Četvrtak, 23.04.2020.g.
Odmiče april i hrli ka svom smiraju. Ne volim ovaj mjesec jer sam davne 1992. godine, u aprilu, morao napustiti svoj dom pred najezdom agresora. I ova 2020. godina me podsjeća na rat. Rat s koronom. Pošast koja nas je “zarobila” i zatvorila u kuće.
Na okrutan način me je odvojila od učenika i škole. Sad komuniciramo samo računarima. Tzv. online nastava. Smiješna sintagma. Sinoć sanjam svoje maturante. Pitaju me zašto njihova generacija neće imati matursko veče? Nemam odgovor. Pokušavam da čitam neki historijski roman. Ne ide. Sve mi se vraća ono pitanje o maturskoj večeri kao simbolu završetka srednje škole.
Petak, 24.04.2020.g.
Tračak radosti koji mi je donio izlazak moje 16. knjige, romana “Bratunačka Sultanija”, uništila je ova epidemija. Planiranu promociju polovinom ovog mjeseca u Tuzli, odgodio sam do nekih boljih vremena. A tek je zauzela mjesto u Buljubašinoj knjižari u TC Omega. Rezigniran sam.
Petak je dan kad sa suprugom idem u zavičaj. U autu slušamo vijesti. Spiker nas obavještava da je u Federaciji BiH ukinut policijski sat i granični karantini. U RS-u režim kretanja je drugačiji. U Konjević – Polju policija nas pita gdje ćemo?
– Kući, jarane, u Srebrenicu! Tamo su moji snovi i sve moje uspomene.
Subota, 25.04.2020.g.
Subota u rodnom gradu. Budi me pjesma ptica. Behari se krune sa mojih šeftelija. Rječica žubori ispod kuće i odnosi sjećanja.
Ljetos na konaku bila nam dvojica novinara sa TV Nova BiH. Ujutro uz kafu pitaju: “Kako to da je vani sve suho a cijelu noć padala kiša”? Smijem se. Od žubora vode njima se činilo da pada kiša.
Do tri sata popodne se smijemo kretati, a onda opet taj famozni policijski sat. Čaršija pusta i polumrtva. Čisti zrak puni mi pluća. Ovdje, srećom, korona (još) ne stanuje.
Nedjelja, 26.04.2020.g.
Budim se rano i kroz otvoreni balkonac slušam lavež pasa, jedinih vjesnika života u mom opustjelom sokaku. Je li to simfonija svitanja? Dižem se teško i hranim ova omiljena bića. Volim ih jer ne daju da umre ova ulica.
Oko 10 sati zove kolega Kokeza i pita kako sam uspio doći u Srebrenicu? Kroz smijeh konstatuje da me ni policijski sat ne može spriječiti da dođem kući. Ovaj dan sam ostao bez svojih novina. One nedjeljom nisu redovne na policama supermarketa.
Novinar i dopisnik “Slobodne Evrope” Sadik Salimović iz svoje avlije traži mi kratki osvrt na moj novi roman. Smiješno mi. Napunio 65 godina i ne smije da izađe na ulicu. Pružio diktafon kroz ogradu i zbog fizičke distance se izmiče, a ja sa trotoara razvezao priču. Valjda će nešto ispasti od toga.
Povratku u Tuzlu se nisam nimalo obradovao. Moja kuća ostaje opet kao neko siroče.
Ponedjeljak, 27.04.2020.g.
Ponedjeljak u Tuzli mi je uvijek bio težak. Počeo sam da mrzim i laptop sa kojeg šaljem online predavanja. Jedan je u kući, a trebaju ga još i moje dvije kćeri studentice. Teško je, ali nekako se uklapamo. Lijep dan mami napolje. Trebam po novine. Nesalomljiva navika. Printani mediji su mi uvijek bili draži od elektronskih. Isti ritual: maska, rukavice i dezinfekcija u marketu. Primjećujem da je na ulici puno življe. Narod psuje koronu. Dvije žene raspravljaju:
– Ama, sve oni lažu! Sad svi, bajagi, umiru od korone. Niko od drugih bolesti. Neću više ni da nosim ovu masku, hoće da me uguši”, objašnjava.
Ne znam da li tu ima malo i istine.
Utorak, 28.04.2020.g.
Nagomilalo se posla i obaveza na online platformi. Maturanti pitaju da li sam već ispravio njihove pismene radove. Za njih je danas stigla lijepa vijest. Ove godine neće imati eksternu maturu. Može li im to biti utjeha za, vjerovatno, izgubljeno matursko veče? Radujem se činjenici da u našem kantonu već dvije sedmice nema pozitivnih na koronu. Vrijeme je za šišanje, ali avaj! Ako potraje ovo stanje uskoro ću izgledati kao Robinzon Kruso. Akšam geldi. Vrijeme je za ramazanske lepine.
Srijeda, 29.04.2020.g.
I jutros hitam po novine. Ulice prepune vozila. Rukavice mi više smetaju nego maska. Iz Slovenije me zove zemljak Mujo Pašagić. Fini stariji gospodin prefinjenih manira. Veli, nazvao me da mi samo javi da je pročitao moj novi roman. Zahvaljuje što sam ga knjigom vratio u rodni grad i minule godine mladosti. Mnogo šta mi nedostaje iz pređašnjeg života. Poželio sam svratiti i u Saidovu knjižaru da vidim ima li novih naslova. Priče o koroni pomalo postaju nesuvisle. Sad svi sve znaju. Pred Prvi maj će opet uvesti policijski sat, kao da gledam. I tako od praznika do praznika.
Četvrtak, 30.04.2020.g.
Korak za korakom i dođosmo do kraja mjeseca. Ne ponovio se. Bilo bi dobro da i korona ode s njim. U ovom “pritvoru” nastali su mnogi vicevi i gegovi.
Sreli se, kažu, gripa i korona.
Žali se gripa koroni: „Sestro, kako je kod tebe?“
Kod mene je sve stalo.
Korona odgovara: „Loš ti je, sestro, marketing.“
Porodica na okupu. Hazuramo se za naš Srebrengrad. Čeka nas naš usamljeni dom i zov prohujalih godina, slike roditelja i miris proljetnih kiša.
O autoru:
Mirsad Mustafić je rođen u Srebrenici 1956. godine. Gimnaziju je završio u rodnom gradu. Studij južnoslavenskih književnosti i bosanskog (tada sh/hs) jezika okončao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zaposlen je u Ekonomsko – trgovinskoj školi u Tuzli. Veoma je plodonosan pisac. Objavio je 16 knjiga, pretežno romana na temu genocida u Srebrenici i Podrinju. Za svoju biografiju voli kazati da može stati u jednu prognaničku kesu. Još čeka da se razdani nad Srebrenicom i Bosnom.
