Četvrtak, 30. april 2020.
„April je najsuroviji mjesec što rađa jorgovan iz mrtve zemlje“, ovako počinje poema „Pusta zemlja“, slavnog engleskog pjesnika T.S. Eliota.
Život mi sve više prolazi u sjećanju. Više se volim sjećati rata nego li čitati ovo što nam se danas događa. U aprilu 1992. je kulminirala agresija na BiH. Početkom mjeseca dogodio se napad na Bijeljinu. Zgroženi, gledali smo televizijske snimke agresije na goloruko nesrpsko stanovništvo. Sljedeće jutro, urednik Slobodne Bosne Senad Avdić je izjavio: „Tražim dobrovoljca koji će ići u Bijeljinu“. Odmah se javljaju Medina Delalić i Hariz Nezirević. „Bit će gadno“, govori Senad i opisuje ono što je vidio na snimku. „Ići ću ja“, kažem mu. Gledaju me svi dok govorim: „Najstariji sam, a pred vama je život“. Tada sam imao nepune 34 godine i iskustvo sa pet-šest ratišta iz Hrvatske i BiH.
U Bijeljinu sa ušao po prethodnom dogovoru sa ljudima iz kabineta Fikreta Abdića. Ne kao novinar nego kao njegov portparol. Od sveg iskustva Bijeljine, danas najviše pamtim susret sa novinarom dopisnikom beogradskog lista „Vreme“ Nenadom Zafirovićem. Radio je povremeno i za našu Slobodnu Bosnu. Rukovali smo se i uobičajeno ispitali. Rekao sam mu da sam napustio Slobodnu Bosnu i da radim kao poprtparol Fikreta Abdića. Negdje usred obilaska Bijeljine, brzo se okrenem i, šokiran, vidim uperen njegov prst u mene dok nešto na uho govori jednom od arkanovaca. Dugo godina sam šutio o tom prstu. Zafirović je svjedočio u Hagu nakon mene u procesu protiv Miloševića. Tada je bio ambasador pri UN-u. Tek nedavno sam došao do njegovog svjedočenja. Njegova druga rečenica bila je: „Odmah da kažem da Sejo Omeragić laže“. Istog trena sam se sjetio njegovog prsta uperenog u mene. Taj prst je par sati kasnije zamijenila cijev na mom čelu od heklera u rukama jednog arkanovca. Samo me je još jedno Božije čudo spasilo.
Ovoga 30. aprila srušen je Savski most. Brčaci su tražili od mene da istražim masovno smaknuće više od 100 ljudi koji su u trenutku eksplozije koračali dolazeći u svoju BiH. Tako je nastala knjiga „Smrt na Savskom mostu“, kao dokaz jedne od najmračnijih epizoda prošloga rata.
Petak, 1.maj 2020.
Od virusa se ne umire, nego uglavnom od dodatnih bolesti, koje korona pretvara u borbu između života i smrti. Nikad se kao u ovo vrijeme korone nisu otkrivale bolesti ovog društva: korupcija, bijeda političke vrhuške, gomila mediokriteta koji terorišu javnost, stravično neznanje krunisano u političku moć. Ali, iznad svega stoji pohlepa. Nezasito otimanje svega vrijednog. Često se sjetim jednog mog mudrog Trebinjca, dr. Ahmeta Hadžiahmetovića: „Ima ljudi koji bi pet puta ručali, a ne bi pitali komšiju je li gladan.“
Pamtim i jesen 1992. godine i tešku glad u Sarajevu. Stanovao sam u ulici Đure Đakovića, u zgradi sa dvadesetak stanara. Čujem komšinicu, porijeklom iz Jajca, kako ponosno govori da je negdje u ostavi pronašla zaostalu glavicu luka. Žene dogovaraju podjelu i luk se dijeli na šest dijelova. Svi imaju NATO-ove suhe vojne obroke uz koje prže to malo luka i komšiluk obuzima najljepši miris.
Subota, 2. maj 2020.
Virus izgleda blagotvorno djeluje na ovo bolesno i korumpirano društvo. Svaki dan se otvori po jedna rana iz koje pokuljaju gnoj i svakojaki otrovi i tijelo ove države se pročisti. Tek sad običan svijet vidi kakvu smo duševnu bijedu birali i gurali u vlast, a godinama u svim sferama uzdizali ljude nikakvog morala. Svaki dan se potvrđuje to naše otrežnjenje, to buđenje iz tegobnih zabluda. I ne mislite da smo slabiji. Jači smo.
Jer, ako nas ovaj virus ne izliječi, neće ništa.
Događaju se prevare u ovakvim vremenima. Događaju se izdaje. I bolno je što se to zbiva u ovakvim Mi u Bosni i Hercegovini imamo dvije epidemije. Jedna je od korona virusa druga je odavno vladajuća epidemija nemorala. vremenima, kada se čitav svijet bori sa istim poblemom.
Javna laž je tokom protekla dva desetljeća izrodila gomilu licemjera.
Samo u ovoj zemlji politički lufteri imaju više bogatstva od najuspješnijih biznismena. Jer oni su zaposlili puno više ljudi od svih vlasnika tvornica i fabrika. Bolji život obećavali su kratkoročno, a lagali na duže rokove. Oni rade ono što su uvijek radili. Razlika je samo u našim saznanjima.
Zato se oni danas sramote, a mi se stidimo.
Nedjelja, 3. maj 2020.
Perite ruke prije nego što se uhvatite za Srebrenicu. Srebrenica bi morala biti kolijevka iz koje raste ovaj narod i jača nada da ćemo preživjeti pod ovim nebom. Vjerovao sam čvrsto da jedno svoje iskustvo nikada neću napisati, ali su me ružni postupci ljudi natjerali da se sjetim nečega što je bilo dio mog života prije više od 26 godina.
Kada sam počeo pisati knjigu „Satanski sinovi“ o stradanju Bošnjaka Bratunca, Srebrenice i Vlasenice, mislio sam da ću svisnuti od strašnih priča svjedoka. Knjiga je objavljena u Ljubljani za Novu 1994. godinu. Moji slovenački prijatelji novinari rekli su mi mnogo kasnije da su u „Delu“ štampane desetine hiljada primjeraka. Nikada se tako ogromni tiraži jedne knjige nisu dogodili ni prije ni poslije. Bilo je to više od godinu i po dana prije genocida nad Bošnjacima u enklavi Srebrenica. U knjizi postoji moje upozorenje i strah za ljude koji su ostali zatvoreni u Srebrenici. Tim mojim upozorenjem bavila se i Vlada Nizozemske, jer su njihovi mirovnjaci pri UN-u za par mjeseci trebali zamijeniti Kanadski bataljon. Ne bih govorio o detaljima koje sam saznao kasnije razgovarajući sa nekim časnim ljudima, pa i ministrima te države.
Od svoga od izdavača sam dobio za današnje uslove ogroman honorar i on mi je uručen u aprilu 1994. u opkoljenom Sarajevu. Plašio sam se svake marke od te knjige sa svojim razlozima. Sjećam se da sam u dva grada poslao svjedocima određenu sumu, a 80 posto honorara otpremio svjedocima koji su kao izbjeglice živjeli u okolini Tuzle. Novac sam u redakciji Slobodne Bosne dao izuzetnom čovjeku i novinaru Oslobođenja Šefki Hodžiću, koji je upravo kretao prema Tuzli. Mnogo kasnije otkupio sam od izdavača preostalih 80 knjiga i pola prodao, a pola poklonio dragim ljudima iz Bratunca. Sigurno je da nisam od toga dobio ni marke. Svjesno iznosim svoje iskustvo da upozorim one koji bi se htjeli odnositi drugačije prema Srebrenici bošnjačkog naroda. Samo bih ja bijedni i od Boga Dragog ovisni neke ljude upozorio: Ne igrajte se sa svetinjama. Ne možete pojmiti kakva sam čuda doživio radeći na toj knjizi. Ja koji sam bio čvrsto na zemlji, koji sam svijet gledao širom otvorenih očiju, doživio sam iskustvo koje me je upozorilo da je ovaj svijet daleko više od onoga što naše oči vide.
Ponedjeljak, 4. maj 2020.
Danas se govori da će Tužilaštvo Kantona Sarajevo provesti istragu oko nabavke respiratora. Dvadeset pet godina je prošlo od četverogodišnje opsade Sarajeva a da to isto Kantonalno tužilaštvo nije podiglo niti jednu optužnicu za ubistvo 11 hiljada Sarajlija. Iz Međunarodnog suda u Hagu tom tužilaštvu je dostavljano deset predmeta sa završenim istragama o Karadžićevim snajperistima i artiljercima koji su ubijali ljude i razarali glavni grad BiH. Ali, evo već dugo nema ni jedne jedine reakcije. Mi redovno obilježavamo događaje, pa ćemo sutra položiti cvijeće na spomenik poginuloj djeci Sarajeva.
Virus je čudo. Svaki dan obolijevamo od jedne afere. Svaki dan po jedna afera juriša nam na državu.
Virusi su loši, ali su loši ljudi gori od virusa. Oni koji nađu prostora da ukradu u ovakvim vremenima veće su zlo od mnogih zala. Njihova pohlepa je izgleda osnovni njihov nagon. Čini mi se kao da se ta njihova pohlepa rađa iz neizlječive duševne bijede. Ta je duševna bijeda odavno stigla do zidina države BiH, do opstanka ovog naroda. To zlo je odavno došlo, među nama je ali nikako da završi svoju grabež i utoli svoju pohlepu.
Utorak, 5. maj 2020.
Redaju se afere. Sad je isplivao ovaj dernek sa pjevačima, ljekarima, veterinarom i jednim političarem iz RS. Sve se odvijalo u Golf klubu, vlasništvu punca Fikreta Hodžića, kupca respiratora.
Prvo što me zbunjuje je zavidna brzina i efikasnost u otkrivanju derneka. Dakle, izvjesna pjevaljka Slađana Mandić je do sada nezabilježenom brzinom napustila skup i stavila fotografije sa derneka na društvenu mrežu. A onda je do sada nedostignutom brzinom policija stigla na lice mjesta i rastjerala skup uz raspisane kazne.
Nepodnošljivu brzinu fotografisanja, objave i policijske reakcije tek treba analizirati i odgonetnuti.
Srijeda, 6. maj 2020.
Već dva dana u toku su napadi na generala Jovu Divjaka, a jutros i na Josipa Pejakovića. Izmišljaju se i izvrću njihove izjave, a onda se citiraju i oni napadaju uglavnom po društvenim mrežama. To je neka nova bošnjačka strategija da se rastjeraju oni koji su uz nas bili u najtežim vremenima, kad je grmilo i sijevalo.
Treba odgonetnuti ovu novu bošnjačku strategiju razaranja svega što je nekada vijedilo i imalo smisla.
Naravno da se radi o obavještajnim poslovima. Bošnjaci su oduševljeni teorijama zavjera, pa ih množe, dijele i lajkaju na FB-u. Malo je naroda sa tako zavidnim otkrićima svjetskih zavjera. Malo je naroda koji znaju šta tajno rade svjetski lideri. Kad naši dušmani vide sa koliko mozga baratamo, vjerovatno se oduševe. Sjećam se kad sam 1991-1992. ljudima po periferiji Sarajeva govorio o napadima koji će ubrzo usljediti na njihova naselja i na grad, uglavnom su me proglašavali špijunom, opasnim tipom, plaćenikom i ispraćali me sa prijetnjama.
Gledajući ove posljednje žestoke napade na neke ljude koje smo morali poštovati, zaključio sam: Obavještajni rad se redovno i isključivo oslanja na budale.
I pokušavam sebi dati odgovor: Zašto smo u najgorim vremenima bili nemjerljivo bolji ljudi nego li danas?
O autoru:
Sead Omeragić rođen je 1958. u Trebinju. Završio Filozofski fakultet u Sarajevu – Odsjek svjetska književnost 1982. godine. Bio urednik i zamjenik u desetak medija. Dobio nagradu Najbolji ratni reporter BiH za 1993. godinu. Proglašen Novinarom godine 1997, ali mu je pod čudnim okolnostima ta nagrada oduzeta. Autor je knjiga “Satanski sinovi”, “Dogovoreni rat”, “Smrt na Savskom mostu”… Nekih 15 mjeseci je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Povremeno piše i objavljuje svoje tekstove.
