Zamoljen sam: „Napiši nešto kao dnevnik u doba korone“. Odgovorio sam: „Đe me nađe, znaš da ne volim pisati na zadatu temu.“ Štajaznam, to mi sputava slobodu, kao i korona, omeđen balkon sam, ‘tica bez krila, zadata tema, to me disciplinira, to mi određuje šta ću, kud ću, kad ću, kako ću, dokle ću, a ne pita „zašto“ ću? A to je, da ti odmah kažem, najbolje pitanje.
„Što se mora to je i teško“. Tako bi trebala i glasiti narodna poslovica, a ne onako nakaradno, kako već glasi. Vodim ja dnevnik, da se mi razumijemo, ama kakav dnevnik, takav da ni po čemu, ni po formi ni po sadržini, ne može odgovarati naručiocu. Čitaocu, još manje. Šta koga briga šta tamo neki Berbić, iz nekih tamo Mrdića, misli o bilo čemu, o koroni ponajmanje. On je inače paradigma nekompetencije. Ali, evo, pokušat ću.
Utorak, 14. april 2020.
Kiša. Najzad. Posljednje oborine u gradu rudara i to u obliku razgranjenih heksagonalnih kristala i zvjezdica (vidi wikipedia), u narodu poznatijih kao snijeg, bile su baš u utorak 24. marta. To je ta očvrsla vodena para. Hoće ona u martu. Hoće i u aprilu. Babije huke i goveđe zime. Snijeg vs. mraz. Naduravanje. Čije je starije? Zna se. U šta su snijeg i mraz stjerali brigu, moj sinko, dok svijetom hara pandemija korona virusa. Kod mene se, primijetili ste, ove dvije riječi pišu odvojeno i kanim u parlamentarnu proceduru poslati prijedlog da korona-virus bude polusloženica, dakle s crticom između njih i da se prva sastavnica, logično, ne deklinira.
Srijeda, 15. april 2020.
Eto mraza opet, šta sam ti rek'o. Kako bih ti, uvaženi čitaoče (nadam se da ne smeta ova „ti“ prisnost, jer ono „drugo lice množine“ zna biti vrlo nezgodno, naročito kad ga napišeš velikim početnim slovom) dakle, kako bih bolje objasnio i sebi i tebi ovo sa pojavom pandemije ove baje i to, vratit ću se u dvije-tri rečenice na dvije-tri decenije unazad. Ali, ne boj se, neće to biti „od Kulina bana“. Ukratko, tad sam počeo voditi dnevnik, pravi dnevnik: kakvo je vrijeme, šta sam radio, koji sam film gledao, knjigu čitao, šta sam slikao, je li krava vodila, je li bilo šerih… Pobadao sam dakle, pritke u Mrdićima za grah „tintaš“, tog utorka, 19. maja godine kad je roknula prva granata s Vijenca i kad je počeo rat u mojoj mahali, i to tenkovima strane vojske, one JNA. Ali, pusti sad čiji su tenkovi, o tome ćemo drugi put.
Nego, daj mi spojnicu. Prva reakcija na prvu granatu bila je, da prostiš, sranje. Bez geometrije, kako bi rekao moj prijatelj Andrej. Pred halom se odmah uhvatio red kao u haljinačama. Žene su držale svitnjake u zubima, dimije su bile na gotovs. Roknula je još jedna granata. Blizu brate. Kao da je neko kubik daske iskipao na limeni pod. Šta kubik?! Vagon. Ali, otkud tolike žene odjednom u mojoj bašči? Poslije sam, tokom rata uredovao to sa fizološkim pražnjenjem, i više nisam imao ovakvih problema. K'o se mlado bilo, valjda. I nisam o tom nikad više ni razmišljao. Bilo pa prošlo. Hajde br'te bome. Ne ponovilo se. Sve do pojave ovog novog neprijatelja, koji je tu, ubi sve redom, kosi, odnese sve, a ne vidiš ga. K'o vjetar je. Kakvi tenkovi JNA i bakrači. Kud ih i spomenuh.
Prva reakcija mog organizma na ovu nevidljivu mikrobiološku baju bila je, pogađaš ko prstom, identična onoj iz rata. Dakle, pravac hala. Bio je utorak, 24. marta kad me opet zajmilo. Ovaj put gužve nije bilo, ali bilo je nuspojava: hronični faringitis kojeg nosam u ždrijelu kao nus pojavu operacije polipa na glasnici sad je postao preveć izražen simptom korone, dalje, zaboljela me glava, dêsni se upalile, grlo me sve više steže. Još samo temperaturu da dobijem i eto je – korona. Pa ti ne idi u halu. Plivačko uho, i ono me počelo žigat’. Ne znam kog đavola čeka teniski lakat?
Stavio ljetne gume na auto. Napisao prigodan tekst o Danu armije. Citiraš malo: Carl von Clausewitz, Jacques Derrida, Branimir Johny Štulić, Branko Miljković, tak da pokažeš da nisi budala, i eto ti: više od 1.700 pregleda. Ne trebaš ništa kajmačiti patetikom, u Bosni i Hercegovini je svejedno sve patetika. Ovdje se patetika živi.
Četvrtak, 16. april 2020.
Mraz. Konjuh snježnim vrhom ubo nebo, Bog te na hajr okren'o, i to baš na mjestu gdje ga jedan jedini mlaznjak raspolutio.
U Bingu, Robotu i Belamionixu nema gužve. Neka, vidjet ćeš za koji dan kad rudari dobiju plaću.
Na današnji dan 1889. rođen Charlie Chaplin, antifašista, glumac nad glumcima i Titin jaran. Body language. Odmah nađi neki njegov film. Eto ti terapije.
Vijesti sa Al Jazeere dozirao sam samo u 16.00 sati, i to u periodu od utorka 10. marta (sjećam se, bio je pun mjesec, 15. redžeb 1441. h.g., – tog dana je otišla/preselila Beba Selimović), pa do utorka 17. marta, kad smo moja jedina i najdraža supruga, inače najbolja žena na svijetu i ja trebali obilježiti 26 godina braka. Jasno je, loše vijesti utiču na probavu. Nepovoljno. Zato, vijesti – zdravo! Svaka tebi čast Al Jazeera, ali ja više volim sebe. Ostarilo se, valja to priznati. Oslabio organizam, pao imunitet, džabe ti zdrava hrana, džabe planina, limun, više nisu imun. Šta sad, starost ti ga dođe kao kazna jer si skonto šta je sve otišlo u nepovrat. Ha? Vuna, stari?
Petak, 17. april 2020.
Gle, nema mraza jutros, ali ima šta ima, imaju znači tê, kako da kažem, vegetativne funkcije u organizmu – naučio sam to još u gimanziji – na koje se ne može uticati snagom volje: kucanje srca, rad žlijezda, znojni dlanovi, rumenilo obraza, okret za lijepim čeljadetom po cijenu šamara (bilesi i to)… e, tu je volja bespomoćna. Valja se prilagođavati. Kako? Vrlo brzo sam shvatio: treba samo nastaviti kao da se ništa nije desilo. Teško ti je, pozovi u pomoć sjećanje. Logično. Šta ja najviše volim raditi?, pitao sam se i samom sebi odgovorio: „Volim hodati u planini, volim slikati, volim pisati, volim čitati, volim i sa suprugom raditi u našem (v)rtu dobre nade u Mrdićima, to volim.“ Tako sam sebi odgovorio. I zaista, druge hefte po koroni nastavio sam sa redovnim planinarskim turama svake nedjelje, fizičku aktivnost sam pojačao radovima u vrtu i u voćnjaku (za neprijatelje – nek’ crknu – i „u krevetu“), slikam sad više nego ikad, ulje i akril na platnu, na šperploči, na svemu i svačemu, pišem i samo pišem, čak sam i nagradu jednu dobio, poslali mi pare preko Western Uniona, sveg mi, uređujem drugima knjige (eno neki dan izašao roman Nefe Šabanović Karić, Dok mati vrati dugove), radim portrete (kako mi je samo Adem isp'o – ne znaš ti njega, al’ nema veze), čitam li čitam, nenormalno puno (Derviš Sušić, Alija Isaković, Lorka, Ujević, Thomas Mann, Enes Karić… ) ko će to sve pobrojati…, motiku tupim i oštrim (nema ‘leba bez motike).
Jesam li rekao da ni danas nije bilo džume? Od kako je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju korona-virusa 11. marta, dakle od kad djeca ne idu u školu ili, još preciznije, od petka, 13. marta, od kad su zatvorena i obdaništa, do danas prošlo je šest džuma. Šest izostanaka koje valja opravdati. Kako? Korona nas je naučila da ima i dana kada čovjek u Boga vjeruje iskrenije, ali i da u Boga Jedinoga, ipak, samo dragi Allah može vjerovati kako treba. Sad ezan zove, a mi bi kao išli, a on je zvao i onda kad smo mogli ići a mi nismo išli sve se pravdajući nedostatkom vremena. A vrijeme, kao što znamo, nije reverzibilno, što bi rekli nesretni i hudi naši političari.
Subota, 18. april 2020.
Ne sjećam se kad sam posljednji put gledao vijesti. I osjećam se izvrsno. Preko fejzbuka se informišem treba li još uvijek nositi masku i rukavice, od kad do kad traje policijski sat, je li ko u mahali obolio. I, meni dosta. Svu brigu svijeta stjerati u ono što voliš raditi i eto sreće beskrajne, eto lijeka za sve boljke pa i za ovu nesretnu koronu. Krivo mi samo što prije korone nisam kupio točak za kolica/tačke. Bio je trinaest maraka a sad ga ne možeš naći ispod dvadeset. Uselila mi se doduše i krtica u vrt, ali riješit ćemo i to. Ima ono solarno čudo. Ako ga ne nađem – bodve. I šta ono još?.
Ja, ponestalo mi je uljane boje pa sad forsiram acryilik. I još nešto, vrlo važno: eto, biva nekakav sam pisac, četiri romana i dvije zbirke pripovjedaka, nije to malo, našlo se tu i nagrada, ali nikad za nikad nisam napisao pjesmu. Ne umijem ja to. Danas mi je korona izdiktirala jednu. Evo je, pa mi sudi.
BURKA
vidi sad furke
nosaju je curke
čak i na žurke
a mrzili Turke
zbog burke
Bezveze. Nikakav sam ja pjesnik. Ima nas danas „na pasija priskakala“, što se, biva, zovemo piscima. Ima ih i u Jasnoj Poljani danas petnaestak, a koncem XIX. stoljeća bio je samo jedan.
Nedjelja, 19. april 2020.
– Zvao me sinoć Zuhdija da bacimo jednu turu, do Zelemboja, nećemo daleko. Eto nas do Nedjeljom u dva – rekao sam svojoj dragoj uvukavši glavu u ramena i topeći se ko maslac na vreloj tavi.
– Usisivač, krpa, parketi, prozori. Kakva planina i bakrači, sad će ramazan – kazala je ljubazno moja najdraža.
Prva rečenica potpuno lišena predikata, a tako razumljiva. Baš kao što mi je nana Fatima nekoć govorila: „Safete, kuća, bukvar!“ I Safetu, sve jasno.
Tako je počeo naš razgovor uz porodičnu kaficu u sunčano nedjeljno jutro. Tako se i završio.
Sa ulice je dopirao lavež slobodnog mopsa, na sedmom spratu neko je kahnuo, baš onako muški, koronarno, potom pljunuo. Da li je skinuo masku? Vrata lifta su zveknula. Ne radi uspornik.
– Kad ono dolaze laste? Nešto ih ne vidim. – pokušao sam skrenuti temu jer sam shvatio da od planine neće biti ništa.
Šutjela je. Srećom i pitanje je zvučalo nekako retorički.
Sad bismo mi sve do ramazana da stignemo. Nismo ni zapostili a jedan veli: „Joj, hoćemo se Napit’ kad ispostimo.“ Pa još doda „ako Bog da.“ Optimista je taj, veli da će ramazan pobijediti koronu prije nego nađu vakcinu. Dotle, dezinfekcija alkoholom, četeres gradi. Ha, i to je Bosna. Možda nas Zapad i Istok i trpe zato što smo takvi: suviše evropski da bi imali išta protiv nas, a opet, odveć muslimani da bi nas ostavili na miru. Pa nas tako – na tihoj vatri. Fakat, sad će ramazan, u petak. Začas dođe, k'o registracija auta. Bit će to zanimljiv ramazan: nema teravija, nema iftara, pogotovo nema onih masovnih iftara po trgovima (nek’ ih vala i nema, to nikad nije ni bilo u nas), nema ni ostalih namaza u džamijama, ne znam kako će efendija ići po svijetskim iftarima?! Možda nešto novo o toj komunikaciji s Bogom nauče iz ovog „izolovanog“ ramazana svi, i vjernici, ali i Islamska zajednica na čelu sa svojim uvaženim, veleučenim, poštovanja dostojnim, eminentnim i tako to…
Ponedjeljak, 20. april 2020.
Svakog prvog ponedjeljka u hefti, ha dođe, ja ti pravac Radio Banovići. Tamo uređujem i vodim emisiju „Radio forma“. Uživo. Moto: „Samo se tekućina prilagođava posudi u koju je ulijete, sve druge forme služe sadržini, pa i one najsavršenije.“ Završen citat. Dobar je. Nemam pojma ko je to rekao, ali pouzdano znam da ja nisam. Jer, zvuči tako, pametno.
Krenuo sam s ovim projektom 18. februara 2008. godine i to u tzv. prime timeu od 10-11.00 sati (Ko će tada slušati radio?) praćen klimoglavom nevjericom nalik matematičkom klatnu, preko muzičke teksture: Blue Monday, New order. Nisam ni ja normalan. Trinaest godina poslije, Radio forma i ja smo se toliko srodili da više ne možemo jedno bez drugog. A dvojica slušalaca se javljaju svakog prvog ponedjeljka u tjednu i, glede & unatoch, kažu da redovno slušaju Radio formu. Slušamo se, dakle. Evo i danas sam uredio i vodio 635., ni malo jubilarno izdanje. U studiju već mjesec dana steriliziram dezinficijentom (je l’ se to tako kaže?) radnu površinu: sto, mikrofon, slušalice, telefon fiksni, telefon mobilni, tastaturu, miša, sve pršćem. Na njuški mi je brnjica i naočare za blizu, plus jedan. „U današnjem izdanju Radio forme poslušajte: Zbog ograničenja kretanja trava na pločniku raste, a mi proširujemo trg; dr Adem Mujkić, medicinski genije iz naše mahale; poderat ćemo koronu k'o šufericu; đe će korona na rudara; već šest dana od kako na području našeg, Tuzlanskog kantona, nije zabilježen niti jedan slučaj zaraze; na današnji dan 1992. godine umro Benny Hill, jedan od najvećih britanskih tv komičara zbog kojega smo u bivšoj Jugi jedva čekali Nedjeljno popodne, pratite nas na fb stranici, na web stranici našeg radija i na frekventnoj modulaciji toj i toj, zovite telefonom na broj taj i taj; hit forme Rainbow – Temple of the king.
Da završim: Baš u emisiji Radio forma, prije sedam dana, upoređivao sam pojavu korone u Bosni i Hercegovini sa kompozicijom dramske radnje kazavši kako smo zaista imali uvod, potom zaplet, i kako upravo živimo kulminaciju. Nekako osjećam u zraku da će s prvim danima ramazana doći do preokreta radnje, a da će do 27. noći mjeseca ramazana sasvim sigurno biti resplet i da će efendija u toj najljepšoj noći, sa minbere proglasiti pobjedu. Inšala.
O AUTORU:
SAFET BERBIĆ: Budući da u Mrdićima nije bilo porodilišta (daj Bože da ga ikad i bude – ovo s porodilištem ukrao od Srđana Puhala) rodio se u Tuzli, u ponedjeljak, 24. augusta 1964. godine. Bio je lijep i sunčan dan.
Školovanje: Osnovna škola „Fadil Šerić Grivice“, gimnazija – Banovići, studij – Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i (malo mu bilo) isto to na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Sve, prije rata.
Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom, mnoštvo umjetničkih slika i crteža. Nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je radijske emisije Radio forma i autor brojnih novinarskih tekstova i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare itd. Urednik i recenzent. Za svoj književni rad (kako se to kaže) višestruko je nagrađivan. Do sada je objavio: Sjenke na mjesečini, pripovijetke (1996), romane Edžel (2001), Otava (2008), Fatimina ruka (2012) i Fuga za Amaliju (2017) i Plava kuverta, pripovijetke (2018). No, sve to ne znači da je dobar pisac, a slikar pogotovo.
