Srijeda, 8, 4. 2020.
Putovanje u Vukotiće kod Zenice
Sestrama Derviši i Zlatki Kozlić džematlije Jastrebca, Šerića i Vukotića, u rekordnom vremenu, za svega 22 radna dana (od 10. marta do 5. aprila 2020.), sagradili su i opremili kuću, a tri dana kasnije ove dvije nane sa invaliditetom u nju i uselili.
Iz Sarajeva za Vukotiće kod Zenice krenuo sam u 7.30 sati. Dan je bio sunčan i topao. Putovanje je bilo veoma ugodno. Moj „škodilak“ (škoda – fabia) iako je ušao u 12. godinu dobro je išao tako da sam nekih stotinjak kilometara prešao za sat i po vožnje. Iako je bilo poprilično rano na mnogim parcelama oko auto puta, pogotovo na relaciji Visoko – Kakanj, mogli su se vidjeti vrijedni poljoprivrednici koji su radili na proljetnoj sjetvi. Čak su neki, sa motikom na gotovs, bili sa maskama i rukavicama. Poštivali su preporuke silnih stožera za borbu protiv korona virusa. U Vukotiće me pozvao Senad Senči Kruško, humanista i poduzetnik, koji je pokrenuo i rukovodio akcijom izgradnje nove kuće za sestre Dervišu i Zlatku Kozlić koje su, sa 100 KM socijalne pomoći, preživljavale u staroj, dotrajaloj kućici. Hem su one stare (72 i 68 godina), hem su bolesne, (Derviša već sedam godina nepokretna), hem su sa zebnjom čekale snijeg koji bi možda prolomio njihovu kuću. Velim u sebi, kad Senci i dvadesetak majstora iz Jastrepca, Šerića i Vukotića, rubnih naselja koja su od Zenice udaljena više od 30 kilometara, mogu u rekordnom roku, za 22 radna dana sagraditi i useliti sirote nane u novu kuću, zašto i ja ne bih mogao otići i medijski to propratiti.
Helem, bio sam prijatno iznenađen izgledom i funkcionalnošću nove kuće na kojoj, iznad ulaznih vrata, piše da su je sagradile džematlije gore spomenutih naselja. Upriličeno je i preseljenje nana u novu kuću. Dervišu su majstori u civarama morali iznijeti iz stare u novu kuću. Stvari nisu morali iznositi, jer ih je uz novu kuću čekao i novi namještaj. Ne znam ko je danas bio sretniji, nane koje će do kraja života imati pristojan smještaj u novoj kući ili majstori na čelu sa Senčijem koji su po 22 dnevnice odradili besplatno, u ime Boga. Nana Derviša je tom prilikom kazala: „Ljudino, meni ovo puno znači. Znači mi sve. Zafaljuem svima, a posebno pokretaču akcije Senčiju Kruški. On ranije nije znao u kakvom stanju živimo. Kad je otišo na prelo mom teći u Šeriće bio je iznenađen što je domaćin dugo šutio. Kad ga je Seno upito što šuti, on je reko da su mu velika briga daidžične Derviša i Zlatka u Vukotićima. Jer, ako padne težak snijeg prolomit će onu njihovu oronulu kućicu. Seno je sutradan poslao majstore da vide stanje kuće, šta je falinka, a šta nije. Kad su vidjeli kakva je situacija s kućom i nahaberili Senčiju on je kazo: ‘Dok mi ovu kuću srušimo, očistimo, možemo novu dovesti do krova.’ Ondak je došo i pitao nas jesmo li zato da nam, poviše ove, naprave nam novu kuću. Ja sam rekla da rade kako je po nas i njih najbolje. Rekla sam i to da mi je ovdi TV, struja, voda, banja. On je tada reko da ćemo u novoj kući sve to imati novo i da se ne sikiramo. Tako je i bilo. Kad su me iznijeli u civarama i kad sam osjetila miris nove kuće zaplakala sam. Ko da sam se ponovo rodila.“
Čim su završili ovu kuću preselili su do jedne druge kako bi, također jednoj nani, koja nema nikog svog, opravili sobu, kupatilo i hodnik i da ramazan dočeka u pristojnim uslovima za stanovanje.
Četvrtak. 9. 4. 2020.
Sa hanumom prvi put sa maskom na jutrenju
Poslije jutarnje kahve sa suprugom Rahmanom proošetao sam do Bašćaršije. Već nekoliko dana podsjećala me je da je vrijeme poplaćati komunalije i druge režije. U šali joj rekoh: „Zar i u ovom koroniranom vaktu i zemanu treba plaćati račune.“ I dok smo silazili niz bistričke sokake, susreli smo velik broj Sarajlija sa maskama i rukavicama. Sjetio sam se pripovjetke Laze Lazarevića Prvi put s ocem na jutrenju. Jer, prvi put nas dvoje, po sunčanom i lijepom jutru, bez smoga u zraku, šetamo s maskama na licu i rukavicama na rukama.
Redovi u bankama i poštama bili su do po ulica jer se zbog ove zarazne baje, morala ispoštovati socijalna distanca. Nakon poplaćanih računa Rahmana je otišla do pijace na Markalama, a ja sam svratio do Redakcije Preporoda, novine u kojoj sam proveo gotovo čitav radni vijek, kako bih uzeo novi broj koji u svom zaglavlju nosi datum prvi april 2020. Na portirnici sam sreo domaćina Jasmina Delana koji mi je uručio po primjerak Preporoda i Glasnika. Ostale kolege iz Redakcije taj dan su radili kod kuće.
Petak, 10. 4. 2020.
Findžan razgovora sa Begom ef. Selimovićem
Petak mi je bio vrlo angažiran dan. Prije doručka obišao sam parcelu u naselju Ahatovići da sa jednim tamošnjim traktoristom dogovorimo oranje dijela te njive. Treba posaditi krompir i drugo povrće. Neki stari ljudi predviđaju tešku godinu. A, domaće je zdravije i bolje.
Po povratku iz Ahatovića svratio sam u pokopno društvo Jedileri kod direktora Bege ef. Selimovića, mog višedecenijskog prijatelja. Budući da zbog korone nije vrijeme za kahve, čajeve i sjedenja, ovaj sam susret nazvao findžan razgovora sa Begom efendijom. Već na stepeništu dočekao me neki meni nepoznat čovjek sa riječima: „Đeš, ba? Kod koga si pošo?“ Pošto mu rekoh da ću kod direktora Bege ef. Selimovića, on će: „Okano, de, da ti ovim dezinfekcionim sredstvom pošpricam rukavice.“ Vidim, čovjek to dobro radi. Begu sam zatekao u dobrom zdravlju i raspoloženju sa maskom i rukavicama na gotovs. Razgovarali smo o korona baji i prognozirali koliko će nas ovaj belaj vezati za kućne izolacije.
Ovo je prilika da kažem riječ – dvije o Begi efendiji. Rođen je u Cerskoj. U rodnom mjestu je bio imam od završetka Gazi Husrev-begove medrese do agresije na BiH. Rijetko sam sretao čovjeka koji je toliko vezan za zavičaj kao on. Budući da su četnici srušili predratnu džamiju, valjalo ju je, s povratkom Cerana, i obnoviti. Uz nemjerljiv Begin angažman ona se obnovila. I 2014., kad su se diljem BiH desile poplave i klizišta zemlje, ceranska obnovljena džamija biva sravnjena sa zemljom, a jedino je munara ostala usprav. Čim je javljeno da je džamiju odnijelo klizište, Bego i ja smo otišli na lice mjesta. Iz ogromnih naslaga blata, prava kao svijeća i bijela kao ahmedija, stajala je munara kao spomenik da je tu nekad bila džamija. U Beginim očima vidio sam veliku tugu. Bego opet stupa na scenu, uvakufljuje plac za džamiju i po treći put daje ogroman doprinos za izgradnju nove džamije.
Subota, 11. 4. 2020.
Majstor Eso
Jutros sam se telefonom čuo sa kolegom Selmanom Selhanovićem koji se izolovao u stanu na Grbavici. Kaže da čita i piše, a pokatkada sa prijateljima, putem vibera, razmijeni pokoji šaljivi klip na temu: naši belaji u korona baji. Mene ova poplava klipova podsjeća na vrijeme u djetinjstvu kad smo razmjenjivali sličice fudbalera jugoslovenske Prve lige u fudbalu i evropskih šampiona u fudbalu.
Poslije podne posjetio sam Esada Esu Jažića, jednog od najstarijih i svojevremeno najboljih bh. i jugoslovenskih majstora u pravljenju cipela. Iako će za koji dan napuniti 88 godina života odlično se drži, tako da nema razloga da kaže da je bio bolji dok se nije – držao. Odlično pamti, vidi, čuje. Otkako mu je supruga Sejda preselila na Ahiret sam sebi i kuha. Do pojave korona virusa živio je na relaciji kuća – džamija. Sad vrijeme provodi u kući i avliji. Zanimalo sam ga da nam kaže kako on vidi ovu pandemiju.
Evo šta je rekao: „Korona je Božija kazna za neka naša ponašanja u životu. Dakle, i za ovo je pretežno kriv ljudski faktor. Globalno zagrijavanje, eksperimenti sa odlaskom na mjesec, probe atomskih bombi, masovna sjeća šuma. Nema kakvi se sve eksperimenti ne vrše, a priroda se ne da dirati. U svijetu je vrlo popularno držanje kućnih ljubimaca, a svaki od njih prenosi viruse.“
Zanimala me je i majstor Esina receptura za dug život.
„ Uvijek sam se pružao onoliko koliko mi je jorgan dug, odgovorio je i nastavio, a bio sam i zadovoljan s onim što imam. Vodio sam računa da ne budem muhtač drugome, te da mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna. I rahmetli supruga Sejda mi je bila takva. Nastojali smo na tim principima odgojiti i naše sinove Suada i Valdina. Kćerki nismo imali. Samo sam jednom u životu, nekako odmah po ženidbi, uzeo kredit i sam sebi uvećao ratu da ga što prije otplatim. Ima i smrt. Neću da preselim, a nekome da ostanem dužan. Jeo sam zdravu hranu. Vodio sam računa da mi je doručak na vrijeme, ručak na vrijeme, večera na vrijeme. I nikad se u životu nisam prejeo. Trideset godina zaredom nisam otišao doktoru. Bio sam planinar. Volio sam odlaziti u prirodu. Gajio sam dobre odnose sa ljudima. Iskreni osmijeh doživljavao sam kao lijek.“
Nedjelja, 12. 4. 2020.
Husein ef. Čajlaković gost u 229. emisiji Je li nam do smijeha
U danima korona nesreće moju emisiju Je li nam do smijeha na Radiju BIR realiziram bez gostiju u studiju. Konekcija s njima ide telefonskim putem, a ovaj put razgovarao sam hafizom Huseinom ef. Čajlakovićem, imamom u zeničkom džematu Poljice, i Almirom Papić, spisateljicom i publicisticom, i predsjednicom Omladinske kulturne asocijacije Bošnjaka u Republici Sjevernoj Makedoniji – “Šadrvan”. Emisija je protekla u vedrom duhu i propraćena je velikim brojem komentara slušalaca.
Ponedjeljak, 13. 4. 2020.
Štihanje vrta
Poranio sam da bih izvršio štihanje vrta iza kuće u koji kanim posaditi nekoliko reda krompira, lijehu luka i pokoji zasad paprika, paradajza, krastavca. I tikve će biti nezaobilazno povrće. Da ima više prostora supruga bi insistirala da posijemo koje zrno kukuruza, koji se kod starije populacije u njenoj Sprećanskoj dolini naziva – žitom. Moram priznati da mi štihanje dobro ide. To primjećuje i moj komšija Salem Gugić, u agresiji na BiH pakleni borac Armije RBiH, a sada, kao penzioner, pasionirani prodavač slika bh. slikara u Ferhadiji, najfrekventnijoj sarajevskoj ulici. On je svoje štihanje već obavio. Moram priznati, bio je vrijedniji od mene. Kod ovog dobrog čovjeka mene posebno impresionira činjenica da su on i njegova hanuma Indira odgojili četvero čestite djece koji su završili ili uskoro završavaju fakultete.
Utorak, 14. 4. 2020.
Snijeg pade na behar i voće
Iznenadio sam se kad sam kroz prizor ugledao snijeg na krovovima kuća i na izbeharalim voćkama. Taj ambijent me asocirao na poznatu sevdalinku Snijeg pade na behar, na voće… Temperatura vazduha bila se spustila na jedan stepen ispod nule.
Šaltajući TV programe naiđoh i na Neon TV iz Kalesije. Dvije djevojke su čitale selame, pozdrave i neke druge poruke gledalaca iz BiH i dijaspore. Bio sam prijatno iznenađen brojem pročitanih poruka. Jedna djevojka je primala i čitala selame i pozdrave, a druga je otpozdravljala pošiljaocima. Rekoh tada supruzi: Evo tvojih Sprečaka. Možda i tebe neko otuda poselami.
Gledajući ovaj kalesijski medij prisjetih se jedne anegdote o mojoj rahmetli punici Hajri Halilović iz Gračanice i njenoj sestri rahmetli Ćimki Džekić iz Bašigovaca. Jednom tako pili smo kahvu kod rahmetli Ćimke u Bašigovcima kad će ti Ćimka sestri Hajri:
Hajro, djeca me zadirkuju da sam legenda, pa me zanima šta znači to legenda?
Koliko ja znam, sestro, legenda je – pjevaač.
Slatko smo se nasmijali, jer je punica mislila na pjevača Ramu Legendu koji je bio iz Tupkovića. Inače, njih dvije su se voljele šaliti.
Mnogi od nas postat će legende izolacije. Ipak, po onom električarskom fazonu koji kruži na mrežama, “bolje da smo izolirani nego uzemljeni.”
O autoru:
Bajro Perva, novinar i književnik, rođen je u Jaseniku kod Konjica. Završio je Gazi Husrev-begovu mesdresu, institut za novinarstvo i diplomirao komunikologiju. Objavio je knjige:Olukmir, Pitat će me, Knjiga razgovora 1, Huk Neretvice, Knjiga razgovora 2, Knjiga razgovora 3, Riječ po riječ, Zulija i Dobrote plam. Prevođen je na albanski i turski jezik. U više navrata bio je predsjednik Općinstkog društva Centar pri Bošnjačkoj zajednici Preporod. Sada je član Matičnog odbora BZK Preporod. Predsjednik je Zavičajnog udruženja za zaštitu historijskih spomenika i kulturnog nasljeđa Neretvica (SIN Neretvica) u Konjicu. Član je Saveza novinara BiH.
