Ponedjeljak 4.5. 2020.
Maj mi je nekako najdraži mjesec u godini, ne samo zbog mog rođendana, već i zbog činjenice da se već tada priroda probudila u cjelosti i da je ljeto već na pragu. Shodno pozitivnom raspoloženju pripremam laptop i knjige za nastavu i uz program televizije N1 pripremam se za čas. Kratko pogledam Fb više iz navike nego potrebe. Kao i uvijek spektakla ne nedostaje. Ali ono što nedostaje je zdrav razum. Ponovo grupisanje na one za i one protiv Tita i priča o ugroženosti, odsustvu identiteta koji se evo dobio prije više od 20 godina i prilično dobro unovčio, a dobrog života, etike, odgovornosti, znanja inovacija i modernih političkih inicijativa ni na vidjelo. Priča o identitetu, ugroženosti ovog ili onog naroda, a svi tvrde da su bili od onih drugih ugroženi, ne može zamaskirati pozitivne stvari koje su u toj zemlji postojale, o čemu na sreću imamo žive svjedoke, i nekako je najveći problem kako te svjedoke ušutkati staviti im metu na čelo, izdajica, nije čistokrvni Bošnjak, Srbin, Hrvat, komunjara i drugih epiteta koji nisu vrijedni pomena. Valjda tako u trenutnoj verziji ljudi sa konzervativnim stajalištima izgleda demokratija. U čemu je onda razlika komunizma koji jeste neprijateljski nastrojen prema drugim nazorima, i sadašnje „hibridne demokratije“?
Cjelokupna situacija govori da je ono najlošije preuzeto iz prethodnog sistema, a odbačeno ono što je bilo pozitivno. Čemu to prisiljavanje ljudi da moraju biti vjerni nekom vođi, nekoj stranci, ideologiji, ta uniformnost mišljenja, ta potreba pripadanja jednolikom? Sve to govori koliko smo daleko od demokratije. Što se tiče političara, njihov rad mjerim prema konkretnim emprijskim postignućima, ukratko boljim životom, a ne metafizičkim obećanjima nekakvog transcedentalnog budućeg dobra u vremenu koje će tek da stupi, ali ne znamo kada, a život sve više na zalasku. U politici nema idealnih, svako idealiziranje vodi idolopoklonstvu. Čak se i atinskom državniku Periklu, čije se doba vladanja nazivalo zlatnim dobom, štošta zamjeralo. Vrijeme je da se prestane tražiti odgovornost od mrtvih političara i da se usmjeri pažnja na žive koji su obavezni da reformišu ovo društvo i stvaraju ambijent u kojem je progres, a ne regres činjenica političke zbilje.
Utorak 5.5. 2020.
Vijesti o korona virusu više ne pratim. Izgleda da je i taj spektal pri kraju, ali ne i njegove posljedice. Ubijeđena sam da će sve nedaće koje smo i prije toga imali biti pripisane ovom virusu, ali neka i to, bolje da virus snosi odgovornost nego ljudi, jer virusu je lahko dokazati odgovornost, ali ljudima nije. Brine me način riješavanja mnogih problema, a posebno prelaska granica obzirom da svake godine posjećujem sajmove knjiga izvan Bosne i Hercegovine, prisustvujem naučnim konferencijama, a takođe i studiram. Neki su odlučili da naučne skupove organizuju elektronski kao videokonferenciju. Ideja nije loša, ali nekako radije učestvujem u uobičajenim okolnostima. Nekako mi najteže pada pomisao da neće biti prilike posjetiti neke sajamove knjige poput Beogradskog ili Zagrebačkog jer upravo tu i pronalazim neophodnu literaturu koju je teško inače pronaći.
Sjećam se da sam za vrijeme studija, čini mi se na drugoj godini, kupila Hegelovu Fenomenologiju duha za 22 KM. Otac začuđeno upita „ kakva ti je to knjiga pa košta 22 KM“. U srednjoj školi nisam toliko marila za knjige, samo ono što je bilo neophodno, zapravo gimnaziju nisam ni voljela, i stalno sam se pitala kako to da je neko nadaren za matematiku, neko za književnost, a ja nikako da spoznam šta mi to odgovara. Doduše voljela sam filozofiju. Tek kada sam studij filozofije i sociologije upisala, pronašla sam ono što mi odgovara, a na sreću sada se time i profesionalno bavim. Vjerujem u misao omiljenog filozofa Platona, da čovjek može biti sretan, a i društvo pravedno, ako svaki čovjek radi onaj posao koji odgovara njegovoj duši i za koji je kompetentan. Jer kao što Hegel u Filozofiji povijesti kaže „ ništa veliko nije nastalo bez strasti“. I nije, ohrabrujem studente da sa strašću i entuzijazmom pristupaju svom pozivu i proširuju uvide o svijetu i ljudskoj egzistenciji, jer čovjek nije samo član ove ili one skupine, on je dio makrokosmosa sa kojim je povezan na jednistven i tajanstven način.
Srijeda 6.5. 2020.
Danas je rođendan mojoj najboljoj prijateljici iz srednjoškolskih dana. Kao i prethodnih 19 godina čestitam joj rođendan, zahvalim na dugogodišnjem prijateljstvu, prisjetim se srednjoškolskih dana i nastavim sa planiranim obavezama. Ove godine, ne samo da je čestitka bila drugačija nego sam i ja primjetila ono što mi je promicalo, a to je da od mojih prijatelja iz srednje škole, ali i sa fakulteta, samo jedno još uvijek nije napustilo državu. Osjećaj o tome da je ljudi sve manje u državi nekako je sablasan, i čini mi se da ne postoji argument koji bi ih zadržao da ne idu.
U januaru sam bila kod prijatelja u Njemačkoj. Otišli su prije 3. godine i kako mi rekoše nemaju ni najmanju namjeru da se vrate u zemlju u kojoj ne postoji vizija budućnosti i gdje se od građana zahtijeva nekakva borba za državu praznih frižidera i novčanika, dok oni čiji je posao briga za ljude zloupotrebljavaju javno dobro i korumpiraju društvenu i političku stvarnost. Ljudi žele dostojanstven život, poštivanje ljudskih prava, poštivanje zakona, socijalnu zaštitu. Njemačka to ima. Više nikome nije bitno koja je zemlja i ljudi, već da ta zemlja garantuje ono što je dostojno ljudskog dostojanstva i dobrog života. Prošle godine radili smo promocije fakulteta u srednjim školama. Učenici su nezainteresovani za studije i ostanak u zemlji. Oni koji žele studirati biraju medicinu, elektrotehniku ili druge fakultete za kojima postoji potreba na stranom tržištu. Profesori se kao čude kako je to tako, a ni najmanje ne propituju svoju odgovornost za stanje u društvu nego dvije decenije talasaju narativima bit će bolje, samo ne znam kada i na kojem svijetu i ko će donijeti taj boljitak, opet neki mesija koji nikako da dođe.
Petak, 8.5. 2020.
I danas tema historija, komunizam, partizani, ustaše i četnici. Kardilan Vinko Puljić ne osjećajući ni atom grižnje savjesti i ljudskosti, pompezno najavi da će misa stradalim fašistima u Blajburgu biti održana u Sarajevu. Gledam i ne vjerujem. Vijest tražim i na drugim portalima da potvrdim sumnju, jer Sarajevo i fašizam ne idu zajedno. I nije Puljićev stav toliko problematičan, s obzirom da je riječ o čovjeku koji je išao u Brisel da lobira za treći entitet, čovjeku koji se jasno stavio na stranu osuđenih ratnih zločinaca, čudim se gradonačeniku Sarajeva koji u tome i ne vidi nešto sporno, jer, eto, kada se žrtvama komunističkog režima odaje pošta može i ovima. Skakina „zbunjenost historijom“ kako to primjeti Zlatko Dizdarević, rezultira nepoznavanjem šta je to prema njegovoj interpretaciji „komunistički režim“ a šta narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji, kojoj su poštovanje odale velike sile i antifašistike koalicije.
I nije samo Skaka zbunjen, mnogi identifikuju to dvoje. U međuvremenu i reakcija potpresjednice VSTV-a Ružice Jokić, koja izjavi da kritike na račun mise za žrtve Blajbudrga predstavljaju napad na temelje katoličke vjere. Ne znam kada to Blajburg postade sveto mjesto za katoličanstvo, mislim da to ni sadašnji Papa ne zna, a nisu znali ni oni prije njega. Neki se opet trude da objasne šta je misa da prosvijetle ostale, pa me zanimalo ako u Sarajevu ne znamo šta je misa, kako je moguće da ne znaju katolici u Austriji koji su je zabranili. Hoće li Sarajevo ponovo pobijediti fašizam ostaje da se vidi, nadam se da hoće.
Subota, 9.5. 2020.
Deveti maj je jedan od naslavnijih datuma savremene historije, Dan pobjede nad fašizmom koji je ogromnu štetu nanio čovječanstvu, pa tako i nama još uvijek predstavlja prepreku za izgradnju modernog društva. I dok sa osjećajem ogorčenosti pratim šta će dogoditi u pogledu održavanja mise u Sarajevu povodom Blajburga, Milorad Dodik izjavljuje kako Srbi treba da se ponose svojom antifašističkom prošlošću. Teško je spojiti Dodika i antifašizam u jednoj rečenici, sve dok postoji osporavanje bosanskog jezika Bošnjacima u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, dok se ravnogorski pokret tretira kao antifašistički, dok studentski dom nosi naziv Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca, dok podriva ideju jednistvenog života naroda u Bosni i Hercegovini, Dodik je svjetlosnim godinama daleko od antifašizma. Antifašizam je univerzalna kategorija koja polazi od čovjeka, a ne njegove nacionalne, etničke, religijske ili druge pripadnosti. Od potonjeg polazi fašizam radikalizirajući navedene identitete i dovodeći ih u metafizičku ravan superiornosti određenog naroda u odnosu na druge. Bosna i Hercegovina treba da se ponosi svojom antifašističkom prošlošću u kojoj je Tito obnovio državnost naše zemlje, to je nesumnjivo njegova najveća zasluga, ma šta o tome bilo ko mislio. Kao i nakon svakog obilježavanja dana pobjede antifašizma, i ovaj put očekujem skrnavljenje partizanskih groblja i spomenika, što i nije čudo u društvu gdje se antifašisti tretiraju kao fašisti, a fašisti kao antifašisti, ili čak licemjernije glumi antifašizam u cilju dopadanja Zapadu i stvaranja iluzije o demokratskim pretenzijama.
Nedjelja, 10.5.2020.
Nedjeljom pijem kafu sama sa sobom. Inače ta kafa mi je najdraža jer pomalo meditiram, a pomalo i uživam u tišini i odsustvu svakodnevne buke. Odlučila sam da ne palim TV i ne pratim današnje novosti, jer ionako beskonačna reprodukcija istih vijesti traje danima. Jedne prilike kritikovala sam oca što gleda četiri dnevnika dnevno. Rekla sam mu da je sasvim uredu pogledati dnevnik nakon dvije godine i vidjeti da se ništa u međuvremenu nije promijenilo. Oštro me pogledao i rekao da sam poput Hanke Paldum, ne pratim šta se događa, a poslije pitam kad je rat počeo.
Čovjeku koji nosi suvenire rata kako u svijesti tako i u tijelu svaka negativna vijest može izgledati kao povod rata. Da budem iskrena dnevnik i nisam pogledala možda i tri godine, tek s obzirom na situaciju oko virusa izdvajala sam po 15 minuta da se informišem. Često se sjetim profesora ontologije kada je na jednom skupu na fakultetu upozorio prisutne novinare na izvještavanje jer nakon dnevnika u čovjeku su probudi nagon i za nasiljem. Taj professor je sada u penziji, ali njegova duhovitost, humanizam, kompetentnost i pauza svakih 38 minuta zbog pauze za cigaretu (jer „morava“ ne može da čeka, a bitak je vječan) ostavio je značajan trag na mene i ostale kolege iz generacije. Studij mi je zbog određenih profesora jednan od najljepših perioda u životu. Naučila sam i mnoge stvari koje ne bih mogla pronaći u literaturi, naučila sam da svaki problem nastaje iz nerazumijevanja i pratikularnog shvatanja stvari, da smisao života ovisi o tome odakle crpimo taj izvor smisla, da sloboda i odgovornost idu zajedno, da istina ovisi od podudarnosti riječi i djela. Mnogo je blagodati koje nam nudi obrazovanje, mudrost ih je znati iskoristiti.
O autorici:
Mirela Karahasanović rođena je u Zvorniku. Osnovnu školu, Gimnaziju (jezički smjer) i Filozofski fakultet – Odsjek filozofija-sociologija završava u Tuzli. Diplomirala je 2013. na temu Dijalektika Heraklita mračnog. 2015. upisuje Master studij na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a 2016. brani master tezu Leukipova i Demokritova filozofija prirode. Od 2013. godine angažovana je na Filozofskom fakultetu u Tuzli kao asistent na naučnoj oblasti „filozofija“.
Učesnica je domaćih i međunarodnih naučnih skupova i konferencija. Autorica je mnogih stručnih članaka iz oblasti filozofije.
