Nedjelja, 29. 03. 2020.
Nedjeljom nisam nikad bio oduševljen. Nisam jedini. Noć ranije čujem se s prijateljem. Traumatično i nesnošljivo vrijeme. Korona uzima maha. Staru majku, ja bi reci: nenu, nisu ostavili u bolnici. Imala je moždani udar. Na desno oko ne vidi. Kako stoje stvari neće ni na lijevo. Objavim to na profilu. Vidim nema aplauza. Ne marim. Pokušavam zaboraviti i radim na intervjuu koji bi trebao uskoro biti objavljen u jednom časopisu. Pomalo pišem završni rad na drugom ciklusu studija. Nije šala! Usmena književnost. Tradicija i subverzija. Subverzija se uvijek glavom plaća. Barem u našim društvima. Leti glava, a jezik progovara!
Ponedjeljak, 30. 03. 2020.
Odem na posao. Vozim se. Osjećam se kao posljednji junak koji će da spasi svijet. Šipak! Ulice sumorno izgledaju. Očekujem neki zombi da me “ščepa”. Utjeha mi je da su zombiji okupirani brašnom. Maska mi na licu izgleda nikad gore. Tuzlanski parkinzi tihi i pusti. Kontam, dovoljno je za pjesme, ali ne ide. Poezija i korona. Zaboravim! Javim se prijateljima, koji su na Zapadu. Zapalo ih tako! Kažu, dobro smo, ne brini! (ja kontam, ne brinem, samo pitam – vidim da korona izvlači iz mene ironiju i sarkazam, ni sebi drag nisam). Iza posla svratim djedu i neni. Odmorim dušu! Navečer razgovaram nadugo i naširoko s jednom estetičarkom. Kontam, bili bismo lijep par, ajme, ovo mi je užasno poznato…
Prekidam…. Čujem se s kolegicom. Otišla na odmor. Ugrešićku i tebe čitam ovih dana, govori mi. Kontam, imala je i bolji izbor od mene, ali, hajde de – drago mi nešto oko srca. Napomene radi, do sada su me žene najbolje čitale.
Utorak, 31. 03. 2020.
Najutro razmišljam o teškim temama. Zemljaci bi reci: teške ko zemlja. Ne dam se omesti. Nismo bili bolji ni prije korone. Kakvi ćemo izaći? Nije utješno – nikakvi. Prešutim jednoj dami užasnu istinu – bolje je znati čitati pa nekad nešto i pročitati, a ne samo čitati i nikad ništa ne pročitati. Kaže mi, čitam te ko bukvar! Nastavi, tješim se. Ponovo razmišljam o završnom radu. Kontam, ide svojim tempom. Uzmem da čitam Fajku. Njegove priče oko i niz Kušlat. Kontam, Fajko, brate, naljeto ćemo u Kušlat. Zovem ga. Obećao lik. Ispunjava obećanja. Ubjeđujem ga da je bolji u dužoj formi, a ne kraćoj. Roman, Fajko! Samo roman! Spominjem mu i Petra Kočića. Kaže da ga je čitao kao srednjoškolac. Hajde, de! Ali, ne da se Fajko… Hoće i jedno i drugo. Pitam ga za Hižu. Otkazano! Znao sam! Čim ja trebam govoriti, antička je sudbina, paukova mreža ili tajna služba, protiv mene. Čitam na TK-a se povećava broj zaraženih koronom…
Srijeda, 01. 04. 2020.
Prvi april. Očito nikome nije do šale. Meni jeste… Al’ zalud sve, pa i to… Prohladno vrijeme, a mene drhtavica prolazi… Dan prolazi maskirano… Dvoumim se da objavim pjesmu iz nove knjige na fejsbuku. Kontam, ne budali. Doba korone još traje. Dobro, de! U suštini ništa zanimljivo. Srijeda je na pola puta do četvrtka. Vrijednim i za mene značajnim je da sam našao frizera, koji me je ilegalno ošišao. Amatersko šišanje. Glava mi je sada krofnasta. Gledam da ne pravim selfije. Trauma više – čemu! Kad sve stane, vidiš da sve ima više smisla. Frizeraj – čim prije tim bolje. Mase neošišanih glava čekaju. Kontam, užasna je ljudska sudbina. Milioni su čekali smrt da ih ošiša…
Četvrtak, 02. 04. 2020.
Počinjem misliti jutrom na nju. Moglo bi i traumatičnije započeti jutro. O tome sam pisao u prvoj knjizi. Odlučio sam. Na kraju ću postaviti pjesmu. Nek čitaju oni koji vole poeziju. Čitav dan sam radio. Malo ćumur! Malo pogledam u nebo! Nema dalje… Sjetim se jugoslavenske kinematografije. Nekad je neko na filmu bacao ćumur u zahuktalu mašinu. Vrijeme je već ljepše. Sunce je. Toplo je. Na kraju dana sam uređivao stranicu. Online posao. Korona donosi novu nafaku. Obilježio sam Međunarodni dan dječije knjige Kajanovom pjesmom o očima žute ptice. Kontam, koliko očiju je danas gladno. Pjesma je dobra. Odlična. Gladne oči su užasne… Čekam da se javi ona s kojom razgovaram o književnosti. I ljubavi pomalo. Zvoni. Ne javlja se… Ok.
Petak, 03. 02. 2020.
Petak bez džume. Izuzetno topao dan. Pomalo razgovaram. Malo Zagreb, malo Novi Pazar. Odštampana mi nova knjiga pjesama, javlja čika Šimo Ešić. Divno se osjećam. Konačno! Kontam, sad je sve na svome. Osjećam iste leptiriće kada mi knjiga izlazi. Samo mi smeta što su mi cipovi na 4 knjige na dvije kalendarske godine strpani. Sad il’ nikad, kontam, reci. Pišem kad moram. Objavljujem kad mogu. Vozio sam i danas. Malo je ugodnije. Sunce zalazi. Dvije strepnje. Hoće li se javiti? Kakva će nafaka biti sutra? Kontam, ne budali. Sve je već upakovano. Gasim se u težnji da budem obradovan sutra. Ne znam šta će biti. Ovi memoarski dnevnici mi sugerišu da nekad pišem memoare.
P. S.
Prilog pjesma iz prve knjige Na tragu modernizma (obećao sam da ću je priložiti ovdje). Evo je:
Jutro
iz džezve izviruje voda
jutros nešto nebo
prokišnjava
na stolu je zamagljeni
sinopsis od
jučerašnjega života
mislim da ću početi
misliti o tebi
mada bi moglo i ljepše
započeti jutro
ne ovako zbunjen
O autoru: Sead Beli Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma (2015), Čovjek koji piše priče (2017), Stvari (2017), Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja (2020), Časopisne pjesme (2020). Dobitnik je treće nagrade na Zavičajnim stazama u Bihoru te za knjigu poezije Stvari dobio je nagradu Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina i Mostarskim kišama (izbor iz savremene ljubavne poezije Južnih Slavena).
