Ponedjeljak, 27.4.2020.
Jedna sam od rijetkih koji vole ponedjeljak ujutro. Svaki početak mi je bio novi razlog za ljubav, makar se radilo i o početku nove sedmice. Unosila bih više radosti, energije vjerujući da ću tako imati više sreće, ljepše i veće prilike. Dok sam bila u ulozi voditeljice trudila sam se biti što veselija jutrima, ljudima treba dati sitan razlog za sreću. Vjerujem u to iskreno, poput djeteta.
Ovog ponedjeljka obavljam neke važne pozive, završavam dogovore za honorarne angažmane i konačno pet do dvanaest popunjavam potrebne dokumente kako bih danas predala svoj projekat. Stigla sam za nešto manje od mjesec da obavim svašta, a ono najvažnije je da očistim krug toksičnih ljudi iz svog života.
Zamislite podvukla sam i neku crtu, pa analizirala neke greške iz predhodnih godina, ali u Ramazanu odlučujem da se neću osvetiti tamo gdje bi trebalo jer volim ljudima gledati u oči dok oni pogled spuštaju.
Kad sam se već raspisala o osobinama ljudi da vam kažem kako sam za 25 godina života najviše ljubavi, iskrenosti i poštenja našla među bolesnima, siromašnima, usamljenima i onima za koje svjetina misli da su ters. Za ove “ugledne” ljude palanačkih sredina nisam sigurna da bih vam mogla reći šta lijepo. Oni su jedni drugima prijatelji od interesa. Prijateljstvo im se mjeri količinom novca i usluga. Skoro će iftar, ostavljam računar, vraćam se brzo da nastavim pitati istraživanje. E, o tome vam tek imam šta pisati, ali ne večeras….
Utorak, 28.4.2020.
Kako volim sunčana jutra, kao da mi ta toplota šalje posebnu dozu radosti. Danas je vrijeme za novu nabavku bezglutenske prehrane. Svaki put kad radnica kaže visinu računa razočaram se, pa obećam sebi da neću praviti kolače od “zlatnih” praški, ali znam da ću dok dođem kući isto obećanje zaboraviti.
Dani su mi prilično identični. Danas me “zabavila” informacija o nabavci respiratora. Kako se neko može tako igrati s našim životima? Mislim da bih ih rado testirala na ovima što su ih kupili navodno iz Kine.
Vraćam se ipak čitanju knjiga nekad oko 23 sata. Četrdeset pravila ljubavi, omiljena literatura za miran san. Treći put je čitam i pravo uživam, dugo sam tragala za informacijama o liku Šemsa iz Tabriza. Fascinirao me znanjem, čistoćom duše i filozofskim nadahnućem. Tetka mi reče da kod nje u Konyi ima grob i Šemsa, a i Mevlane. Ovo je prilika da joj kažem, da kad krene za Bosnu ponese mi još neku knjigu koja govori o ovim učenjacima.
Srijeda, 29.4.2020.
Danas završavam drugi projekat. Ako uspijem dobiti grant, uraditi ću seriju priča o mladim novinarima koje su ovdašnji poslodavci “iskoristili” za sitne interese.
O našem radno-pravnom statusu ljudi malo znaju, a šta i da znaju? Neće nam pomoći vaše saosjećanje. Odlučila sam svojim mladim kolegama pomoći u ostvarenju prava na platu i poštene ugovore. Ne želim da budemo nečiji “volonteri” godinama. Pozvala sam i koleginicu Ines. Zajedno ćemo početi postavljati pitanja nadležnim institucijama. Ovaj projekat zahtjeva pažljivu analizu i razradu, ali završavam. Vjerujem da ćemo moći ovo završiti i biti ponosne na svoju ideju.
Konačno smo dogovorile detalje i predale aplikaciju, što bi moja rahmetli nana rekla: “Hajd’ pomozi Bože”.
Četvrtak, 30.4.2020.
U posjeti su nam bili zaposlenici TIKE. Dovezli su pakete za naše građane kojima su potrebni kako bi usijali vrtove u ovoj krizi. Svakog dana srećemo nove ljude koji nemaju osnovne potrepštine. Kriza se polahko počinje osjećati na svim poljima. Žao mi je ljudi, ali im ne mogu pomoći.
Ni sama baš nisam sigurna šta ću nakon ovog perioda.
Petak, 1.05.2020.
Ovo je trebao biti neki praznik. Nikad ga nisam slavila. Uvijek sam mislila da je za robovlasnike. Danas sam snimila video za društvene mreže, mnogo reakcija je bilo. Sve su skoro pozitivne. Jasno vam je da smo u belaju. Skoro 30.000 novih imena i prezimena, sudbina, na birou. Ovaj s TV-a me neodoljivo podsjeća na lika Fadila Opančića iz Donjeg Brabonjišta.
Bože, zar ne misliš da sam malo mazohistkinja? Znam, jesam! Mater još nije shvatila što nisam raspoložena, nema veze shvatiti će kad potrošim novac od honorara.
Pregledam vijesti, ovi u RS-u baš zaglavili s Coronom. Kažu nadležni da nisu poštovali mjere.
Za kraj dana čitam tekst moje divne Almase Hadžić. Piše o sjećanjima na ratni Prvi maj, dvije riblje konzerve u 10 litara vode. Važim za prilično predirektnu, ponekad arogantnu ličnost, ali Almasa me rasplače. Ima u njoj nešto, neka nit koja mene kamenjarku natjera na raspad. Dok sam pročitala tekst o “nestašnim” momcima iz devedesetih, usput sam dogovorila s divnom Almasom kafu nakon Ramazana. Zadovoljstvo mi je. Imam posebno poštovanje prema ratnim reporterima. Tačno se ne bih naljutila kad bi neko od njih rekao da nisam za ovoga posla. Doduše, nije da se hvalim, ali starije kolege kažu da sam na dobrom putu, uvijek dobijem pohvale i lijepe savjete.
Upijam k’o spužva. Savjeti od takvih stručnjaka su blago u ovome poslu. Uh, raspisala sam se!
Subota, 2.5.2020.
Prilično kasno se budim. Tri propuštena poziva. Tahir moj dragi, kolega sa Nove BH. Zvao, pisao, a ja prespavala. Nema veze, dogovorili smo se da je za tri sata u Sapni (pođoh reći mojoj, ali nije baš tako, bar me nikad nisu smatrali svojom, pa povlačim taj dio, neka ostane samo Sapni).
Okupljam ekipu mladih koji ovih mjeseci pomažu starijima i siromašnima u ovoj općini. Kolega će napraviti priču o njima i to za Dnevnik. Čast je to, zar ne? Odlična priča, ali zapravo shvatila sam da niko od nas iz priloga neće ostati ovdje, pa sam se rastužila.
S ekipom Nove danas smo posjetili i poljoprivrednika Fedahiju. Divna priča sa sela. Biće emitovana u petak. Danas smo upoznali i nanu Minu, ima 75 godina i prava je carica. Nasmijala nas do suza.
Kako je samo optimistična, osvojila nas. Čula sam se i s prijateljicom, napravile smo dobar intervju. Azra je neko pun optimizma i volje za život, trebala nam je ovih dana svima jedna takva osoba.
Nedjelja, 3.5.2020.
Danas sam uživala sa psima. Oni su baš ljubav. Nedjelja je i jedva čekam da prođe vrijeme samoizolacije. Imam obraditi neke statističe podatke i unijeti u istraživanje, dogovorila sam i kafu s mojom Vildanom sutra poslije iftara. Poslala sam već neke poslovne meilove. Opet bih neke kolače od svojih zlatnih praški, ali ću ovoga puta preskočiti tu aktivnost, zdravije je. Kupila sam novo cvijeće, treba ga posaditi. Uživam u prirodi, ovaj mir je blagoslovljen. Nije ga baš dugo bilo.
Dan je slobode medija, prisjetila sam se svih priča koje sam napravila do danas, baš se lijepih događaja nakupilo, ali i onih koji to nisu. Ove godine ćemo ga obilježiti sa nešto više novinara na birou, ali i novim aferama. Značajan podatak je da smo se popravili na ljestvici slobode. Davno sam počela pričati kako se profesionalno medijsko izvještavanje odvaja od lošeg marketinga konačno, ponosna sam na to. Možda plaćamo skuplju cijenu, ali preživljavamo.
Raspišem se, pa zaboravim da bi ovo trebali biti zapisi u kratkim crtama. Vazda sam imala previše riječi za kazati, kada je to najmanje trebalo, ali rijetko žalim. Treba biti jasan i govoriti da nas shvataju svi.
O autoru:
Anisa Mhamutović rođena je u Tuzli 1994 godine. Osnovnu i srednju školu završila u Sapni. Prvi ciklus studija Žurnalistike na Univerzitetu u Tuzli, a drugi ciklus Komunikologije na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru pod mentorstvom profesora Seida Masnice. Tu joj je preostalo branjenje maser teze koje zbog poslovnih obaveza nije stigla završiti. Prvi kontakt s novinarstvom, organizacijama emisija, potrage za gostima, snimanja imala na OBN televiziji u okviru emisije Dejana Talk Show s urednikom Goranom Glihom još prije 6 godina. Na OBN televiziji naučila osnove na kojima je počivalo njeno dalje usavršavanje. Poslovni angažman dobila još na četvrtoj godini fakulteta na jednom od tuzlanskih portala Fresh Press Media, gdje je uglavnom radila istraživačke priče iz oblasti politike, zdravstva i obrazovanja. Nakon toga odlazim na Novinarsku akademiju u organizaciji BH novinara i odlučujem da svoju karijeru nastavim na lokalnom mediju RTV Glas Drine, gdje je do aprila ove godine bila u ulozi novinarke i radio voditeljice.
