1.
Falilo mi je vremena tokom sedmice da mogu dovršiti započeto i započeti ono što mi je na umu, ali ga nikako nisam mogao pronaći. Kad je krenula izolacija, svi savjetuju, čak i prijete – ostanite u kući. Kad sam najviše sam sa sobom, napokon imam što sam priželjkivao. Zato pazite šta želite jer nikad niste sigurni kada će vam se i na koji način želje ostvariti.
2.
Nekako s početka ove priče, dok su se ljudi smijali kad nekoga na ulici vide s maskom, kontam: nakon ovoga lice svijeta više neće izgledati isto. Nimalo mi nije drago što sam bio u pravu.
Kako sam krenuo sa pranjem ruku, još malo pa mi ni Monk neće biti ravan.
Na društvenim mrežama, koje su nas sasvim obuzele, pregršt je duhovitih ljudi, ali je ovo sve manje smiješno.
Jedan kaže: Prvi put u istoriji majke govore kćerkama: “Nemoj s njim, on je iz Njemačke doš'o!”
3.
Ako ovo potraje, ne treba nam virus, poubijat ćemo se međusobno… Mi još imamo izbora pa izađemo u dvorište, ako je lijepo vrijeme da prošetamo… Šta misliš kako je kad si zatvoren u stanu deset, dvadeset dana. Tačno da povileniš. Naša ludost je nadaleko čuvena, kada mu dojadi taj će izaći pred streljački stroj pa nek pucaju. Najgori smo kad nam nešto zabranjuju.
A sve kontam: strpljenja, Fadil je pouzdan, dok je njega mirno spavajte. Pa jeste vidjeli kako samo čovjek stavlja masku, odmah ti bude drago što ti je takav premijer.
Već se tuku zbog brašna, zbog maski, zbog policijskog sata, zbog bilo čega, samo nek se nešto radi… A, opet, nije nikakav problem biti u vlastitoj kući koliko god treba za rad svog i tuđeg zdravlja.
Pronaći ćete sijaset informacija o ljudima koji 10, 15, 25 godina nisu izašli iz kuće, svaki, doduše, iz svojih razloga. Znači, može se – kad se mora.
Pa ljudi izdrže po trideset godina u zatvoru, živ čovjek je sposoban za sve. Zbog toga strpljenja. Sve će biti dobro…
4.
Niko ne priča o migrantima. Ne spominju se referendumi, podjele, blokade, odlazak mladih, ko je gdje bio u ratu, izbori, izbori, izbori, visoke plate političara, zapošljavanja preko veze… Tema razgovora je dobila potpuno drugi oblik, smisao i način komunikacije. Ali, začudo i u ovim vremenima straha i izolacije vlast je spremna da podvaljuje, kalkuliše, vara, podmeće… Kontam, kakvi smo, korona je najmanje što nam se moglo dogoditi.
Možda neko pamti film Variola Vera, o zarazi u bivšoj nam državi koji nas je nakon Leptirice (domaćeg horora) najviše prestrašio. Mi smo već navikli da se plašimo, u to nam je prošlo više od dvije trećine života, gotovo da smo profesionalci.
5.
Svi su dobili priliku da malo pametuju, prave se važni, savjetuju nas kako za vrijeme korone treba da živimo i zbog čega je ona tu. Sa bezbjednog odstojanja, svako ispunjava svoju misiju, čak i oni što ništa ne govore.
Stalno nam tupe da u Tuzlanskom kantonu nema pozitivnih na korona virus. Dosta ljudi i dalje je bez maski, u redovima, ne pridržava se nikakvih upustava. Možda smo mi samo nepregledani…
6.
Ostani u kući, sve će biti dobro… a možda i neće…
I svi prave maske, dijele gratis, humanitarci, sve se o maske saplićemo, tuku na ulici ko neće da uzme… Savjetuju, čitajte, sad imate dovoljno vremena, ali nešto mislim, ko nije čitao prije korone neće ni tokom nje.
Uglavnom, dobro nam je, još uvijek. Kad nas pregledaju, ako se to ikad dogodi, bit će druga priča.
Pitanje je koliko dugo će ovo potrajati, jer kriza je nekome uvijek prilika, kao što je bio i rat. Kada je počinjalo devedesetih mislili smo da će to brzo proći, sad kad je krenula izolacija kontamo, neće dugo…
7.
Zaboravljamo jednu bitnu činjenicu. I dalje nas vode oni što se se svađali, blokirali, otezali, primali i primaju bezobrazno visoke plaće. Ništa se ovdje izuzev korone nije promijenilo. Zbog čega mislite da će ti isti ljudi u vrijeme krize biti drugačiji.
A lica na TV-u su se promijenila, neke odavno nismo vidjeli… Da se ima gdje pobjeći, pola države bi već bilo u Berlinu, ovako, sidi di si…
p.s.
Tekst za portal provincija.ba napisao sam prije dva dana. Tada nije bilo „zvanično“ zaraženih. Napisao sam „Možda smo mi samo nepregledani…“ (…) “Kad nas pregledaju, ako se to ikad dogodi, bit će druga priča.“ Već javljaju da ima desetak zaraženih i na našem kantonu. Nažalost, bio sam u pravu.
O autoru:
MEHMED Đedović rođen je 1971. godine u Miljanovcima kod Kalesije (BH). Školovao se u Kalesiji, Tuzli i Sarajevu. Autor je dvedesetak knjiga. Romanopisac, pripovjedač, pjesnik, esejist. Dobitnik brojnih nagrada među kojima je Skender Kulenović za roman Legionar, dvostruki dobitnik Godišnje nagrade Društva pisaca u BH (Legionar, Malo čudo)… Nagrada za priču, poeziju, te priču za djecu… Prevođen, antologiziran, dramatiziran… Član je Društva pisaca BH.
