je o koronavirusu, a i ona prva je njena posledica. Pomišljam na knjigu, zaboravio sam je kod kuće. A zapravo i da sam znao da će mi trebati, ne bih je smio ponijeti od žene. Pun mi je prtljažnik mojih knjiga i razmišljam koju od njih uzeti da čitam.
Napolju fijuče vjetar. Uzimam prvu svrha, zadnju objavljenu i prvi put čitam sam sebe. Nisam loš majka mu stara. Može se čitati, zanimljivo… malo mi fali da posumnjam da je i nisam pisao ja.
Nakon dva sata supruga mi šalje poruku da su završili i da dođem po njih. Kontam kako i palim auto. Opet onaj čuvar što me i prvi put curiknuo. Šalje me da se parkiram i u trijažni šator. Imam masku u kolima, ali je ne koristim. Nabijem je na nos, pogledam se u ogledalo i osmjehnem, kao i da nisam. Sa druge strane gleda me nepoznata njuška sa poznatim očima i frizurom. Pitaju me svašta, ja na sve odgovaram sa – ne. Dobijam papir i onda nakon kruga preko parkinga opet pred onog ljutog nindžu kojeg dva puta nisam uspio savladati. Rampa se, ovaj put, podiže. Punac u gipsu do ramena. Moja prva dijagnoza je, nažalost tačna. Pitam ga: Boli li? On odgovara kontrapitanjem: „Šta?“ Zbog Alzhajmera ne zna ni da je ruku slomio. Šutim. On pita: „Gdje ćemo?“ Idemo kući, odgovaram i vozim sablasno pustim ulicama. Nigdje žive duše, ni mačke ni psa lutalice, jezivo.
Utorak, (17.03. 2020.god.)
Jutro je, pijem prvu jutarnju kahvu i mislim kako bi bilo dobro da današnji dan bude miran i dosadan i da dovršim čitanje davno započete knjige. Hvata me blaga panika od prizora pustih naselja, penzionisan sam kao profesionalni vojnik, osposobljen za spašavanje ljudi sa mnogostrukim povredama ili drugim zdravstvenim problemima, a sjedim zaboravljen i čekam da neko drugi za mene i sve nas dobije ovu bitku. Laborant sam po profesiji i mikrobiologija mi je nešto što me je hranilo. Šaljem poruku prijatelju da se stavljam na raspolaganje HES-u i Kriznom štabu općine Kalesija. Dobijam odgovor da će me se sjetiti ako im zatrebam. Sada im, hvala Bogu, ne treba pomoć. Sa lahkoćom čitam „Ime ruže“, mada mi se od opatije, fratara i labirinata vrti u glavi; knjiga debela kao Bitka za Čanakale u kojoj do polovine puca ovaj i onaj top, Umbertov Vilim rješava prvo ubistvo i hoda po opatiji, a još se dva ubistva događaju. Pitaju me: Kakav je roman „Ime ruže“? Dobar, dobar, odgovaram im, ali da ga je napisao neko na našem jeziku, nikada ne bi bio preveden na italijanski.
O autoru:
Fajko Kadrić živi u Kalesiji, a rođen je u Vlasenici (Skugrići) 1965 godine. Penzinisani je starješina Oružanih snaga BiH. Višestruko nagrađivan za najbolju kratku priču. Do sada objavio dvije knjige pripovjedaka: Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin i dva romana: Protokol posrnulih i Udovičke zemlje. Objavljivan u više zajedničkih zbornika priča priređivača konkursa.
