Pisati dnevnik nisam uspijevao ni u tinejdžersko doba, a pogotovo u kasnim četrdesetim, i to u doba globalne pandemije, ali poznanstvo sa urednikom traje gotovo tri decenije, što je dovoljan razlog da se “zasuču rukavi”, i pokuša ovaj zapis učiniti zanimljivim. Pa idemo redom.
Četvrtak, 30.04. 2020.
Bliže se prvomajski praznici. Nekad jednom, uglavnom oko Prvog maja, a kad novac i vrijeme to dopuste, dvaput godišnje sam organizovao obiteljski low-cost (jeftini) odlazak negdje van mjesta boravišta, po mogućnosti van Bosne i Hercegovine. U mojih desetak iskustava po državama od Turske do Češke, uvjerio sam se, a i značajan broj prijatelja, da rentanjem smještaja umjesto hotela i vlastitim automobilom umjesto turističkog aranžmana vidite više, a platite manje. Došla nam je 2020., Covid-19, virus, i da imaš koliko hoćeš para i planova, odlazak u drugi grad je blizak egzibiciji. Tako da moj pred-koronski odlazak u Zagreb na jednu noć je posljednji “turizam” koji ću vidjeti, kako stoje stvari, zadugo. I nisam baš sretan.
Radim u Institutu za zdravlje, koji objedinjuje zdravlje bilja, životinja i ljudi, kao zatvorenog lanca, jer ljudi jedu životinje, životinje biljke… Zato nam je od januara “vanredno stanje”, mada je većina sugrađana i građana BiH razmjere pandemije počela osjećati na vlastitoj koži tek sredinom marta. Zato mogu argumentovano reći da znam i pratim puno više regularnih, zvaničnih i istinitih informacija nego “obični smrtnici”.
Zato me malo i brine set olakšavajućih mjera uoči prvomajskih praznika, ne zbog samih mjera, nego našeg mentaliteta. Pripremili smo apel da se ljudi pridržavaju svega što smo do sada zajedno postigli, a malo se uzdam i loše vrijeme.
Petak 01.05. 2020.
Nije nimalo popularno nešto uskraćivati, zabranjivati, jer Balkanci reaguju uglavnom kontriranjem. Nažalost, suočeni smo sa bujicom tekstova teoretičara zavjera, nepoznavalaca osnova biologije, hemije, a naš(i) narod(i) uvijek prihvataju “alternativna” pojašnjenja u kojem traže izgovor ili opravdanje za svoje neznanje. Ali to je već stvar za dublje psihološke rasprave. Prvi maj i ne radim. Tako se kaže, jer sam za kompjuterom i pripremam neki materijal. Kod prethodnog poslodavca nije bilo Prvog maja, Bajrama, Božića, Nove godine, nedjelje, sve se radilo: Zato je sad “banja”, osim što razmišljam o ljudima koji smo zbog aktuelne situacije ostali bez posla, a i onima koji, kao ja do jučer, moraju ćutke raditi za (neplaćen) praznik.
Subota 02. i nedjelja 03.05. 2020.
Prateći aktuelna zbivanja u BiH, čovjek ima osjećaj bezizlaznosti, žalosti…Onda se prisjetim perioda druge polovine marta i početka aprila. Nakon prvobitne panike, haosa po samoposlugama, stanje se stabiliziralo, počeli smo (opet) vjerovati u domaće proizvođače, kupovali domaće, jačali svoje…. političara nigdje na TV, dežurni analitičari i komentatori u rupama, osjećao se nekakav elan, kao onomad nakon rata (posljednjeg). Ovih dana političari su opet glavni glumci, epizodne uloge su ostavljene proizvođačima. A imamo toliko dobrog za pokazati, napraviti, prodati…. Ali nas ubi ta patološka želja da sve živo kritikujemo. Naš čovjek, naš proizvod, valja tek kad ga priznaju vani. Imali smo mi oskarovce, nagrađene vode, pametne matematičare, dobre nogometaše, sportiste uopće i prije nego su dobili tamo negdje neko priznanje. S tim se nikako ne mirim, evo decenijama unazad.
Ponedjeljak 04.05. 2020.
Tokom vikenda smo pripremali, a danas javnosti prezentirali online verziju edukacija za učenice o reproduktivnom zdravlju. Proslijedili video i ostale materijale. Nove okolnosti nalažu takvo djelovanje. Ipak, kolege priželjkuju trenutak kad će ponovno put više od 200 školskih objekata u cijelom Kantonu. Postoje poslovi i osjećaj koji ne može zamijeniti nijedna online platforma.
Utorak 05.05. 2020.
Sa nekoliko terena izvjestili su nas da osobe koje su pozitivne na koronavirus, oboljele ili oporavljene od njega, doživljavaju stigmatizaciju, čak se i njihovim porodicama prijeti, ne dozvoljava ulazak u neke prodavnice. Kakvi smo mi to ljudi postali? Nikome nije palo na pamet da s ulaznih vrata vrati kabadahiju bez maske, bez poštovanja fizičke distance, ali čovjeka oporavljenog od jedne bolesti šikaniraju? Zato smo još jednom ukazali, a za pravo nam daju i niz medijskih izvještaja o tome, da se apeluje, moli i zahtjeva da se sa takvom anticivilizacijskom praksom prestane.
U doba u kojem haraju svakojake gluposti o “utjecaju 5G mreže” koju realno nećemo imati za pet-deset godina, kad se miješaju teorije zavjere o nastanku korone i uopće da li taj virus postoji, mi moramo ljude “učiti” osnove bontona…
Srijeda 06.05. 2020.
Dani ispunjeni pripremom i plasmanom raznih informativnih, edukativnih materijala, koji se miješaju sa radom na terenu, informacijama i konsultacija sa kolegama, svakodnevnog javljanja ili pripremanja izjava za medije, odgovora na upite. Statistika kaže da smo u aprilu ove godine imali “interakciju s medijima” na niovu šest mjeseci prošle godine. Ili cijele pretprošle. Moj prethodni posao je bio pisanje za dnevnu novinu, cijeli dan, sedam dana u sedmici, 52 sedmice u godini. Znalo se dogoditi i po 4-5 godina da nema dana bez barem jednog objavljenog članka. Ovih dana me situacija podsjetila na najveće “frke” u dnevnoj novini. Nakon 12, 14, nekad i 18 sati neprekidnog rada san neće na oči, “pregorio”. Ipak, podaci o broju medija koji od nas traže stručne i istinite informacije tjera da svim kolegama budem na usluzi. Četvrt vijeka, 25 godina sam bio s “druge strane” i čekao da mi neko odgovori na upit – zato znam kako je i pokušavam biti na usluzi. I dvije-tri rečenice u danu dnevničkog zapisa su pisane sa desetinama prekida zbog poziva, upita…
Siguran sam da je iza nas najgore, da smo prošli odlično u odnosu na neke mnogo razvijenije, bogatije i spremnije države. S obzirom na hroničnu disfunkcionalnost naših institucija, tamo gdje se pitalo zdravstvenu struku, tamo je uglavnom sve prošlo dobro. Ponosan sam na sve ljude u bijelom za sve protekle sedmice. Ali, to već znam, jer sam s njima prodeverao i period ratnih 92-95. Zato znam i ponavljam ovih dana – kad je belaj, kad “zapuca”, miševi idu u rupe, a heroji na prvu liniju. Tako je i ovaj put.
O autoru:
Adnan Džonlić je rođen 1972. godine u Beogradu (SFRJ). Upisao je Žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a studij prekida 1992. angažmanom u Armiji RBiH. Novinarstvom se počeo baviti 1990. na lokalnom radiju u Zavidovićima, a nastavio uokviru armijskog PRESS centra u Zavidovićima i Zenici (Treći korpus). Tokom rata dobitnik (kolektivne) nagrade za najbolji armijski press centar u BiH.
Nakon demobilizacije sarađivao, pisao i radio za više medija u državi i regionu. Objavljivao članke u ljiljanu, Oslobođenju, Slobodnoj Bosni, Startu BIH, javljao se za BH Radio 1, Radio Slobodnu Evropu (RFE). Stalni angažman imao u Dnevnom avazu (dvadeset godina), kao urednik na BM radiju i kao regionalni koordinator za PR kampanje u USAID-u.
Od 2016. radi kao portparol Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica, vodeće institucije preventivne zdravstvene zaštite u Federaciji, koja sarađuje sa oko 300 medija u cijeloj BiH, te susjednim državama.
