Nedjelja, 19. april 2020.
Zamolio me dobri Fahro, a Fahri se molba ne odbija, da u narednoj hefti vodim ovaj dnevnik. Jutro je. Sjedim na balkonu svoga stana, kao što svakog vikend dana sjedim, i slušam ptice. Mogu samo naslutiti razloge, ali nikad, u svim ovim godinama što sjedim na istom balkonu, nisam čuo toliko bogat, raznovrstan, slobodan, veseo poj ptica, kao što ga čujem zadnjih dana, otkako je doba virusa. Je li razlog što je manje ljudi, ili manje automobila, manje buke ili manje ljudskog kretanja, ne znam. Znam samo da pticama i pčelama, koje me često na balkonu posjećuju, drveću i cvijeću, bojama i zvucima prirode, virus ne smeta. Trudim se iz svega izvući ono što je lijepo i dobro, a zaboraviti ružno i zlo. Pjesma ptica i obilje najljepšeg vremena provedenog sa porodicom ostaće vrijedan duševni kapital iz ovog doba virusa.
Ponedjeljak, 20. april 2020.
Posao! Kako lijepo i gordo zvuči ta riječ u ovim, sad već ne samo danima, nego sedmicama i mjesecima neizvjesnosti, svakojake: zdravstvene, socijalne, ekonomske, humane. Bilo je ponedjeljaka kada bih, uspavan od vikenda, bio spreman platiti i više od dnevne zarade da na posao ne idem. Ali jutros, sa radošću se umivam, brijem i oblačim najdraže odijelo. Radim u Aljazeeri Balkans. U firmi smo se organizovali u skladu sa situacijom: mnogi rade od kuće, a oni kojima priroda posla dozvoljava, podijeljeni su u dvije grupe, koje se nikad ne sreću. Pokušavamo napraviti maksimalnu fizičku odvojenost i zaštititi ljude od pretjerane izloženosti. Zato, kad dođe red na moju grupu, sa radošću hitam u ured, kao da je praznik. Uprkos svim razlikama u odnosu na “mirno” doba, odlazak na posao daje utisak, možda privid, normalnosti. Nikad čovjek ne zna za čime bi mogao požaliti. Kalendar me podsjeća na jedan važan događaj u mom životu: prije tri godine, 20. aprila 2017, održana je promocija moje prve knjige ,Čuvarkuće, u mome rodnom Prnjavoru. Prošla je ta knjiga mnogo promocija, preko dvadeset, od Novog Pazara, do Zagreba i Beča, od Kalesije i Mostara, do Sarajeva. Hiljade su ljudi došle na promocije, ali me još zapahne sjećanje na količinu emocije i topline koju mi je te večeri poklonio moj rodni grad. I koju sam ja poklonio njemu. Ne može se opisati, ni zaboraviti. Molim Boga da ova pošast prođe, pa da sa svojom ekipom (A. Sidran, G. Milić, A. Kenović, A. Rondić) ponovo krenem po gradovima u Bosni i Hercegovini i šire. Da se družimo sa dobrim insanima i promoviramo moju drugu knjigu: Divojku.
Utorak, 21. april 2020.
Danas su tri mjeseca. Tri duga mjeseca, možda najduža koja sam u životu živio. U ta tri mjeseca svijet se na glavu okrenuo. Trese se zemaljska kugla, uhvatila je groznica od nečeg nevidljivog, što je, kažu naučnici, i živo i neživo, ni živo ni neživo. A tog dana prije tri mjeseca, dok je sve okolo još izgledalo kao normalan život, meni se sve promijenilo: preselio je moj babo. Otišao mi je, nekoliko mjeseci poslije prvog, i drugi roditelj. Ostao sam siroče. Je li babo naslutio ovo mračno vrijeme neizlaženja, neobilaženja, nerukovanja, negrljenja, zatvora, nedruženja, straha? Ovo vrijeme nedžuma, nedženaza, nevakata? Ovo vrijeme brige? Još mi u glavi zvoni ono udaranje tahte o tahtu, koje postavljam u njegovom mezaru. I još mi je u glavi onaj strah od nemoći da iziđem iz kabura, dok mi neko ne pruži ruku da me povuče gore. I još čujem udaranje prvih, sitnih grumenova zemlje koje ljudi lopatama nabacuju po tahtama, mojim rukama složenim, u babinom mezaru. Dok stotine grla izvikuju halalolsun. Dok grlim brata i sina. Ne znam ti, babo, reći, šta se ovo tvori. Do kada će ovo ovako? Kada će biti bolje? Kako ćemo u ramazanu? Kad ćemo opet na džumu? Kad će ljudi ljudima slobodno na dženazu? Kad će ljudi ko ljudi kahvu popiti? Djeca lopte poigrati? Kad će svijet poslove sviđati? Kad će se insani, bez krinke, u lica gledati? Pitao bih tebe, da si tu, ali mi se čini da si mi ti sve već rekao. Kad si mirno i bez otpora preselio, da sve ovo ne dočekaš.
Srijeda, 22. april 2020.
Koju ćemo večeras gledat, baba? To bi mi pitanje srijedom postavio moj sin, misleći na utakmice, kojih srijedom na programu bude u obilju. Naravno, on je već unaprijed znao koju ćemo, a ja nikad nisam oponirao. Voli dijete fudbal. Ove srijede, kao i mnogih prethodnih, utakmica nema. Sporta nema. Umjesto sportskih, pratimo rezultate kriznih štabova i statističkih agencija sa brojem novozaraženih, umrlih, izliječenih. Teška se utakmica odvija pred našim očima. Rezultat još uvijek neizvjestan, mada mi se čini da pomalo preuzimamo inicijativu.
Četvrtak, 23. april 2020.
Putovanja su uglavnom zabranjena, nemoguća. Granice zatvorene. Turizam u nokautu. Avioni prizemljeni. Niko nigdje fizički ne može. Ali, večeras se otvara kapija najboljeg, najljepšeg duhovnog putovanja: večeras, sa akšamskim ezanom, nastupa ramazan. Muslimani širom svijeta, bez obzira na posebne okolnosti u kojima se nalazimo, započet će put koji ih vodi u njaljepše predjele, u posebna stanja duše. Sretan nam put. Ramazan mubarek!
Petak, 24. april 2020.
Nikad, uprkos svom teretu bolesti i godina, moja mati nije prestala postiti. Uzalud smo je ubijeđivali da ne može, da ne mora, da u takvom stanju nije dužna. Klimala je glavom, kao da prihvata naše argumente, ali mrsila nije. Prvi je iftar uvijek bio kod nje. Pripremi sinu i unuku kašiku čorbe, limunadu, zapeče malo mesa i nekoliko krompira. Mi donesemo somun… Prije pretprošlog ramazana, mati je preselila. Prošlog prvog ramazana bili smo kod oca na iftaru. Pripremili nešto hrane, jeli i uzdisali, kao da smo čekali da se i ona pojavi. Onda je, prije ovog ramazana, preselio i babo. Poslije decenija kod majke i oca i jednom kod oca, večeras ću prvi put iftariti na drugoj adresi. Težak uzdah, kao da suza hoće, ali lijepa sjećanja niko mi uzeti ne može. Fatiha pred dušu roditelja. Rahmet im vječni.
Subota, 25. april 2020.
Porodica, ramazan, dom, domovina, prijatelji, berićet. Blagodati. Pa po hilljaditi, po milioniti put ponavljam: Milostivi Bože, ako je ovo neki kredit, strah me, kako ću ja to Tebi vratiti. A ako sam ja sve ove blagodati kod Tebe nekako zaslužio, hvala Ti što si prepoznao, o Milostivi!
O autoru:
Tarik Đođić, rođen 1966. u Prnjavoru. Direktor Aljazeera Balkans, autor dvije knjige priča: Čuvarkuća i Divojka. Živi u Sarajevu
