Četvrtak, 23.4.2020. godine
Hvala internetu, hvala računaru, hvala Džeraldini, Daliborki, Fudi, Anki, hvala Faruku, Narcisi, Azri, Arijani, hvala svim ljudima, koji lajkaju, pregledaju, dijele mi, kometarišu…
Hvala i mojim bolnim očima koje lete od statusa do videa, od videa do novog statusa. Nikad luđi Svjetski dan i noć knjige, a od stola nisam makla.
Rekao Fahrudin da pišem dnevnik. Evo, pišem Fahrudine. Hvala i tebi.
Halva zamirisa djetinjstvom. Nema jednostavnijeg slatkiša za pripremu, niti hrane u koju je utkano toliko značenja.
Mjesec Ramazana počinje.
Petak, 24.4.2020. godine
Kao i obično, petkom sumiram urađeno i planiram ono što slijedi.
Sabiram preglede na stranici Društva bibliotekara F BiH, na stranici maglajske Biblioteke, ponešto se nađe i na mom profilu (sve je to od jučer, naravno). Gunđam u sebi: čitaj i Bosno i Hercegovino, čitaj ne bismo li se u pamet dozvali. Uradila sam dobar posao. Je li ružno biti zadovoljan samim sobom, bar na tren?
Zadovoljstvo izblijedi kad iz ureda zakoračim u lijep, osunčan prostor između nizova polica s knjigama. Lijep i osunčan, ali tih, pust, bez šuškanja listova, tupog udara poneke ispuštene knjige i kratkog uzdaha iznenađenja koji obično poprati takvu nezgodu. Nedostaju koraci, glasovi, jedva čujan škripa ulaznih vrata … Ježim se.
Subota, 25.4.2020. godine
Amili danas „otpao“ pupak. Lijep naš slikoviti jezik. Srećom, mi domaći, sasvim dobro se razumijemo. Šesti dan od kada je došla na svijet, uz malo plača koji me, kod tako male djece, podsjeća na sam Postanak, moja prva unuka se riješila ljudske intervencije na svom stomačiću. Sada je slobodna.
Jučer Federalni krizni štab, ili već kako god da se zove, dozvolio da djeca mogu izaći u šetnju subotom, utorkom i četvrtkom, od 14,00 sati. Mame spremne za ovu veliku avanturu. Zbunjena sam tolikom halabukom oko ugrožavanja mentalnog i fizičkog zdravlja djece zato što nisu u parkovima i na ulicama. Sjećam se kako su isti ti roditelji do prije par mjeseci kao mantru ponavljali kako djeca ne žele vani, kako su stalno uz ekrane (razne), kako se ne znaju igrati. Kome se to išlo vani, ko se to želio osloboditi čega i koga? Svačim nepotrebnim se čovjek bavi.
Nedjelja, 26.4.2020. godine
Nebo se malo šali sa mnom. Oblaci nestašno miksaju boje od blještavo bijele, pepeljasto sive do crnih proplanaka negdje tamo sjeverno. Širok je taj svijet iznad moje glave, pa se u nekom kutku nađe i nešto plaveti. To nešto nježnosti rasute na kraj horizonta potiče me na šetnju uz Bosnu. Kilometar-dva do kuće u kojoj sam odrasla. Ne ulazim, s Djedom (a mojim ocem) progovorim koju o svemu i lagano nazad. Vidjeli se, razumjeli se. Dovoljno.
Red je uraditi dnevnu porciju vježbi, prije svega onih za leđa. Lijenost je gora nego bolest. Snaga volje je čudo. Nedostaje mi trenerica i disciplina na kojoj insistira, koliko god ja prigovarala. No, mogu ja to.
Ponedjeljak, 27.4.2020. godine
Moje malo misto luduje totalno. Od nula zaraženih (mi i Vareš u Zeničko – dobojskom kantonu dugo držali taj magični broj pored imena grada na svim listama i nisam znala da li sam trebala biti ponosna na to ili ne … što nije čudno, ja sam žena sa uvijek novih pedeset ideja, pa mi se svašta po glavi mota), dakle od nula zaraženih do 71, stigli prebrzo. O koroni razmišljam kao o maloj smetnji, po čisto balkanskom rezonu – pored rata, poplave, ‘ta će ta korona. Rijetko izgovaram korona virus i nikad te dvije riječi ne pišem zajedno. Još rjeđe pišem i govorim Covid – 19. Mislim, ako ne pominjem ime tog nečeg, možda i nestane.
Bojim se zatvorenih vrata radnji, bojim se firmi koje ne rade, bojim se dana koji čekaju te porodice i dana koji će čekati sve nas, kad se probudimo.
Utorak, 28.4.2020. godine
Jutros nisam pravilno podigla masku idući na posao. Policajac me zaustavio i uredno opomenuo. Jest da na ulici nije bilo nikog drugog, ali, hvala mu. Ne bih se bunila ni da mi je kaznu napisao. Da budem mislila šta radim.
To me vrati na osjećaj mučnine od priče koja je zbrisala sve druge aktuelnosti. Nelijepa priča o respiratorima. Ne želim da raspetljavam ko je kriv, a ko je u pravu. Ne zanima me više ni to da li su informacije istinite ili ne, potpune ili nepotpune. Jednostavno mi je muka od njih. I od mnogih drugih. Kako god okrenem, nismo dobro kao nacija. Ako se dogodilo što se nije smjelo dogoditi, strašno je. Ako se nije dogodilo ništa pogrešno, a napravljena je takva priča u medijima, gadno je.
Vidjeh jutros komentar jedne gospođe o tome kako i ljude bez simpotma odvode u izolatorij i njeno mišljenje kako oni nikoga ne mogu zaraziti. Žena vjeruje u to.
Austrija ukida restriktivne mjere. Veliki naslovi, velika vijest, valjda. Hoćemo li mi, u Maglaju, dobiti neke nove, jače mjere? Još uvijek nam raste broj zaraženih. Da li bi nam uopće trebale mjere da vodimo malo više računa o sebi i drugima? Krupan sedamdesetpetogodišnjak na kasi jednog marketa mi bukvalno na ruke spušta namirnice dok plaćam račun. Odmičem se, više za njegovo dobro, nego za svoje. „Šta se odmičeš, nisam šugav!“ Nije, možda sam ja.
Tek je podne. Ništa lijepo ne zapisah.
A, da. Možda najvažnija stvar koju osjećam. Sunce proviruje kroz trakaste zavjese i ogrće me svojom toplinom dok pišem. Dobro je. Ako neće ljudi, ima ko hoće.
Srijeda, 29.4.2020. godine
Pazarni dan u Maglaju. Odavno nema vreve, tezge ne kipe pod zeleni jutros ubranom. Malo prodavaca, malo i kupaca, iako i ovi malo stariji omladinci i omladinke (65+) imaju izlaz. Nikad nisam voljela gužvu, a da mogu sad bih vratila što na čaršiju, što na gradske ulice sve one užurbane, a lijepe i sređene žene koje vuku kolica s namirnicama, nabrajaju zbog visokih cijena i stišću uza se torbice, nikad se ne zna… Vratila bih svježe obrijane, pažljivo začešljane /oni koji imaju šta začešljati/ djedove što kreću u svoj „srijedni“ krug: kod Čabre na kahvu, pa koju progovorit pametnu s pčelarima, pa po ženinom spisku nabavit šta treba, onda kući. Idu s cekerima, nekad oko podneva, a sve ti se čini da su im i oči i duša ostali daleko iza njih.
Kažu, počet će raditi frizeraji, kozmetički saloni, butici, počeli su već autosaloni, samo eto, ko zna zašto biblioteke i muzeji još nisu dobili saglasnost za rad s korisnicima. Neka nam noktiju, obrva, frizura; šta će kome knjige, baš ko vidi šta si pročitao, a vala frizura zasija i zabljesne pola grada.
Sad, ako me, poslije ovog teksta, ne prime ni jedna frizerka ni kozmetičarka na tretman, eto me u Kalesiju, nije do mene, do Fahrudina je.
O autoru:
Nina Bunjevac Salkić magistrica je književno-historijskih nauka, diplomirana bibliotekarka i diplomirana komparativistica, te doktorant na Odsjeku za komparativnu književnost. Direktorica je JU Opća biblioteka u Maglaju i predsjednica Društva bibliotekara Federacije BiH i Udruženja bibliotekara Zeničko dobojskog kantona. Učesnica je brojnih domaćih i međunarodnih konferencija o bibliotekarstvu. Objavila je brojne stručne radove.
Autrica je knjiga: „Slovo o Evi“, „Kulturno-historijsko naslijeđe Maglaja u slici i riječi“, „Refleksije o romanu Vrt Finzi-Continijevih“, „Oz“ i Monografija „Srce grada“.
