Subota, 4. april 2020.
Poslije početnog, potpuno neumjerenog čitanja vijesti, članaka, stručnih i nestručnih tekstova o svemu što nam se događa, donosim neopozivu odluku da se manem nepotrebnog nerviranja, te da ne gledam vijesti uživo, a da čitam uglavnom domaće i strane uglednije novine (ako je takvih još preostalo) online, ionako ću o svemu moći da se obavijestim po FB ili drugim mrežama, gde će mi to isto biti detaljno „objašnjeno“ i interpretirano.
Mentalnog zdravlja radi, treba sve dozirati. TV, tako, postaje medij samo za filmove, serije i snimke nekih sportskih događaja na sportskim kanalima, koji opravdanje svog postojanja u posljednje vrijeme mogu da nađu još jedino u reprizama zanimljivijih utakmica, teniskih mečeva ili čega već, lično bih voljela da repriziraju i atletiku, npr…al’ ko mene pa pita.
Kad smo već kod sporta i sportista, potpuno me fascinirao stav Jirgena Klopa, nekadašnjeg fudbalera, a sada jednog od najboljih fudbalskih trenera sveta, koji je održao lekciju i novinarima i svim javnim ličnostima odgovorom na pitanje o tome šta on misli o koroni i kako se boriti sa njom. Racionalno, ubedljivo i smireno reče čovjek da to nije njegov posao i da ne vidi razlog da ga iko išta pita ili posluša na tu temu, te da njegovo mišljenje uopšte nije bitno jer on o tome dovoljno ne zna! U vremenu stručnjaka opšte prakse, pametnome dosta.
Početnu euforiju kako ću sada moći da uradim sve ono za šta, navodno, ranije nisam imala vremena, vrlo brzo smjenjuje rezigniran stav da niti imam dovoljno koncentracije (sem za „obično“ čitanje) niti umijem da organizujem dan da mi liči na posjedovanje redovnih kontrolnih stanica koje će mi pomoći da njegujem iluziju kako je sve i dalje, uglavnom, po starom. Nije i ne može tako. Bavim se onim čime se bavi i većina – kuvam, za jednu osobu, čak i ona jela koja obično traže veći broj konzumenata, te tako umijesim mekike za čitavu vojsku, umjesto da mjeru svedem na manju količinu, pa ih jedem cijelog narednog dana, uopšte mnogo više pažnje no obično posvećujem hrani; čistim fioke, sređujem ogromnu kutiju sa maramama, izvlačim i čistim sve što sam (u nedostatku prostora) potrpala pod krevet…ponovo počinjem i da štrikam. Srećom, zatekla se neka pamučna pređa u kući, započela sam neku bluzu jako davno, toliko davno da moram da oparam sve to već ištrikano, jer je veličina, očigledno, za neku sitniju osobu koja je, u poređenju sa novonastalom personom, pluskvamperfekat. Mašala. OK, štrikaću prilagođeno. Nalazim čak i materijal i platno za vez, odlučujem da i to uzmem u ruke i zabavim se poslom koji zaista odmara mozak, a krajnji rezutat bude i lijep i vidljiv. Hvalim sebe neumjereno kako i to znam, eto me svestrane i zainteresovane, možda i mašina za šivenje dođe do izražaja, sigurno 2 decenije neotvorena, metri i metri različitih štofova čame po ormanima…No, sve to, ipak, spada u manuelne poslove, čime će se, pak, mozak baviti, tek ćemo da vidimo….
Nailaze i ne baš teški, ali, recimo neočekivani momenti, javljaju se neki ljudi iz bivšeg života, neumjereno komentarišu, nemaju osjećaj ni za red ni za mjeru, srećom pa me učvršćuju u stavu da nisu bivši slučajno, da sam prave poteze povukla kada sam ih odstranila iz svog života. No, dešava se i jedna mnogo zahtjevnija i potresnija situacija – vrlo bliska osoba, prijateljica već decenijama, smatra da je, poslije lomova koje je imala, kucnuo čas da mi predoči kakvo je njeno mišljenje o meni, ko sam i kakva sam. Nekoliko dana lomim se kako da reagujem, odlučujem, čini mi se ispravno, svejedno uzdrmana sam i poražena time da u kriznim vremenima ljudi pucaju potpuno neočekivano i udaraju svuda oko sebe bez osjećaja i granice. S druge strane, u nekom dijelu sebe, shvatam da sam ovu situaciju očekivala odavno, da je ovo bilo samo neophodno zatvaranje pukotina koje se već nekoliko godina šire, a da njihovo zašivanje, umjesto zalječenja, donosi, paradoksalno, udaljavanje i kraj.
Raduje me samo jedno saznanje koje u tim momentima izvlačim o sebi – ravnodušnost prema tome da li sam u pravu u nekoj diskusiji ili ne. Potpuni nedostatak potrebe da nekom pokažem i dokažem da je moje stanovište ispravno i neopozivo. To ne znači da popuštam, već samo konstatujem da Ja znam i da se to u mom svetu jedino i računa. pomaže mi da se ne osjećam poraženo. Benefit i smirenje.
Nedjelja, 5. april 2020.
Ovog vikenda su na nam uveli policijski čas od subote u 13h do ponedjeljka u 5h. Lako sam se organizovala, za jednu osobu ne treba mnogo strategije i razmišljanja šta i kako uraditi. Ono što me nevjerovatno nervira je čitava logistika koju treba sprovesti kada se izlazi iz kuće (što i nije previše zamorno), ali i kada se ulazi u nju. Što mi je ne zamorno, nego me potpuno izvodi iz takta: krpa natopljena Domestosom na ulazu, spuštanje kesa na određeno mjesto, presvlačenje, ribanje ruku, alkohol, čišćenje bakaluka, brisanje podova…u moj racionalan svijet sve se to teško uklapa, iako je, znam, neophodno, ali me radnje o kojima do skora nisam ni razmišljala svaki put po izlasku dovode do hladnog bijesa. Možda se, poslije svega, kada to poslije jednom dođe, naučimo da zaista budemo čisti, da se ne ishraknjujemo po ulici, ne brišemo sline rukama, da ne duvamo u drugima u lice u prevozu, lijepimo za one ispred nas u redovima…
Nije mi previše bilo teško da se uklopim u izolacioni način funcionisanja. Negdje poslije nekoliko dana shvatam da mi se život i nije toliko bitno promenio. Oduvijek mi je bio neophodan taj neki period dana od par sati kad moram da se izolujem od svih, da slušam samo svoje misli i, eventulano, da radim nešto što volim – muzika je pratnja svemu (svojevremeno sam sve ispite koje sam imala u životu, bez obzira na težinu i zahtjevnost učenog, najbolje spremala tako) pa onda čitanje, filmovi…čak i kad su djeca bila baš mala i zahtjevna, nikada nisam, ma koliko umorna bila, a roditelji znaju kako to težak umor može da bude, odlazila na spavanje odmah poslije njih. Makar to značilo da sam budna i do pola noći, sjedilo se u miru i tišini po 2 – 3 sata, do duboko u noć.
Dakle, sve ovo, sem odlaska na posao, nije mi bitnije formalno promijenilo ritam života. Nešto drugo jeste – saznanje da po nečijem tuđem rasporedu moram da organizujem svoj dan, da ima perioda kada ne mogu (tuđom odlukom) da izađem iz kuće. Oduvijek sam imala problema sa svim vrstama autoriteta koji nešto nameću, traže, naređuju…odrastanje u kući u kojoj je otac bio vojno lice, davao je, kao i većini tako vaspitavane djece, samo 2 moguća pravca u ponašanju – ili potpuno podlijeganje autoritetu ili konstantnu pobunu. Sredina se teško nalazila. Ja je, bar nikad, nisam uspjela da izgradim. Sada sam nešto ravnodušnija prema svemu, nije ni čudo, davno sam pregurala polovinu života, ali mi još uvijek zadrhti želudac na nečije – „Moraš“.
(Zanimljiv podatak u prilog ovoj mojoj priči je da je nekadašnji YU rok stvoren od djece vojnih lica – Štulić, Bajaga, Bora Čorba, Milan Mladenović…svi ti pobunjenici su djeca vojnih lica.)
Sve u svemu, potvrđuje mi se teza da sam po prirodi ipak louner, uprkos svoj mojoj društvenosti, radosti i galami kada se nađem u željenom društvu. I uprkos stalnoj želji za skitnjom i putovanjima, radoznalošću za upoznavanjem života drugih i drugačijih, koja me, i dalje, ne napušta nijednog trenutka, shvatam da sam, a slutim to odavno, mnogo prilagodljivija no što sam mislila, čak i u periodu života kada se mnogo više robuje navikama i ustaljenom toku života. Umirim se u kući i ućutim, trudeći se da što manje oštećena preguram krizu. Nije mi prvi put. Ne ovakva, pandemijska, ali ličnih je bilo poprilično. Paradoksalno, možda, na prvi pogled, ali ne nosimo li svi, ko više, ko manje, to dijeljenje suprotnosti u sebi?
Porazno mi, ipak, u trenutku dok o svemu ovome razmišljam, slušajući jednim uhom televizor, bljesne saznanje da sam pobrkala dane – ubijeđena da je subota, 4. april, i da imam još čitav dan do prolaska policijskog časa, shvatam da je nedjelja veče i da ću ujutru moći da izađem iz kuće. Možda i neću, ali saznanje da mogu je mnogo važnije.
Ponedjeljak, 6. april 2020.
Dan bombardovanja Beograda u II svetskom ratu.
„…Ovde su u vatri istopljene bakarne ploče. Ovde je goreo svitak do svitka, svaki od pregamenta. Ovde su spaljene od papira stranice koje niko nije prebrojao…A pismeno je staro ime za srpsko slovo, kao što je slovo drugo ime za reč. Ovde je u manitoj vatri kao zmija pištalo slovo. Pištalo je toliko slova odjednom da je vrisak dirao nebo…
…A srpska reč, u svim oblicima, u svim narečjima i dijalektima, predvukovska i Vukova, nije ovde spaljena, nije ovde istopljena, nije ovde priždivena, jer reči ne mogu da gore…”
M.V, 2016.
Narodna biblioteka Srbije na Kosančićevom vencu.
Uništeno u bombardovanju:
-ukupan knjižni fond od 500 000 jedinica
-zbirka od 1424 ćirilična rukopisa i povelja
-kartografska i grafička zbirka
-zbirke časopisa i novina
-arhiv turskih dokumenata o Srbiji
-prepiska značajnih ličnosti
Jedno pitanje ispod ove vijesti u komentarima na stranici dnevnog časopisa me zapanjilo – pitanje „Šta li je to bilo sakriveno u biblioteci kada je gađana, kada je odlučeno da ona bude jedan od ciljeva u proglašenju Beograda za ’Otvoren grad’?“ Ne mogu da vjerujem da jedan mlad čovek ne shvata da, kada se uništava nacionalno i kulturno blago, kada se uništavaju pisani tragovi o postojanju jednog naroda, nacije, države, da ne postoji ništa skuplje od toga, ako govorimo o materijalnom, jer jedino je čovjek vazda najskuplja mjerna jedinica. Nema načina da se to vrednuje i plati, svi agresori su tu računicu oduvijek umjeli da procjene.
I tu nema ni „svoje“ ni „tuđe“. U takvim činovima nema ni svog ni tuđeg, zajednička je to nesreća, svih nas. Svačije uništeno kulturno dobro je otimanje od sveta, otimanje od onoga što prisustvo čovječanskog treba da čini vrjednijim.
Ni ne osvrćem se na nečiju odluku da fontana na Slaviji noćas boji svoje vode u bojama njemačke zastave. Za tako šta nemam riječi.
Utorak, 7. april 2020.
Danas ne mislim ništa, nema ničeg vrijednog zapisivanja.
Srijeda, 8. april 2020.
Svjetski poznat i priznat modni kreator Đorđo Armani piše tekst o tome kako i u kom kontekstu će nas zadesiti mnoge promjene na polju mode poslije ove nesrećne pandemije.
Armanija ne pominjem zato što sam fascinirana visokim društvom i onim što oni rade, već zato što mi se čini da je ipak drugačiji, da se ponaša i radi drugačije od većine svijeta koji se obogatio radeći predano svoj posao.
Ima tome sada već dvadesetak godina, mislim da je bilo baš ovako oko Uskrsa, išla sam u obilazak Sjeverne Italije, turistička tura, sa puno podataka i znamenitih mijesta: Venecija, Ravena, Firenca, Verona, San Marino, Piza…tako je u Italiji, kao i u Grčkoj – iza svakog ćoška vreba neka znamenita statua ili priča. Dakle, dok smo se vozili po Toskani, turistički vodič, a imasmo sreću da nam dodijele jednog odlično obaveštenog i obrazovanog, govorio je upravo o Armaniju koji nije dozvoljavao da mu se fabrike i proizvodnja presele u Kinu (kako su već tada svi radili) i još uvek se držao stava da ako je već Italijan, sva njegova roba treba da se proizvodi u Italiji, da Italijani od njegovog posla imaju i plate i posao. Bio je jedini u svim oblastima privrede koji je tako odlučio.
Ovih dana, donirao je veliku sumu novca kao pomoć državi u borbi protiv pandemije, te napisao tekst koji pod znak pitanja stavlja visoku modu, njene cijene, upotrebnu vrijednost… Koleginica s posla je, vjerovatno iznervirana što u vrijeme ove pošasti uopšte obraćam pažnju na nekog milijardera koji govori o modi, prokomentarisala moj post na FB, kao da je, uprkos svemu, on izveo zaključke koji ne mijenjaju bitno posao o kome govori, no meni se čini da ipak nije tako. S finim osećajem za detalj (onako kako i svoje krojeve pravi i po čemu možda i jeste najbolji na svijetu) navodi da će, vjerovatno, a on je zastupnik te ideje, basnoslovno skupi komadi odjeće morati da se stave pod znak pitanja i da se na drugačiji način pozicionira cijeli taj posao.
Mnogo važniji razlog zbog koga se uopšte bavim njime je da je njegovo mišljenje, sviđalo se nama ili ne ono čime se on bavi, veoma važno, jer to je mišljenje osobe koja, zbog svog uticaja, stečenog imena koje se poštuje i (zašto i to ne reći) finansijske podloge, jeste ona koja može nešto radikalno da promijeni. Jer, džaba mi svi, radni narod i raja, koji drugačije mislimo kada su velike korporacije u pitanju i veliki novci, dižemo galamu – nit nas ko sluša, nit nas ko šta pita, nit je koga briga za našu dreku, možemo samo jedni drugima da se jadamo, pričamo sami sebi iste priče i imamo utisak da smo tako, bajagi, uticali na neke životne tokove. Dok ovi „veliki“ (ili veliki) sa imenom, sredstvima i moćima koje imaju, ne počnu drugačije da se ponašaju, džaba sve. I zato je Armani bitan.
Četvrtak, 9. april 2020.
Danas sam neobično društveno aktivna. Kolega iz Bosne me je upitao da li sam raspoložena da napišem neku vrstu dnevnika o tome kako provodim dane za vrijeme korone, za portal koji vodi. Prva reakcija mi je potpuno negativna. No, obazrivo mu sročim poruku da mi treba dan-dva da razmislim. Zatim, vrlo neočekivano od sebe same, sjedam za laptop i u roku od dva sata pišem o svemu o čemu sam razmišljala ovih dana, misli samo klize, srećom, precizno se sjećam i prethodnih dana, ponešto je već i zapisano, tako da, na svoje čuđenje, imam potpuno kompletne zabilješke za neka 4 dana i evo se polako kompletira i peti. Dok pišem, javlja se i Bojana, pita da li sam raspoložena da čitam odlomke iz neke od njenih izdatih knjiga večeras. Bojana je moja prijateljica, vlasnica izdavačke kuće Evoluta, upoznale smo se preko posla, ali postale i bliske prijateljice u proteklih nekoliko godina, rado podržavam kad god i koliko god mogu sve njene ideje, jer su mi bliske i rado učestvujem u njihovoj realizaciji, ako se ukaže prilika. Ovo prijateljstvo mi je potvrda da postoje osobe sa kojima možemo da se zbližimo, iako ih ne poznajemo od rane mladosti ili školskih dana. Ako imamo sreću da naiđemo na njih. Ovih nedjelja Bojana angažuje svoje pisce i nas, predane čitaoce, da virtuelno upoznajemo čitalačku publiku sa zanimljivim naslovima iz njenih edicija. Treba se svakako sve više navikavati na ovakav način obavljanja poslova, slutim, kao i većina, da će nam mnogo šta sada biti dostupno jedino tako. Odabrala sam da čitam iz knjige „Rođenje šahovske kraljice“, Merilin Jalom, jedno intrigantno štivo, koje baca novu svjetlost na nastanak i razvoj šahovske igre. Smijemo se dok se dogovaramo i planiramo, jer je obavezno dotjerivanje i sređivanje pred online nastup, malo smo se odvikli od feniranja, šminkanja i karmina u doba korone. Ne patim od onog – uvijek sređena samo za sebe, nema veze da l’ i ko drugi vidi. Opustim se povremeno.
No, lako je za ljepotu pojavnog, moje mentalno zdravlje, ovih dana, kao i do sada od kako se rodio, čuva moj unuk.
Krajem maja on puni 3 godine, i bukvalno i simbolično, rodio se i živi u vremenu u kome su mi neke objektivne, a bogami i subjektivne odluke i događaji, lomili život na način na koji sam svakako mogla da očekujem, al’ ni slutila nisam da će mi toliko izmicati tlo pod nogama. Od kako se rodio, život mi se dijelio (i dijeli) na vrijeme provedeno s njim ( u bilo kom obliku, uživo, video čatom, ili kako god) i – ostalo. Ostalo, ugalvnom, postoji da bi se omogućilo ono prvo. Neću o tome kakva je to veza i emocija, mene su ranije užasno nervirale i bake i nane i staramajke, koje su non-stop o svojim unucima pričale, bez mjere za išta drugo. Tako mi i treba, strefilo i mene mjestom na najvišoj emocionalnoj skali. Da se naučim, po ko zna koji put, da ne dajem mišljenje ni o kakvom stanju i osjećanju koje nisam osjetila i u kojem nisam bila.
Djeca mi ne žive ovde. Sin je u Sloveniji, ćerka, zet i unuk u Rumuniji. Od dvije radosti i brige, napor brige i radost udvostručili su se na četiri. Doduše, kad sam vidjela kako mi se ćerka udaje, znala sam, upoznavši čovjeka kojeg je odabrala za život, da sam dobar posao uradila.
Vještina da se osjećam i ponašam kao da je situacija uobičajena, kako je sve pod kontrolom sada je ono što je must be. Jer, briga o meni ne smije da ih dodatno opterećuje u pogana vremena, kada i sami imaju dovoljno razloga za strah i nesigurnost. Razgovaramo svakodnevno. Po nekoliko puta. Koristimo se onim šašavim aplikacijama na video čatu, smijemo se unukovim izrazima koje upotrebljava dok pričamo, konstrukcije su vrlo maštovite, jer je primoran da uči i srpski i rumunski i engleski istovremeno. Snalazimo se kako da olakšamo i njemu, a i nama. Pre neki dan neutješno je plakao bez ikakvog vidljivog razloga. Zbog onog nevidljivog, koga prepoznajemo svi, čini mi se da bih bila spremna sve i svašta da uradim, samo da ga utješim. Eto čemu sve neumjerena, nekritična i bezuslovna ljubav može da dovede – napravi od jedne fine bake u nekim zrelim godinama neupitno hrabru osobu koja bi da izađe na crtu svakom ko postoji, a odgovoran je za nepodopštine i zlo. Ako treba i bez poštovanja fer pravila. Pošteno priznajem.
Negdje se tješim da sam ja više željna njih, no oni mene i da se, zapravo, oni brinu za mene, a da sam ja ta koja teže podnosi ovu razdvojenost i muku što ne mogu da ih vidim kad zaželim. Tješi me i to da su svi četvoro u državama u kojima se, koliko vidim, odmjereno i staloženo donose potrebne odluke i gdje se ne gubi veza sa stvarnošću u preduzetim zdravstvenim i ostalim mjerama. Kad me spopadnu crnji momenti (crnih, još uvijek, na sreću nema) nerviram se što je i država u kojoj ovih troje žive, a koju su mnogi, živeći u našem dizajniranom komunističkom Diznilendu, držali kao etalon za potcjenjivanje, sada potpuno promijenila, daleko, daleko od onoga što je bila, nerviram se ne zato što su oni bolji no što su bili, naprotiv, već zato što nama nijedan model nije bio dovoljno dobar, sem onih katastrofalnih, da ovo vrijeme koje je za nama živimo kao da ništa naučili nismo, ni iz sopstvenog, niti iz tuđeg iskustva.
„Slovenac“ se manje javlja, kratkim izveštajima i pregledom sitaucije, nepredvidivo i šturo. Ali, to je za njega redovno stanje, tako da znam da je sve u redu i da je dobro.
Pravim planove za vrijeme kada će se ovo prošlim zvati, čak se i smijuljim na pojedine ideje, sve je tu spakovano od onog što mi je, u svakom smislu neophodno, i znam da će sva ova muka u vodu da padne kad zagnjurim glavu u vratić mog unuka i kada mi kaže – baka, čitaj mi!
Ponekad otplačem kasno uveče, kad sve (još više) utihne.
Petak, 10. april 2020.
Ima pisaca koji su, definitivno, proroci. To, naravno, svaki iskusan čitalac zna. Ne u onom profanom smislu, kao predvideli su konkretne događaje, iako i toga ima; vadi se ovih dana neki roman fantastike i citiraju konkretne rečenice koje se do nevjerovatnog podudaraju sa datom situacijom, ali ne – meni je, ipak, podudarnost u atmosferi, analizi stanja i, eventualnih, događaja koji prethode ili slijede nekim prijelomnim događanjima, mnogo indikativnija.
Strogo uzev, danski pisac Peter Heg, svakako nije od onih koji bi se bavili predikcijama u ovom smislu koji sam pomenula. Njegov roman koji je prvi preveden kod nas, „Osećaj gospođice Smile za sneg“, pročitala sam tek poslije odgledanog filma koji je snimljen po njemu, učinilo mi se da je vrijedno pročitati literaturu koja je prilično kvalitetno i lucidno prenijeta na film. Devedesete su godine u pitanju, Nolitovo izdanje, djelo odlično opremljeno u vrijeme kada se, uprkos opštem siromaštvu i nedaćama koje su nas mučile, još uvijek vodilo računa o tome kako se izdaju knjige: tvrd povez, predgovor, sve kako viša, jedina valjana, knjižarska sila zapovijeda.
U međuvremenu, za ovih dvadeset i nešto godina od kako sam se zaljubila u njegovo pisanje, kod nas su izdata još 3 njegova naslova: „Tiha devojčica“, „Priče o noći“, „Deca čuvara slonova“, pridodajem i roman koji je izdat u Hrvatskoj, a koji sam zahvaljujući divnoj FB družini odmah po izdavanju nabavila, „Suzanin efekt“.
Ovih dana pomamnog čitanja, kada gotovo bez kriterijuma vadim sve što je ostalo nepročitano ( a toga ima koliko god hoćete, čak i kod ovakvih manijaka za čitanje kao što sam ja, puna korpa nepročitanih kupljenih knjiga, prelijepa pletena korpa kupljena specijalno za tu svrhu, da se ne vuku po podu i ne padaju sa polica, a da se odmah zna da su one upravo one koje čekaju na red) sjetim se i jesenas pročitane Suzane i njenog efekta, uzmem je ponovo u ruke i zgranem se nad pojedinim stranicama. Otud i ovo pominjanje Hega.
O Peteru Hegu se ne zna mnogo, tek jedan ili dva oskudna pasusa koja ipak mogu poprilično da ukažu na osobenost pomenutog, na tananu i eklektičnu dušu, koja se bavi raznorodnim zanimanjima. Ko je detaljnije upoznat sa njegovim književnim djelom, može da izdvoji i osnovne elemente oko kojih se gotovo svaki roman plete, bez obzira na raznolikost i raznovrsnost tema. Zato lako i nalazim i podsjećam se detalja koji hirurški precizno analiziraju sliku svijeta, Evrope, Danske još konkretnije, bogatog društva koje u svom licemjerju, uprkos građanskim slobodama i viskom standardu, drži kao taoce sve one koji se usude da vjeruju u pouzdanost i „dobronamjernost“ državnih sistema.
Glavni junaci romana su obično žene, jake, obrazovane ličnosti, nerijetko obdarene nekom posebnom vještinom na granici intelektualnih i fizičkih moći. Dakle – junakinje. Kao i Pedro Almodovar, koji je vratio dostojanstvo ženskim ulogama na filmu, i Heg se u vrtlogu svijeta koji se periodično gubi u svojim implozivnim samouništavajućim odlukama i načinu života, odlučuje za femininu stranu ljudskog roda. Da se profano izrazim i kranje pojednostavim poruku – žene su te koje će spasti svijet, ako je to ikako moguće.
U svjetskoj politici, upravo ovih dana, vidimo da su, u svjetlu novonastale situacije, nekako najumnije vođene države sa ženama premijerima: Njemačka, Novi Zeland, Finska, Belgija, Island i, narečena Danska. Premijerke, dakle.
Što se nas tiče, preostaje mi da se pitam ovih dana zašto su, poslije odluke o policijskom času, i ostalim primjerenim restrikcijama, kućni ljubimci u boljem položaju od moje majke koja ima 87 godina i sestre od 66?! One imaju pravo da jednom nedjeljno izađu iz kuće i odu u nabavku u neka pekarska vremena, koja mami, doduše, ko i većini njenih vršnjaka i ne pada teško, ionako loše spava. Sestra već nije tog mišljenja, ali to je jedino vrijeme kada može da se i vidi i popriča uživo s mamom. Iako teško hoda jer mora da koristi štap i ima ko da joj donese i prinese ono što joj je potrebno, mama redovno izlazi, jedva se spuštajući sa trećeg sprata. Naravno da je željna da makar jednom nedjeljno prođe ulicama grada u kojem živi. Kućni ljubimci pak (hvala Bogu da je tako, žive su dušice kojima je nemoguće objasniti ovo sve što se događa) mogu svake večeri i ranog jutra da izađu na po dvadesetak minuta. Ja doslovno i pedantno poštujem sve što je u ovih nekoliko nedjelja propisano od strane države kao prihvatljivo ponašanje. Smatram da je to neophodno i da moramo svi da pokažemo svijest i zrelost da bi se situacija uspješno (koliko je to moguće) prevazišla.
Samo mi, ipak, nekako slabo ide od ruke povlačenje paralele između kućnih ljubimaca i nekih kategorija građanstva.
O autorici:
Beba Stanković, diplomirana filozofkinja i bibliotekarka, pasionirana čitateljka svakojakih zanimljivih štiva, gledateljka filmova i sportskih događaja. Nedovršene MA studije na FPN Univerziteta u Beogradu na grupi Teorija kulture i studije roda. (Moguće se i uradi taj završni rad sad u doba korone) Dugogodišnja direktorka Narodne biblioteke u Požarevcu, sada viša diplomirana bibliotekarka Narodne biblioteke Srbije, na poslovima katalogizacije.
