Četvrtak, 2. 4.2020.
Svjestan si da je situacija ozbiljna onda kad postane dio tvog života. A danas je bilo tako. Opipljiva stvarnost virusa. Sve do tada je nečija priča. Otkazani seminari, sastanci, poslovne prilike, pa i praksa nisu me toliko dotakle kao riječi predsjednice koje sam čula na sjednici Odjela za socijalno-zdravstveno vijeće. Rekla je da smo mi jedini organ grada koji se do daljnje sastaje tradicionalno – face to face. Nikad u Helsinkiju Gradsko vijeće nije prestajalo sa radom, ali sada će započeti da drže sjednice putem interneta. Zahvalila nam je jer branimo demokratiju na prvoj liniji.
Očekujete da vam kao medicinskom radniku zahvale na radu na prvoj liniji, ali ovakva zahvala je zvučala kao da smo u nečemu većem od samog rata. Svi predstavnici stranaka su bili prisutni osim predstavnika nacionalne stranke „Osnovni Finci“. Šteta, baš smo se slagali u zadnje vrijeme, i počela sam vjerovati da i nacionalisti mogu imati nešto ljudsko u sebi.¨ Na prošloj sjednici je sjedio daleko od nas sviju, imao masku i rukavice. Komentirao je samo moj prijedlog i bio suzdržan. Na kraju zamolio da izlazimo iz sale jedno po jedno.
Sljedeća sjednica je poslije Uskrsa.
Petak, 3.4.2020.
Vlada svaki dan izlazi s novim informacijama, mjerama i ograničemjima. Naša premijerka je mlada i pametna. Govor joj je čist i čini se da svaku riječ svi slušamo.
Na glavnim pozicijama ove zemlje su žene, pa su tako šovinisti našli za shodnim da ih nazovu vlada sa crvenim ružom ili kao zeleno-crevenozemaljska vlada. Ovo zadnje govori o političkoj liniji.
Prvi put poslije rata na snazi je Zakon o vanrednim situacijama. Čitamo vjesti.
Svi kursevi sa fakulteta su sada online. Studiram njegovateljstvo. Danas sam imala ispit elekrtonskim putem. Nije ni prvi, ni zadnji. Ovdje se fakuteltska nastava uglavno održava elektronski. Gotovo svi univerziteti u zemlji nude besplatne online kurseve. Dok ih prebirem, osjećam se kao mala djevojčica u trgovini slatkiša. Zadovoljstvo.
Radi vlastitog mentalnog zdravlja uzimam kurs sa Univerziteta u Helsinkiju o ekonomskim krizama.
– Šta ćemo za vikend? – pita me dragi.
– Spavati, kažem veselo.
Što smo se socijalizovali, socijalizovali smo se. Nema više teatar, opera, koncerti, muzeji, rastorani, druženja. Sad koristimo opciju „Ostani kući“. Do daljnjeg.
Pas spava na terasi. Toplo je za ovo doba godine.
Subota, 4.4.2020.
Dan je sunčan. Odlučimo se za dugu šetnju oko rijeke. Više ljudi za ovih 20 godina odkako hodam tom stazom još nisam vidjela. Mogla bi ova starija populacija sjediti kući. Ljuti me. Mi se u medicini borimo da sačuvamo njihov život. Borimo se sa ogromnim nedostatkom resursa radne snage i zaštitne opreme, a oni se “digli” hodati. Prakovi i igrališta su prepuni. Treninzi na stadionima.
Jesmo li toliko navikli na siguran i ugodan život da ne znamo čuvti sami sebe? Oni koji dolazi iz Španije ili Italije ili drugi dalekih zemlje slobodno hodaju. Vlada priznaje da čini propust jer te ljude ne testira, ne stavlja u izolaciju.
Prijateljica koja radi kao medicinska sestra mi javlja da je njena radna kolegica pozitivna na koronu. Govori mi o nedostatku zaštitne opreme.
Pametna si što si uzela slobodnu godinu za studiranje. Ne moraš prolaziti kroz sve ovo – dodaje mi glasom u kome se nazire strah.
Nedjelja, 5.4.2020.
– Izgleda da ovog ljeta nećemo u Bosnu, onako kako smo planirali. Ne znam hoćemo li ikako ići, razmišlja dragi glasno.
Tačno mi dođe da vrisnem. Ko je ovdje rođen u Bosni. Ti ili ja? Ali umjesto toga samo kažem da je dobro da smo bili na Baliju za Novu godinu.
Ponedjeljak, 6.4.2020.
Ni u snu nisam mogla pomisliti da će zemlja biti podjeljena na dva dijela. Na pokrajinu Nova zemlja i ostatak Finske. Policija kontroliše kretanje. Pravo prelaska pokrajinske granice imaju oni koji nužno moraju na posao, školu ili da obave neku drugu dužnost. Od mog dolaska u Finsku nikad niko nije kontrolisao moje kretanje po cijeloj Skandinaviji. Mi nismo imali granice. Poslije rata slobodu kretanja sam počela cijeniti na poseban način.
Otkako je ova kontrola ponavljam samoj sebi mantru: ne moram u podrum i ne zviždi mi oko glave ko ‘92, imam pojesti, čiste vode, spavam u suhom, svi smo zdravi. Džaba. Nešto me gušilo.
Danas prelazim tu granicu.
Policajac: Na posao ili kući?
Ja: Na posao.
Odgovaram tiho i pružam ličnu kartu i narudžbu advokatice.
Policajac: – A to bi bilo gdje?
Ja: – U Turku. U zatvor. Radim kao prevoditeljka.
Policajac: Pa, neka je sa srećom.
Drugi policajac me pozdravlja i dodaje da me dugo nije vidio.
Na povratku kući nije bilo kontrole, ali mene su stigla sjećanja na onaj period kad je nestalo slobode. Potom je nestalo države, pa i prava. Naše mladosti, škole i sva prava smo objesili u zaborav do daljnjeg, a na vlasita ramena stavili glad, strah i tražili smo neke svoje slobode, kroz rovove i bunkere, logore, izbjeglištva. Nikad više.
Utorak, 7.4.2020.
Cijelu noć nisam oka sklopila.
Ujutro sam prespavala šansu da zaradim novce. Stidim se svoje neodgovornosti, ali zatečena sam kako je sve ovo moćno djelovalo na mene. Vrag po imenu COVID -19 je odnio zdravlje i živote mnogim ljudima, a kako izgleda i šalu.
Popodne sin i ja razgovaramo. On je zabrinut za nastavak svog školovanja i sva ta silna ljudska prava koja njega zanimaju. Pokušavam ga umiriti, ali da nam je život postao neizvjestan znamo oboje. Neizvjesnost i neznanje su najgori neprijatelji čovjeku.
Srijeda, 8.4.2020.
Većina nas radi i javlja se iz vlastitih domova. Postalo je važno imati svojih 5 kvadrata. Ugodna stolicu i mir da ti niko ne smeta i da nikome ne smetaš. Neprocjenjivo. Danas prevodim papire na srpski jezik.
Sanjala sam o tom luksuzu da imam vremena za čitanje i pisanje. Sad zaista postoji to vrijeme. Hoću ga iskoristiti.
Uvijek je komšijska trava zelenija, pogotovo ako ti je komšija Švedska. Taj naš komšija je zauzeo potpuno drugaciji stav prema cijelokupnoj situaciji. Slobodnjački, rekla bih. Iz ovog ugla izgleda kao da im je važniji novac od ljudi.
Četvrtak, 9.4.2020.
Otkako su djeca prestala da idu u školu, a samim time i da imaju topli obrok u istoj ustanovi, otkako roditelji ne jedu svoj ručak na poslu i otkako su rastorani zatvoreni, društvene mreže su postale prepune jadikovki i žaljenja zbog uhanja hrane. Smješno mi je bilo da je jedna majka isplanirala cijeli program rada za školsku sedmicu od kuće, ali prvi dan
je shvatila da nema te osobe koja će im napraviti jelo.
Na Facebook grupi BiH – Finska raspravljamo o tome da li je iko pokušao napraviti burek od mesa sjevernog jelena. Ako iko, onda mi iz Bosne volimo finu hranu. I nije nam teško kuhati.
Ja već tri puta zaredom pravim po istom receptu mafine. Samo mjenjam ukus.
Ho'š sa borovnicama, ho'š čokoladni. Oduševljeni smo svi. Posebno naš pas.
Kupovinu namirnica obavljamo brzinski. U tom neku “letu” u marketu kupujem tulipane. Crvene i žute. Crveni su neobičnog oblika. Neki šugavi, komentira on.
Petak, 10.4.2020.
Sva su vjerska okupljanja otkazana. Za osobu koja voli tradiciju i vjeru meni je to tužno.
U Finskoj postoji običaji da nedelju prije Uskrsa djeca se obuku u kostime vještica i kucaju na vrata komšije pjevajući. Domaćin ih nagradi slatkišom, a oni zauzvrat daju ukras koji su sami pravili. To su ustvari ukrašene grane vrbe u narodu poznate kao “mace”. Taj običaj je iz paganskog doba. Ove godine nije ga bilo. Niko nije kucao na moja vrata. Neki su slali te pjesmice rodbini putem interneta.
Eto…
Nikad mi važnije nije bilo da čestitam onima koji slave praznik. U mislima mi iftarske noći i predstojeći Ramazan.
Subota, 11.4.2020.
Bebinovski, ako budeš pisala taj dnevnik, stavi da sam ti dosadio i da si počela da ujedaš, dovikuje iz spavaće sobe.
Zapisala već.
Nasilje u porodici. Kako javlja policija nasilje u porodici je u porastu. Jadna djeca u takvim porodicama.
Vani neki hladan vjetar. Ne izlazi mi se iz kuće.
Statistika kaze da je do sada u Finskoj umrlo 49 osoba kao posljedica pandemije.
O autorici:
Edina Bilajac rođena je u Prijedoru. Odrastanje i školovanje za prehrambenog tehničara u rodnom gradu prekida rat. U ratu gubi mnoge rođake, a sama biva odvedena u logor Trnopolje. Izbjeglički putevi je vode preko Španije do Finske. Nastavlja školovanje. Završava srednju ekonomsku školu, marketing menadžemnt, a potom i ekonomski fakultet.
Završava srednju medicinsku školu, potom specijalizira njegovateljstvo za ljude koji imaju problema sa pamćenjem. 2016. godine od strane sindikata je proglašena najboljim radnikom u struci u Finskoj. Voli umjetnost. Glumila je u Nacionalnom teatru Finske. Prva i jedina Bosanka u Finskoj koja je stala na daske što život znače. Trenutno sturidara njegovateljstvo i piše svoju prvu knjigu sjećanja na rat. Angažirana je i kao političarka u gradu Helsinkiju. Poduzetnica je. Radi kao prevodilac i tumač. Posebno je ponosna svoj posao tumača za kriminalističku policiju za organizovani krniminal na Balkanu.
