Dnevnički zapisi u doba korone (VIII): Postala sam asistent koji “iskače” iz svakog ćoška, svakog medija i svake aplikacije, Amela Delić

Nedjelja, 29.3.2020.

Ovih dana se pokazalo da svako stanje ima svojih prednosti. Ima vremena za šetnju, prenosanje namještaja po kući, čitanje, bome i pisanje, pa čak i za slikanje… Sve ove aktivnosti uspjela sam uklopiti u ovu nedjelju. Dan je uglavnom sunčan, taman do podne i taman dovoljno da odem na jednu dugu šetnju kroz šumu. Žuborenje potočića, cvrkut ptica i sunce koje se pomalja kroz još gole grane odaju utisak da se ništa značajno nije promijenilo.

Malo sam posjedila na jednom bogazu. Ni o čemu nisam mislila. Dopuštam sebi da teške misli presiječem kao zapetljane končiće i pustim ih da odlete sa sjevercem. Doviđenja i prijatno. Veliki je ovo svijet da bi mu moja briga pomogla. Sebi se još pomoći može.

Nakon duge šetnje koja mi je itekako prijala, s roditeljima sam krenula u pohod na glogov čaj. Istini za volju, oni su brali više, ja sam poprilično dangubila… Mislim da im svakako nije ni trebala pomoć, više im je trebao razlog da izađu iz kuće. Oko podne se i odmoralo, kao da smo se imali od čega i odmarati.

Samoizolacija mi je ostavila vremena i za moje amatersko slikanje. Danas eksperimentišem sa akvarel tehnikom. Zahavljujući mom dobrom prijatelju, naučila sam neke osnove. Vrijeme osame omogućava čovjeku da svaki dan nauči nešto novo. Danas sam stvaralački raspoložena – slikam i pišem. Nakon dana ispunjenog umjetnošću, veče je rezervisano za dnevne novosti. “Virus”, “umrlo”, “oboljelo”, “smješteno u karantin”, “u samoizolaciji”. Isključim TV prijemnik, ionako sam sve vijesti već dobila na telefonu. Radije odgovaram na studentske mailove, pišem za njih nove zadatke, slušam muziku za meditaciju.

Ponedjeljak, 30.3.2020.

Dan je započeo uobičajeno tiho, samo su se cvrkut ptica i hladni vjetar koji je donosio snijeg čuli napolju. Svi su se mještani u Kraljevićima povukli u svoje kuće, malo je onih koji izlaze vani. Vjetar i neobično niske temperature za ovo doba godine ne dozvoljavaju rad u baštama i avlijama. Ponedjeljak je, a za mene to znači i više obaveza. Danas ću održati nekoliko online časova svojim studentima. Časovi me raduju. Veselim se licima studenata/ica, razgovorima s njima, radu na njihovim vježbama i projektima. Još su mi online časovi ostali od pređašnjih navika. Daju mi nadu da će život uskoro nastaviti normalnim tokom i da izolacija ne znači i potpunu pasivizaciju. Svakodnevno se pitam je li taj pređašnji život ovog društva zaista bio normalan? Možda je ovo sada normalnije, ko zna.

Studentice i studenti su uobičajeno dobro raspoloženi. Njihova vječita briga kojom započinju naše virtuelno druženje je priča o ispitima – kad će biti, hoće li biti odgođeni, kako će polagati… I u kriznim situacijama, svakog more njegove muke. Radnici brinu za posao i plaće, stariji za penzije i život, djeca za igru i “zubato” sunce koje ih mami vani, a studenti za ispite. U tom se pogledu malo šta promijenilo. Nakon diskusije o ispitima nastavljamo rad na njihovim vježbam – učimo kreiranje PR strategija za organizacije, pisanje narativnih novinarskih priča, pisanje govora, interpersonalne komunikacijske vještine… Nakon vježbi pravim sebi treću kafu za danas. Razmišljam kako bih inače napravila kafu u kancelariji, popila je u pauzama između časova, predahnula i uglavno na hodniku Fakulteta zastala i popričala s nekim od kolegica ili kolega. Sada se, nakon što sam održala vježbe, pridružujem roditeljima. Kao i većina običnog svijeta ovih dana, i mi “bistrimo svjetsku politiku”. Koliko ima zaraženih, kad će ovo proći, ide li nabolje…

Zaključujem da će sve proći do kraja aprila, optimista sam. Jedna sam od onih koji su tvrdili da ovo uopće neće biti veliki problem, a kada je konačno zabranjeno održavanje nastave na Fakultetu, strašno sam se ljutila. Iako sam kasnije uvidjela da nisam u pravu, i dalje vjerujem da će sve brzo proći.

Dan nastavljam kratkom šetnjom u prirodi, zabavljanjem s mačkama koje su ovih dana posebno vesele. Naime, posvećujemo im mnogo pažnje – svi ih maze, hrane i tepaju im. Dok se nekom ne smrkne, nekome ni ne svane. Našim je macama svanulo, a čini mi se i pticama koje uživaju u prirodi bez ljudi.

Poslijepodne sam provela u čitanju knjige “Kritika ciničnog uma” Petra Sloterdijka, a pred spavanje sam čitala nešto lakše – roman „Mi djeca s kolodvora Zoo“. Nevjerovatno snažna priča. Ova knjiga je tema za idući virtuelni sastanak Razgovoruše. Biće to drugi sastanak koji ćemo održati online, svako iz svoga doma i svako uz svoju šoljicu kafe. Pa neka, da probamo i tako…

Utorak, 31.3.2020.

 “Gorki su utorki” – tako pjeva Đorđe Balašević. Da nemam telefon, vjerovatno ne bih ni znala da je danas utorak. Kakav je to dan samo. U narodu se za utorak veže mnoštvo praznovjernih teza – ne valja sjeći nokte utorkom, ne valja prati veš utorkom i šta li još sve ne. Eto, ovog utorka ne moraju ništa. Šta ću ja danas sa sobom i svijetom, pitam se. Vani snijeg ozbiljno pada i prekriva izbeharale voćke i ozelenjelu travu okićenu jagorčevinama, ljubičicama, tratinčicama i neiscvalim lalama. Neka ga… Danas ćemo mama i ja obići djeda i nenu, mamine roditelje. Malo će biti nezgodno ako snijeg padne na put, ali ne marimo mnogo. Vidjele smo na prognozi da neće padati cijeli dan. Topla soba i pucketanje vatre u „Smederevki“ ispunjavaju dušu milinom. Nena je već pristavila kahvu. Čuli su djed i nena za koronavirus, ali nisu mnogo zabrinuti. “Šta ćeš, sine, uglavnom nek nije rat”. Oni ionako mnogo ne hodaju, nedostaju im neke komšije, a brinu malo i što im neće moći doći rodbina iz inostranstva. “Da dođe samo ljepše vrijeme, pa da se izađe malo na njivu i ispred kuće” – veli nena. Baš je upravu.

Čak i ja koja neizmjerno volim snijeg – smatram ga naime čudesnim, malim dijelom dženneta na dunjaluku – ipak želim da proljeće bude proljeće. Ima nekih razloga zašto je proljeće ranije bilo jedno od meni nemilih godišnjih doba. Neki su mi razlozi bili posve jasni – promjenljivo vrijeme, pa sljedno tome i raspoloženje, olujni vjetrovi i poludjele kiše, ali uvijek je bilo i još nekih razloga koje nisam mogla dokučiti. Neki dan završih čitanje knjige “Grad u cvatu magnolije” Mehmeda Meše Pargana i konačno otkrih i te netransparentirane razloge. Piše Meša da su u proljeće u Bosni uvijek započinjali ratovi. Tim mi je pojašnjenjem riješio nepoznatu u jednačini zvanoj Proljeće. Ali, nije proljeće krivo. Treba ga voljeti. Ja ga sada otrkivam i osjećam se, kako bi kazao Merlin kao da još “nisam ni prohodala”. Lijepo je ispočetka otkrivati stvari, mjesta, mirise i doba. Nekad mislim, čovjek bi svake godine mogao da krene sa životom kao da je jučer stao rat, ili kao da je baš jučer ozdravio od teške bolesti, odnosno kao da se jučer rodio. Upoznati i diviti se svemu. Budući da je virus zabranio druženje s ljudima, mogli bismo ove godine učiti kako da volimo i upoznamo biljke, životinjice, godišnja doba i njihove mirise i boje. Ovog proljeća nema rata, hvala Bogu, nema ni užurbanog turbokonzumerističkog života, nema pretjerane socijalne interakcije, pa treba se malo umiriti. Umiriti i osjećati.

Srijeda, 01. april 2020.

April je. I to prvi. Lijepog li mjeseca za zbijanje šale, a ružnog li povoda. “Jel’ COVIDio Bakira”, “COVID tebe uze Tamara”… Stvarno smo najduhovitiji narod na svijetu. Inboks Facebook-a zatrpan je porukama sa šalama, vicevima, video snimcima, objašnjenjima o tome ko je COVID-19 kreirao, teorije zavjere i naravno nezoistavne fake news. Prosto kazano – cirkus. Danas srećom moram skoknuti do Fakulteta da zalijem cvijeće, a popodne imam online nastavu. Na putu do Tuzle dezinfikujem ruke pet puta, od silnog dezinfikovanja ne zna se više imam li kožu ili šmirgl-papir. Helem, nije ni važno, sad je gotovo. Kad se neka tantavica čovjeku natovari na um – džaba je sve. Iako sam stavila rukavice, i njih naime dezinfikujem. Od ove maske ću iz perioda korone izaći još i klempava. Nešto mislim da bi hirurzi mogli imati posla poslije korone, i fitness centri dakako. Šta će biti s narodom kad pojede svo to silno brašno. Zamišljam nas kako izlazimo, tačnije bauljamo iz kuća i stanova kao mali debeli patuljci. Simpatična slika. Gledam danas neki video, čovjek jede Nutella namaz i gleda snimak vježbanja u kući/stanu. To je kaže za njeg vježbanje od kuće. Dosjetljivo. Na Fakultet mi nisu dali da uđem, kažu, niko ne smije ući više do daljnjeg. “Molim vas da mi zalijete cvijeće” – molim ljubaznu spremačicu. Gleda me čudnovato kroz staklena vrata. Ja skidam masku da mi bar može čitati s usana, valjda je čula. Studentice i studenti svakih su vježbi sve ležernije obučeni. Uskoro će početi da se pojavljuju u pidžamama. Mole da im nastava bude popodne, hoće kažu da se naspavaju. Ovih dana svi samo spavamo. I podočnjaci će nam praviti probleme nakon korone. Popodne je opet počeo padati snijeg… Jedan mačak mi šepa na jednu nogicu. Sigurno je bio u nekom obračunu. Pokušavam da otkrijem uzroke, ne vidim nikakvu veću povredu srećom. Danas je privilegovan, može ući u kuću. Svi ga paze jer je hasta, a on kao da zna pa se sav umazio. Većeg mačka, a veće maze i plašljivka u životu vidjela nisam. Evo, na Dnevniku javiše da svi možemo nastaviti raditi od sutra. Možemo izaći iz kuća, družiti se, šopingirati. Možemo se svađati na poslu, trošiti novac u BCC-u, upisati termine kod zubara, frizera, kozmetičara… Šalim se, naravno. Niste ni povjerovali? Ne bih ni ja. Da živim od pričanja viceva, umrla bih od gladi.

Četvrtak, 2. april .2020.

Današnji dan bio je divan – u svakom smislu te riječi. Vani sunce i svježi, mirisni vjetrić. Pola dana provela sam u šetnji kroz šumske vrleti. Sređivala sam neke stare ormare, čupkala travicu iz mojih ruža, obradovala se što su se sve uspješno okalemile. Naime, danas sam skinula zimsku zaštitu – polovice plastičnih flaša koje sam bila natakla na ruže da ih sačuvam od mraza. Lijepo vrijeme izmamilo je i komšije vani, svi nešto čeprkaju po dvorištu, pale ostruge, kose, grabe… Moje mace se vrte oko mene, maze se i predu.

Dan mi je popravio i snimak Šime Ešića koji na svoj specifičan, umiljati način, čestita djeci Dan dječije književnosti. Video sam podijelila sa prijateljima na društvenim mrežama i, naravno, s članovima moje Razgovoruše.

Popodne sam imala vježbe s mojim studentima koji su bili zaista vrijedni. Odradili su sve zadane zadatke, napisali mnoštvo dobrih članaka koje su objavili veoma dobri mediji. Ponosna sam na njih. A još me drži i sinošnje raspoloženje kada su mi studenti poslali nekoliko mimova s mojim likom. Mimovi su bili zaista presimpatični, stvarno su me nasmijali i obradovali. Otkrila sam i jednu divnu aplikaciju za kreiranje kvizova. Već sam počela studentima slati zadatke u vidu kviza milijunaša. Nekima se to dopada, nekima je vjerovatno već dosta poruka od mene. Doslovno sam postala asistent koji “iskače” iz svakog ćoška, svakog medija i svake aplikacije. Djeca su već počela govoriti da jedva čekaju učioničku nastavu. Ako ništa, i to je neki doprinos virusa i online nastave. Veče ću posvetiti uživanju uz knjigu i neku laganu muziku. Mogla bih se navići na ovu izolaciju…

Petak, 3. april 2020.

Petak je inače jedan od mojih omiljenih dana. Kada radim, znam da u petak idem kući, da ću provesti vikend s roditeljima i odmoriti u miru. Inače se već od srijede radujem petku. Iako je ovaj petak drugačiji od prethodnih, imala sam osjećaj da je sve isto. Pošla sam u jednu dugu šetnju, fotografisala behar i druge ljepote prirode, odmarala. Budući da je sunce konačno grahnulo i da se temperature popela na ugodnih 13 stepeni, provela sam nekoliko sati vani čitajući. Televiziju nisam uključivala jer jednostavno nisam imala snage ni za vijesti ni za zabavu. Uostalom, smatram da bi bio grijeh provesti vrijeme uz TV dok je vani tako divan dan. Pred večer sam s djecom iz sela ponovo prošetala. Djeca su me usrećila, veseli su, razigrani, uživaju u ovom preranom raspustu. Pronašli smo panj zanimljivog izgleda i dogovorili se da ćemo ga naredni put ponijeti iz šume kući. Za njihovu pomoć u prenošenju panja morala sam uraditi nekoliko online zadaća…

Ovih smo dana svi kreativni, otkrivamo nove talente i spoznajemo ljepotu stvaranja zanimljivih stvari vlastitim rukama. U stvaralačkom duhu prošlo je i veče. Bila sam inspirisana za pisanje romana na kojem sam navodno počela raditi. Počinjala sam ja s pisanjem već nebrojeno puta i zaista nema garancije da će ovaj put biti drugačije, da ću zaista djelo dovesti do kraja. Ne želim se siliti i pišem samo onda kada to zaista želim. Tada iz mene izlaze originalne misli, sve što radim samo da odradim tako i izgleda – sfušereno, s’ brda s’dola. Pošto sada imam prilično dosta vremena, možda ova zdravstvena kriza doprinese mom spisateljskom umijeću.

Subota, 4. april 2020.

Ukus tople kafe koja osvježava unutricu nakon napornog fizičkog rada neprocjenjiv je. Danas smo otac i ja pravili jednu zanimljivu policu za cvijeće. Lijepog smo vremena ostavili na pričvršćivanje police za hrastovo drvo. „Ja sam ovdje samo fizički radnik“ – zadirkuje otac. I zaista, veći dio fizičkog posla odradio je on. Pribavili smo i jedna stara vrata od komšinice od kojih namjeravam napraviti zanimljivu vješalicu za moju kolekciju starih šolja. Skupljanje šolja moj je veliki hobi, i više ni sama ne znam koliko ih imam. Nisu to obične šolje, svaka ima svoju priču. Ljepota je u tome što priču uglavnom ne znam, a onda imam i mogućnost sama je izmaštati. Obično ih kupujem na buvljoj pijaci ili u radnjama polovne robe. Prilično su jeftine, najskuplje su tri konvertibilne marke. Dok pijem kafu iz ovih šolja uvijek se pitam ko je sve prije mene držao šoljicu u rukama, ko ju je prvi kupio i kojim povodom, kakve trenutke je proživljavao ispijajući kafu iz baš te šoljice. Ima ih sa različitim motivim – cvijeće, priroda, gradovi, životinje, kinesko pismo, a i ima i onih bez motiva. Ponekad su jedini motivi na šoljicama napukline od toplog napitka ili žigovi na dnu šoljice. Popodne smo proveli kod stare ratne vikendice u vlasništvu mojih tetke i tetka. Odlučili su malo obnoviti taj stari kućerak kako bismo povremeno iz Sapne odbjegli u pirodu. Ta stara vikendica bila je u ratnom periodu njihov jedini dom. Među izbačenim stvarim mnoštvo je i onih iz tog perioda. „Sve je bolje od rata“ – komentarišu svi. Ja se ne javljam jer se rata ipak ne sjećam. Osjećam se postiđeno jer se ponekad i sama požalim da je ovo stanje izolacije naporno… Mogu samo da zamislim, i iz priča naslutim, kakva su sve iskušenja moji roditelji, tetak i tetak prošli u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dok gori vatra na kojoj u plamenu nestaju stare stvari, pitam se s kakvim su emocijama otac i tetak gledali kako gore njihove kuće zapaljene četničkom rukom. Znam da je otac u svojim dnevnicima iz rata pribilježio i taj trenutak. Ne mogu da zamislim šta je osjećao gledajući kako gore njegove uspomene, djetinjstvo, dom… Pri svemu tome pošao je sa ženom i dvoje djece od pet i dvije godine u neizvjesnost, četnici za petama, goloruk… Zaista, nema tako strašnog stanja kakav je rat. Nema većeg zulumćara čovjeku od drugog čovjeka. Nažalost.

O autoru:

Mr. Amela Delić rođena je u Zvorniku. Najveći dio života provela je u Kalesiji. Završila je studij žurnalistike na Filozofskom fakultetu u Tuzli na kojem je i magistrirala. Trenutno je na doktorskom studiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Radi kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli.