Četvrtak, 30. april 2020.
Već je 45 dana kako živimo u posebnom režimu. Danas sam se sjetio da sam sa prijateljem posljednji put sjedio u kafiću posljednje subote prije zabrane rada. Noć prije, prevezao sam svoju prijateljicu do Podgorice, jer smo se bojali da će brzo biti prekinut međugradski prevoz. Nismo puno trebali čekati da bi se pokazalo da smo u pravu.
Ono što sam ja, kao i svi koje poznajem osjećali prvih dana pandemije moglo bi se kazati jednom jedinom rječju—strah. Kada čovjek nije u stanju nešto racionalizovati, tada strah postaje veći. Naročito kada ga kombinujemo sa neizvjesnošću.Tada nam se neka zebnja sveže u stomaku dok čekamo neželjenog gosta, za kojeg se nadamo da će nas u posljednji trenutak zaobići.
Sada, 45 dana poslije, ljudi se polako vraćaju u normalu. Zbijaju šale, govore o radovima, žale se na bol u leđima. Ipak, grad je daleko od normalnog. Fizička distanca i maske na licu nas podsjećaju da je nova nametnuta realnost tu. Koliko će to trajati niko ne zna, niti se usuđuje da prognozira.
Moj dan svih ovih dana manje-više izgleda isto. Ustajem kasno, obično oko 10 ujutro, nakon doručka i kafe, palim auto i odlazim na posao. Radim na knjizi, a kućna atmosfera tome ne ide na ruku. Iako je zgrada skroz pusta, činjenica da sam za računarom, čini da apstrahujem tu činjenicu i da dok pišem, pomislim da je zgrada puna ljudi. Ovisnik sam o kafi, popijem bar dvije dok radim. Danas sam, nakon dužeg vremena, popio kafu u dvorištu kuće pjesnika Rista Ratkovića sa prijateljem Kemalom Musićem. Nasmijani konobar Hoki nam je donio kafu. Sa Obrova nam se smijalo sunce i bacalo zrake po dvorištu. Pričali smo o romanu „Kvartida“, našeg zajedničkog prijatelja, novopazarskog pisca Šabana Šarenkapića. Sunce je još jače peklo i presijavalo se na sunčanicama Kemala Musića. Vragolasto je igralo u ta dva okvira, kao da se i ono zaželjelo ljudi, koji su evo već skoro dva mjeseca zatvoreni u svojim kućama i stanovima. Rastajemo se, redovi ispred banke, pošte i telekoma nas vraćaju u realnost. Stajem da kupim ramazanke.
Polako pada noć. Sa prozora gledam kako se pale kandilji na džamiji u blizi moje kuće. Nemam plan za noć. Jednostavno gledam nešto na televiziji ili čitam knjigu, ovisi o tome kako sam za šta raspoložen. I tako dok me ne savlada san. A sutra, sutra je Praznik rada. Pamtim ga kao dan na koji se prije ovih ratova okupljala naša velika familija rasuta širom države. Sutra ćemo biti srećni što su svi živi. Okupljanja niko neće spominjati.
Petak, 1. maj 2020.
Danas je prvi maj. Nemam više nikakav odnos prema tom danu, osim što je neradan. Koristim ga da sredim knjigu o krimskim Tatarima, koju sam radio sa mojim prijateljem Božom. Profesor sam istorije i mislio sam da bi ljudi iz nje trebalo nešto naučiti. Odavno sam izgubio tu iluziju. Jedino u šta sam siguran je da sam odlučio biti dio ove knjige jer sam zaljubljenik u ljepšu stranu prošlosti, koje uvijek ima, ma koliko sveukupno bila tragična. A Krim i Balkan su, makar po tragediji, rođena braća.
Do poslijepodne gubim koncentraciju. Srećom, uvijek ima raspoloženih, makar u ovo karantinsko doba, da se prošeta po brdima. Još uvijek jedino možemo da se krećemo po teritoriji opštine. Vozimo se do 50 km od grada. Tu gdje prestaje asfalt, tu počinje sloboda. Ljudi su po svojim potrebama probili zemljane puteve, svako ka svojoj kući ili katunu. Prolazi čovjek na konju, pred njim stado ovaca. Vjerujem da ga je briga za koronu, kao i za sve drugo. Njegovi su nebo i zemlja. Posebno u ova doba, više nego dovoljno.
Subota, 2. maj 2020.
U ranu zoru u moju avliju dolaze dva ježa. Mislim da im je prebivalište u komšijinom sijenu i da se poslije toga razmile po okolnim avlijama. Bučni su, ali smo navikli na njih, a oni izgleda na nas. Već danima tu dolaze i ritual je uvijek isti. Prvo jede manji jež, a veći pazi na njega. Životinje se u svako doba paze bolje nego ljudi.
Palim auto i odlazim da se zatvorim u kancelariju i odradim svojih pet—šest sati . Kada dođem do biblioteke, koja je u centru grada, sve podsjeća na stanje prije korone, iako je osjetno manje ljudi. Kada krenem kući, sve podsjeća na neki scenario iz naučno-fantastičnog filma.Tu su auta, zgrade, ali ljudi se tako rijetko vide.
Sinoć sam šetao 6—7 kilometara, nakon duže vremena. Svugdje je puno šetača, kao da ljudi žele poručiti:Ne predajemo se, hoćemo naš način života nazad!
Nedjelja, 3. maj 2020.
Danas je nedjelja. Slučajno sam se sjetio, jer sam odavno danima izgubio red. Sutra rekoše počinju da rade frizeri. Kao i svima, i meni je odavno vrijeme za šišanje. Šišam se kod brica Beja Mešića već desetak godina. Rob sam navika.Tako rijetko mijenjam frizere i konobare. Kod Beja frizera mi se dopalo to što i najteže teme tretira sa lakoćom. Kao da svaki put hoće da kaže:šta ja mogu, ja sam samo brico“. I tako već desetak godina ja ga pitam:Bejo, kako ide? „Sa narodom“ – odgovara i nastavlja da šiša. Zreli smo za šišanja. Prezreli. I ne samo za šišanja.
Ponedjeljak, 4. maj 2020.
Šefkija Šabotić, najmlađi daidža mog oca, napustio je ovaj svijet prije desetak godina. Dugo godina je bio u miliciji, jedno vrijeme i šef milicije u Plavu. Taj dobrodušni gorostas, od skoro dva metra, pohodio bi nas bar nekoliko puta godišnje. Rijetko je kada oblačio uniformu, osim kada je bio u nekoj službenoj posjeti pa se moralo. Šefkija Šabotić je bio pasionirani čitalac. Sa svakog puta je donosio knjige. Naročito je volio Dostojevskog, Tomasa Mana, Hesea. Od domaćih je volio Kiša, Selimovića, Krležu. Ponosio se time što je njegov rodni Bihor dao Sijarića, s ponosom isticao da je mali Plav, mjesto gdje je ostvario karijeru i izrodio porodicu dao jednog Huseina Bašića. Bio je i jedan od rijetkih funkcionera koji se nije stidio da javno kaže da čita Ku'ran. Šefkija Šabotić je promišljao o svemu i o svakom pitanju imao svoj stav. Danas je 40 godina od kako je umro Tito. Ljudi danas uglavnom glorifikuju to vrijeme. Vjerovatno pretjeruju u tome. Ali kakve veze to ima sa Šefkijom Šabotićem? Pa ima itekako. Jer je Titov sistem proizvodio policajce koji su razumjeli Dostojevskog. Ovaj danas proizvodi profesore književnosti koji ne razumiju ništa, pa ni Dostojevskog.
Utorak, 5. maj 2020.
- Đe si to k.p…?,Đ. …? – upita me stariji čovjek, dok čekamo pred vratima Telekoma Crne Gore da platimo račune.
- Đe si to kupio? – čuh ga razgovjetno,sada kada je skinuo masku.
- Nisam kupio, odgovorih i skidoh i ja masku.
- Nego, dali ti? – nastavi čovjek .
- Dali, odgovorih.
- A đe?
- U Centar za kulturu, radim tamo, rekoh ne bih li skratio ovaj razgovor.
- Aaaa, ta ti je dobra, reče.
Srećom, otvoriše se vrata i stariji čovjek uđe da plati račune. Došla su neka nova vremena. Važno je da imaš dobru masku. Ona nevidljiva je vazda trebala. Pitam se, kažnjava li nas to dobri Bog, da brnjice nosimo zbog onih naših nevidljivih maski. U tome se opet otvoriše vrata. Vrijeme da i ja platim račune.
O autoru:
Edin Smailović rođen je u Bijelom Polju 1980. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu, a Filozofski fakultet – Odsjek istorija završio u Sarajevu 2005. godine. Pohađao master studije bibliotekarstva u Ljubljani 2009. godine. Radnu karijeru započeo u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007 godine. Zaposlio se u Narodnoj biblioteci u Bijelom Polju 2009. godine. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Učestvovao na brojnim stručnim skupovima iz oblasti bibliotekarstva u zemlji i inostranstvu Do sada objavio dvije knjige:Zbirku poezije ”Prolaznost” i stručnu monografiju ” Bjelopoljske muftije”. Pjesme i priče do sada objavio u bjelopoljskim listovima ” Mozaik ” i ”Odzivi” i časopisu ”Koraci” Narodne biblioteke ”Vuk Karadžić” Kragujevac. Zastupljen je u knjizi ” Buđenje Bihora”, zbirci izabranih priča sa konkursa Zavičajne staze. Učestvovao na književnim manifestacijama:Književni susreti ” Hasan Kaimija” u Zvorniku, na Plavskim književnim susretima, Festivalu zavičajne staze u Petnjici, Limskoj pjesničkoj regati u Prijepolju. Do sada imao samostalne promocije zbirke poezije ”Prolaznost” u Bijelom Polju, Podgorici i Sarajevu. U pripremi je zbirka pripovjedaka ”Omča” kao i monografija ”Islamska zajednica u Bijelom Polju 1912 -145” i monografija muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret(1921-1945).
