Subota, 28. mart 2020.
Jutarnja kahva… Unutarnji osjećaj mira koji izaziva subota, građen godinama, jutros me malo zbunjuje. Već dvanaest dana radim od kuće. Nije mi to nešto što ranije nisam – naprotiv dugo godina sam, kao novinar i urednik, tako radio. Mnogi prijatelji su to smatrali privilegijom, koju oni nemaju – ja svojim stilom življenja, u kojem sam sam odabrao slobodu. Pisao sam o tome da čovjek sam određuje granice svoje slobode. U ovom vremenu, ostanak u kući, skoro svima je, ustvari, ograničavanje slobode. Ali spašavanje života.
Gledam kroz prozor na ulicu – skoro da je to centar grada, a nema ljudi. Tek svakih tri-četiri minuta naiđe čovjek, pod maskom, u žurbi.
Jutros, svi imamo umjesto privilegije obavezu da ostanemo kod kuće.
Kažem svojima da trebamo napraviti plan za ovaj dan. I supruga i kćerka me gledaju. Bezbeli misle – korona već radi svoje.
-Kada imamo bilo kakav plan, makar on bio neostvariv i neispunjen, bit će ljepši dan.
Supruga Aida i kona Jasmina našu trpezariju pretvaraju u krojačku radnju. Našle su negdje gusto tkanog pamučnog platna, gumice i odlučile sašiti „makar stotinu maski“. Naravno, pošto je to dio jutarnjega plana, ja sam eksperimentalni kunić – probam da li maske odgovaraju, steže li previše gumica, može li kroz njih proći zrak…
Čitam im vic, nastao u doba korone: pokupila žena sav lastiš iz kuće. Maske su super i dobro stoje, ali svima spadaju gaće!!!
Prve napravljene maske, uredno sterilizovane peglom, stavljamo u najlon i naš susjed Edo ih nosi najstarijima u zgradi.
Dan koji sam navikao započeti posjetom buvljaku, odmiče polako.
Božjim darom smatram činjenicu da mi nikada u životu ni jednog trenutka nije bilo dosadno. Valjda ono dijete u insanu ostalo da živi, pa se sa svime igra. Tako i u ovim danima – sustižem sve ono što je godinama bilo ostavljano po strani. Tako, svaki dan iskoristim za telefonske razgovore sa dragim ljudima, širom svijeta.
Danas sam se čuo sa Senadom, našom snahom koja živi u Lansingu, država Michigan, u USA. Kaže da je u njihovom gradu policija uvela totalne blokade. Mogu izaći na ulicu samo oni koji moraju na posao, i to sa posebnim potvrdama.
Sat poslije, zabrinut takvim stanjem, zovem prijatelja Murata, koji živi u St. Louisu, u državi Missouri.
-Ma kakva jarane korona. Ovdje ljudi žive normalno. Izlaze. Naravno, imamo preporuke i pazimo se, ali nema straha i panike, nema opsesije time. Koliko su nas isprepadali, ja kihnem pred komjuterom, a antivirus se uključi!
Pitam ga: -Jesi li kupio brašna?
-Jesam, ovdje nema nestašice brašna. Ameri ne znaju šta bi od njega. Oni ne kuhaju. Njima je problem kada nema tjestenine ili konzervi. Oni ne znaju praviti krompirušu.
Nedjelja, 28. mart 2020.
Mart je moj mjesec. U njemu sam rođen i valjda se zato uvijek i osjećam tako lijepo kada dođe proljeće, pun energije i nekoga elana. U ovim danima, kada vijesti donose samo negativne informacije (definicija negativne informacije u vrijeme korone: svaka informacija koja govori o pozitivnim slučajevima na koronu smatra se negativnom), teško je uspjeti pronaći to zrno snage, zadovoljstva, rahatluka…
-U ovakvom vremenu, ustvari, čovjek uči živjeti. Ako u ovakvim okolnostima uspijemo pronaći model življenja, u kojem smo sretni, zadovoljini i mirni, onda možemo biti u svakom okruženju, u svakoj situaciji…
Pretpostavljate, opet to govorim uz jutarnju kahvu.
Nedjelja je, pa porodični skup (skoro pa uz minimalnu udaljenost jednih od drugih od dva metra) oko kahve teče nekako ljenje, sporije… Niko ne reaguje na moje mudrovanje… Sve kontam – dobro je – naučili su lekciju. Kada ne reaguju ja stanem. I onda se začas sve zaboravi.
Danas sam odlučio sa prijateljima na Facebooku, na svome profilu i Fan page podijelim knjigu „Grad u cvatu magnolije“ u elektronskom obliku. Možda nekome knjigom olakšam ove dane. Stotine ljudi, prije nego sam odlučio da svojim dnevnikom zaključim dan, reagovalo je oduševljeno. Korona je, haman, sve pobrkala – toliko su se ljudi oduševili što su dobili knjigu. Ili smo mi pak, izgubili sposobnost u vremenu kada nema korone, da vidimo ljude, ljudske reakcije… Možda su nam postale nevažne? Možda premalo poklanjamo? Možda smo izgubili vjeru u mogućnost da svjetom mogu vladati istinski pravni, moralni i emocionalni (nepisani) zakoni.
Pred ponoć, zvoni telefon. Facebook messenger je čudo i kod mojih prijatelja je pravilo da dok je zeleno, bujrum piši i zovi. Prijatelj Enver iz Njemačke, kaže – vidim da si poklonio knjigu. Sreća je u našem povratku Knjizi. Kaže: -Ne brini previše. Čuvaj se i radi. A Svemogući brine o nama.
Pričam mu da je moj prijatelj dr. Elmir pozitivan i da je na Infektivnom. Citiram jednu mudrost koju sam čuo od njega prije nekoliko godina: „Čovjek ne umire od bolesti. Umire od smrti!“
Ponedjeljak, 30. mart 2020.
Četrnaesti dan!
Nedavno sam ležao u bolnici osam, a onda još dvanaest dana. I nekako sam se privikao na statičnost, odnosno da budem precizniji, na efikasnost u stanju statičnosti. Kada je čovjek vezan za mjesto, mijenja se način posmatranja svijeta i modeli pristupanja rješavanju problema.
Nisam mogao zamisliti ranije da iz ležećeg položaja mogu riješiti toliko stvari, a eto, rješavao sam.
Valjda sam, zahvaljujući tom aktivizmu, sačuvao vedrinu. Jednoga dana mi je u posjetu, u vrijeme mimo posjete, došao prijatelj Ševko-efendija. Iako sam u tim danima imao operaciju uha, izašao sam u hodnik i nekih pola sata smo proveli u lijepom razgovoru i smijehu. Ispričao mi je Ševko-efendija jednu zanimljivu priču u kojoj je hazreti Jusuf pojasnio da neki ljudi mekteb (školu) pretvore u zatvor, jer broje kada će dani proći, umjesto da se posvete učenju i ljepoti nauke, a da neki drugi ljudi umiju zatvor pretvoriti u mekteb.
Upravo u ovim danima o tome mislim, kako je moguće ove dane korone ne brojati, već ih ispuniti sadržajima, kreativnim i dobrotvornim radom, pa ih tako najbolje iskoristiti.
Sjećam se, jedne godine, kada sam imao te prve bolove u leđima, pa sam odmah po prvoj pojavi bola ležao u krevetu (ne znajući da će kasnije takav bol biti svakodnevnica i da ga neću ni primjećivati), da sam za oko mjesec dana napisao knjigu, za koju nisam mogao da odvojim vrijeme prije toga. Da, napisao sam knjigu ležeći – samome sebi sam se mnogo puta čudio i smijao. Ali, tek kasnije ću povezati činjenice. Najdalje poznato stanište moje porodice je Brodarevo – u Crnoj Gori, odakle smo protjerani 1834. Kasnije smo se selili pred najezdom okupatora u Užice, pa u Krupanj, pa u Sakar, pa u Zvornik, onda u Gluminu, a iz Glumine širom svijeta. Koliko sam zadnih mjeseci ležao, očekujem da mi Crna Gora konačno ponudi svoje državljanstvo.
I danas, evo, veći dio dana provodim ležeći. Uspjeli smo izaći porodično do Ilinčice, da malo prošetamo kroz šumu i spasimo se klaustrofobičnih misli. Sada iščitavam izvrsnu knjigu „Islamska umjetnost i arhitektura“ i samom se sebi čudim kolike su zapravo granice moga neznanja.
Pred zaključenje današnjeg dnevničkog zapisa razgovaram sat vremena sa prijateljem Amirom, koji živi u Rotterdamu. Od početka vodim njegovu firmu u Tuzli, koju je osnovao, prije tri godine, u Bosni, da bi zapošljavao mlade ljude, koji izlaze sa fakulteta. Funkcionisanje firme Amiru je otvorilo mogućnost da često dolazi u Domovinu i da napuni dušu. Naše prijateljstvo traje od velikih poplava 2014. godine kada smo dane trošili na pomaganje unesrećenima. Sada smo svakodnevno na vezi, a večeras dogovaramo kako da poklonimo gradu jedan tunel za dezinfekciju. Na vezi sam sa inženjerima iz Srebrenika i Gračanice, tražimo rješenje. Niko nema takvih iskustava, ali eto, WAP mašina za pranje vozila, senzor koji je uključuje i isključuje, neke dizne za dvorišno prskanje i tunel je moguće napraviti. Potreban je pritisak od 60 bara kako bi stvorio maglu. Eto, ko bi mogao zamisliti da ćemo se i ovim baviti?
Prije nego što ugasim kompjuter, na Facebooku dijelim knjigu „Pjesme zemlje i tla“, koja je izašla 2013. godine.
Utorak, 31. mart 2020.
Radni dan započinje u 8.00 sati. Iako nemam nikakvu vanjsku kontrolu, sam sebe discipliniram. Deset minuta prije početka radnog vremena skidam pidžamu, stavim pored laptopa (drugu) kafu i polahko započinjem dan.
Danas pokušavamo napraviti nemoguće. Iako su granice skoro pa blokirane, pokušavamo pronaći načina da prema Holandiji pošaljemo naše proizvode – neku laganu čeličnu konstrukciju, koju je klijent poručio prije nekoliko sedmica. Zovem desetine vozača, preduzeća, ali ništa. Konačno uspijevam – Semir iz Sarajeva, izlazi iz izolacije u petak i u petak kreće odmah za Holandiju. Razgovaram sa njim. Čovjek je odlučan i krenut će. Vozi namještaj od hrastovine, koji se proizvodi negdje u Ilijašu. Vozit će i našu robu. Olakšanje! Konačno. Ipak je moguće i u ovakvom vremenu prelaziti granice, izvoziti, proizvoditi…
Na socijalnim mrežama se malo šalim, dok odgovaram prijateljima otkud da se ja bavim poslovima vezanim za organizaciju industrijske proizvodnje. Kažem im: kada na Balkanu bravar može biti predsjednik države, onda piscu preostaje da organizuje industrijsku proizvodnju!
Pred veče zove me Adis, prijatelj iz Rotterdama, koji je porijeklom iz Čapljine. Nedavno je dolazio u Bosnu i sa svojim sinom Ishakom, bio moj gost. Razgovaramo o potpuno različitim kulturološkim obrascima bosanskog i holandskog društva i odnosu prema bolesti, poslu, kulturi…
Kada sam prvi put bio u tom gradu naučio sam koja je temeljnja crta ovdašnjeg mentaliteta. Kažu da ljudi u Rotterdamu ne kupujz košulje dugih rukava – ne trebaju im, jer čim se probude ujutro, ljudi ovdje zasuču rukave. Valjda je zato, taj poduzetnički duh, odabrao drugačiji način borbe protiv zaraze.
-Ljudi ovdje umiru, boluju, ali javni govor uopšte nije opterećen koronom. Nema psihoze, nema panike… Ulažu u kulturu, jer vjeruju da ljudi na takav način mogu lakše podnijeti pritisak pandemije.
Smijem se. I pitam ga: Kojih ličnosti sa prostora sjeveroistočne Bosne i Podrinja, koji su živjeli u zadnjih 300 godina, možeš da se sjetiš u trenutku dok te pitam?
Naravno: Selimović, Mujezinović, Sušić, Kaimija, Hevai Uskufi… I još Husein-kapetan!
Nigdje činovnika, vjećnika, poslanika i ministara… Zalud što naše društvo najviše ulaže i uvijek je ulagalo u njih. Oni odmah budu zaboravljeni. A pomene ih se jedino u sočnim psovkama.
Zaključujem svoj dan dijeljenjem e-knjige „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“. Ovu knjigu sam pripremao, radio za nju istraživanja i pisao, punih deset godina. Večeras gledam, stotinjak lajkova, nekoliko komentara i još manje preuzimanja… A dajem besplatno! Da, monografija na 460 strana velikog formata; 760 autorskih fotografija; 171 istraženi i obrađeni tradicionalni zanat…
Da čovjek piše zbog drugih, davno bi sve izgubilo smisao. Jednom su me pitali zašto pišem. Jednostavno, zato što ne mogu a da ne pišem. Svaki drugi razlog nije razlog!
Srijeda, 1. aprila 2020.
Prvi 1. april u životu je prošao a da nikoga nisam „prevario“. Tako su se u našem kraju, jednom riječju, zvale sve pošalice, doskočice, sitna, suptilna i dobronamjerna podmetanja, kada dođe 1. april. Tada su uvijek dozvoljene šale, sitne laži itd. Da li je do korone ili do godina pa se danas nisam šalio i nikoga „prevario“? Ko zna?
Izašao sam i danas iz kuće na sat vremena. Napravio sam krug gradom: do banke (poslovnica na Ircu zatvorena; poslovnica na Slatini zatvorena; ispred glavne zgrade grupa ljudi, pa valja čekati sat i pol-dva), do kancelarije, do piljare… Nikada ovaj grad nije bio sumoran kao 1. aprila 2020. godine. Živim ovdje već 30 godina, a čak ni ratni dani nisu bili tako teški, sumorni, kao ovi, koji protiču u nekoj psihozi. Na vijestima su su najavili da će naredni dani donijeti mnogo smrti (zanimljivo je kako se mi sjetimo da svakoga dana, zapravo, možemo umrijeti, samo onda kada drugi ljudi oko nas umiru).
Na jednoj grupi, na Facebooku, dijelim svoj snimljeni video podrške, jedan detalj iz novoga rukopisa, u kojem pišem upravo o bolesti.
– Bolesti se liječe prije nego što dođu! U ovim krajevima tako činimo. A kada dođe, bolest je blagoslov. Ona nam da spoznaju da nismo sami. Neko nam šalje i zdravlje i bolest, – odgovori on.
-O, koliko sam se samo posvećivao Gospodaru u danima mojih bolesti. Svi dani zdravlja se ne mogu mjeriti sa jednim danom bolesti.
Svakom čovjeku su potrebni pažnja, nježnost i ljubav, ma koliko njima bio okružen. Možda je u ljudskoj biti ta potreba presudna za ljudsko prihvatanje religije, jer Bog čovjeku bezuslovno nudi stalnu pažnju. Njegovo prisustvo kod čovjeka, kroz spoznaju Božije veličine, stvara prepuštenost, koja je opet preduslov nježnosti. I na kraju, istinska vjera podrazumijeva ljubav prema Bogu, a ljubav je smislena jedino ako je obostrana. U tom odnosu ljubav uvijek ovisi o čovjeku. Bog je uvijek spreman na ljubav, da je primi i da je pruži.“
Sa ovom mišlju privodim još jedan dan kraju, gajeći nadu i uvjerenje da je ova zaraza samo znak. Da je ljudska slabost šansa za naš povratak. Da je rađanje nade, zapravo, javljanje spasa. Na svome Facebook profilu dijelim e-knjigu „U ime naroda“, knjigu drama objavljenju 2006. godine. I pitam se: da li iko čita ovo što ja pišem?
Onda zastanem, pa kažem: Mehmede, tvoje je da pišeš, a ne da brineš ko će čitati! Ima ko da brine!
O autoru:
Mehmed Pargan,, bosanskohercegovački književnik i novinar,.,rođen je 1971. godine u Zvorniku, a od 1990. godine živi u Tuzli. Autor je knjiga: “U potrazi za beskonačnim“, poezija, “Na tragu svjetlosti“, poezija, I”Pjesme zemlje i tla”, “U ime naroda“, drame, “Srebrenica – dokumenti o genocidu“, „Bratunac-svjedočanstvo o nekažnjenom genocidu”, “Stari i umjetnički zanati u Bosni i Hercegovini”, Monografija “Bosanski kulturni centar Tuzla”, “Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati”, “Tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije sa registrom zanatlija”, Monografija Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, “Grad u cvatu magnolije”, roman.
