Srijeda, 29. 4. 2020. godine
Probudio sam se u ne smijem reći koliko sati i sjetio se divne, svima poznate biblijsko-kur'anske priče o Ademu i Havi… Kad malo bolje razmislim, mnoštvo je univerzalnih značenja koja možemo naći u pričama o stvaranju prvog čovjeka, o naredbi Uzvišenog melecima da mu padnu na sedždu, o savršenom životu naših praroditelja sve dok Adem nije uzeo zabranjenu jabuku.
To mi je palo na pamet, ko zna koji put. Dakle, imaš sve na raspolaganju, doslovno sve stvoreno, i jabuke, razne, samo ti je zabranjena ova jedna. I ti se baš za tu zabranjenu uhvatiš. Zašto? Šta čovjeka tjera da ide baš tamo gdje mu je zabranjeno ići?
Jedan od mogućih odgovora je što je Allah osposobio čovjeka da ne poštuje zabrane, pa i Njegove. Ne voli insan kad mu se nešto zabranjuje.
„Nemoj!“
„E, baš hoću.“
„Ali, imaš to isto ovdje, nemoj tamo.“
„E, neću! Hoću baš tamo.“
Univerzalna osobina insana je da teži zabranjenom, nepoznatom, što je u jednu ruku i dobro: poigrat ću se malo – da nije bilo Ademovog nepoštivanja zabrane, ne bi bilo života kakav živimo, sa svojim vrlinama i mahanama.
A kad pričam o univerzalnim vrijednostima, pade mi na pamet da je univerzalna osobina Bošnjaka inat. Bošnjaku reci da nešto ne smije ili, ne daj Bože, ne može uraditi i on će upravo to uraditi.
Zato često volim reći da Bošnjaci nemaju sposobnost izgraditi državu, brinuti se sami o sebi; ako je tako, onda je i ne trebaju imati. Mislim da ne bi bilo loše pokrenuti ozbiljnu medijsku kampanju u kojoj će se Bošnjacima nabijati na nos da su nesposobni brinuti o sebi. Siguran sam da bi se u tom slučaju ujedinile i naša politička i ljevica i desnica i jednim glasom rekli: „Ko ne može! E, sa ‘š vidjet’!“
Četvrtak, 30. 4. 2020.
Zove me pedagogica (najbolja pedagogica od svih koje sam upoznao u višegodišnjem radu u prosvjeti) oko 12:30 sati.
„Selam, jesam li te probudila.“
„Nisi, nisi… Šta ima?“
Lažem, probudila me. Ali nemam obraza reći da me zvuk mobitela probudio u doba dana kad je krajnje neprimjereno reći „Sabahajrala.“, blago lažem, ona zna da blago lažem, ali ne daje mi to do znanja (zato i jeste najbolja pedagogica na svijetu, duboko je cijenim jer razumijeva da je insan nesavršeno biće), no to je ne sprečava da mi da zadaću.
Helem, na kraju svake školske godine sa učenicima napravim školski list i, neko od mojih kolega ili ja, organiziramo priredbu povodom dana škole 30. maja. Pomislih da je ono dobro što se u nevolji, ovoj pandemiji, može naći u mom slučaju to što ove godine neću morati dane i dane provoditi na pripremi lista i organiziranju priredbe. Ali najbolja pedagogica na svijetu ima ideju:
„Znaš šta mi je palo na pamet, ako se slažeš… (Ako se slažem? Zna da nemam obraza njoj reći „Ne slažem se.“)… Mogli smo reći djeci da snime sebe, a da ti lijepo sve organiziraš i umjesto izvođenja priredbe uživo snimimo film.“
Ostavim li po strani razočarenje što neću uživati u blagodati nerada na listu i priredbi, iskreno me obradovao njen prijedlog… Povezat ću se s učenicima mimo online-platforme na kojoj im šaljem predavanja i zadajem zadaće. A to me obradovalo. Nedostaju mi učenici. Baš mi nedostaju.
Kad me sugrađani, Tuzlaci, pitaju „radim li šta“ na tome da nađem posao u Tuzli, ja ima kažem da ne radim niti mislim raditi jer mi je u Gračanici odlično. Gračanica je umjerena čaršija, a mene ta umjerenost smiruje. Skoro da nije bilo dana kada na posao nisam išao sa zadovoljstvom. Veliko je to bogatstvo.
Petak, 1. 5. 2020.
Živim u prelijepom dijelu grada, u samom centru, ali u sobi u kojoj najviše boravim redovno je tišina koju ponekad, neću reći naruše, nego ispune, uljepšaju, dječiji glasovi iz dvorišta. Pogled na Ilinčicu, brdo na južnoj strani grada sa četvrtog sprata je skoro pa savršen, posebno kad mogu iftariti na balkonu (kad nema kiše, ili nije baš hladno).
Uz ramazan nekako najviše volim klanjati podne-namaz u toj sobi, komplet, sa sve sunnetom i sun-sunnetom (što, nažalost, ne radim često, fokusiran sam uglavnom na farzove). Onda zikr, pa poslije pročitam nešto iz Sahife, knjige u kojoj su sabrane molitve Zejnul Abidina, sina hazreti Huseina, koji je preživio masakr na Kerbeli. Sahifa je ljekovita knjiga. Ne čitam je često, jer teško kontroliram emocije kad je čitam u miru. A emocije treba kontrolirati.
Ali danas su mi duhovne aktivnosti skrnavljene partizanskim pjesmama. Kad sam počeo klanjati sun-sunnet, Subhaneke se pomiješa sa Po šumama i gorama… Neki novi komšija, iz susjedne zgrade, razapeo tendu na zelenoj površini, iznio sto i stolice i „odvrnuo“ partizanske pjesme. Ne znam ni kako sam klanjao.
Htjedoh izaći na prozor i zagalamiti, što bih zasigurno uradio da sam stvarno bio nervozan, ali Bogu hvala nisam bio nervozan. Razmišljam, kako to da nisam uznemiren, jer obično planem kad se slave vrijednosti sistema u kojem smo bili narod bez imena (što je preduslov i fizičkog nestanka tog naroda; kad nešto nema ime kao da i ne postoji). Pjevaju se partizanske pjesme, a mene to ne nervira, kako to?
Skontam: mi, muslimani, vodimo institucije, političke partije, bavimo se životom; komunisti i Jugosloveni odlaze u povijest, a to što ih je ostalo može samo pjevati. I neka pjevaju, mi im zabraniti nećemo: ponosan sam na političko nasljeđe rahmetli Alije Izetbegovića.
Subota, 2. 5. 2020.
Kada sa nekim razredom imam prvi čas, prvi susret u kojem se upoznajemo, znam kleknuti na koljena i reći: „Molim vas, ne bojte se postavljati pitanja, ne bojte se griješiti, mislite, slobodno.“ Džaba! Opet ništa ne pitaju. Postavim pitanje nakon predavanja: „Je li jasno?“ svi samo šute i gledaju u mene. „Ima li šta nejasno?“, opet tišina.
Djeca se boje pokazati da im nešto nije jasno, da ne znaju, da nisu razumjeli. Ništa čudno. Na portalu koji uređujem jedan od autora je napisao sjajan tekst u kojem objašnjava psihološke uzroke ljudskoga straha od slobodnog izražavanja i pokazivanja nesavršenosti. (Neću objašnjavati, koristim priliku da reklamiram portal Bosanska misao. Ako vas zanima o čemu se radi, na tom portalu nađite tekst „Pet nijansi ludila u softwareu kulture“, a slobodno pročitajte i ostale tekstove, odlični su.)
Ali… Kad s učenicima jednog razreda provedem više vremena, kad se naviknu na mene i stvarno mi povjeruju da njihovo „ne znam“ ili „ne razumijem“ ili čak „dosadno mi je to o čemu govorite“ neće naići na osudu, počnu se otvarati i onda ulazimo u stvarno obrazovanje, koje je nemoguće bez dijaloga, a dijalog opet nemoguć bez slobode izražavanja. Djeca postanu kreativna.
Danas mi se njihova kreativnost obila o glavu. Na facebook-grupi odjeljenja kojem sam razredni starješina, postavim zanimljivu igru: koristeći japanski alfabet napisati svoje ime. Kvalitetno smo se ismijali imenima, a onda je Salmin (učenik) napisao ovo: „Mekate mikuchiku tokarin momikizukutokichiki nokiari rinkutoku? Mislim da sve u razredu zanima“ Kol'ko sam se obradovao originalnom fazonu, toliko se postidjeh što neoprostivo dugo čekaju na ocjene njihovih pismenih radova. Još sanjam kako mi je Muhidina, jedno prefinjeno i mirno stvorenje, napisala na komentaru da pokazujem nepoštovanje prema njima jer još uvijek nisam ispravio njihove pismene radove. Ima li ljepšeg išareta da prestanem pisati dnevnik i pregledam učeničke radove.
Nedjelja, 3. 5. 2020.
Skont'o sam da sam musliman hipster. Evo kako.
Imam s drugom ramazanski ritual, koji njegujemo više od deset godina: odemo u džamiju na ikindiju, a onda lagana šetnja do pekare Hukić kod Šarene džamije po lepine i nazad kući. Ove godine ne idemo u džamiju, ne da pandemija, ali poslije ikindije izađemo u grad.
Nigdje nikoga, sve zatvoreno. Ne, nismo komentirali kako je tužno, naprotiv. Osjećali smo se odlično. Sjetih se duhovitog razgovora u viber grupi u kojoj je nekoliko Sandžaklija, izuzetno obrazovani i duhoviti ljudi. U njoj je nekoliko profesora društvenih nauka i svršenika medrese i Fakulteta islamskih nauka. Slatko sam se ismijao njihovom ironijskom odnosu spram komercijalziranja vjere, prenosim vam djelić (promijenit ću imena):
Omer: Kako vi s ramazanom?
Amir: Ovo može da ispadne najbolji ramazan, kakav treba da bude.
Omer: Pod uvjetom da ne pratimo ramazanski TV-program.
Amir: S porodicom, bez mode, bez ramazanskog TV-programa obavezno.
Omer: Konačno malo vjere.
Safet: Bez teravija.
Omer: Bez džuma, iftara na otvorenom… Ma super. Svašta smo mi prosječni vjernici morali trpjet’.
Safet: San svakog muslimana hipstera.
Ponedjeljak, 4. 5. 2020.
Na današnji dan usvojena su državna obilježja Republike Bosne i Hercegovine. Na današnji dan je umro i Josip Broz Tito. Napisah na portalu da ne volim numerologiju, ali da ne mislim da je mudro ne uvažavati išarete na koje upućuje.
Društvene mreže samo što nisu pale od Titovih slika i sjećanja na njega. Ali ima korisnika koji postavljaju ljiljane. Dešava se diferencijacija među Bošnjacima: s jedne strane su oni koji slave Tita kao simbol sistema koji je gradio pojedince, a s druge oni koji slave ljiljane kao simbol sistema kojeg grade pojedinci.
I dobro je što je došlo do podjele te vrste. Ideološka profilacija Bošnjaka uslov je bez kojeg nećemo moći izgraditi liberalno-demokratsko društvo Zapadanog tipa u kojem će se, prije svega, poštivati dogovori, pojedinac, grupe organizirane na ma kakvom osnovu.
Država „ne treba da uradi“ ništa, građani, pojedinci organiziranom akcijom trebaju pritisnuti državu da im služi. Jer država je ništa drugo do servis koji bi trebao omogućavati građanima da na što lakši način ostvaruju svoje interese.
Moja generacija je učena drugačije. Stoga me ne čudi nostalgija za „čvrstom rukom“ koja rješava stvar. A ako u tom kontekstu posmatramo Bošnjake, čiji je habitus bitno određen islamskom percepcijom života, nalazim da smo mi u komparativnoj prednosti u odnosu na narode kojima smo okruženi. Pa, nije li nam sam Poslanik, neka je mir i spas Božiji s njim i njegovom porodicom, ostavio u amanet da čuvamo svoje živote, svoju čast i svoj imetak. Ako prevedemo to na jezik savremenog političkog pojmovlja nije teško zaključiti da je, u ovom trenutku civilizacijskog razvoja Evrope, kojoj pripadamo i čiji smo dio, ništa drugo do liberalno-demokratsko, građansko, sekularno društvo koje se uređuje, ne voljom pojedinca ili jedne partije, nego spram dogovorenih zakona.
Zato se stavljam na stranu onih Bošnjaka koji se 4. maja sjećaju kao dana kada smo usvojili ljiljane.
Utorak, 5. 5. 2020.
Prvi put nakon obustave nastave, odnosno njenog prenošenja iz učionica na online-platformu, išao sam fizički na posao. Hvala Bogu, nisam osjetio da je manje automobila i kamiona na cesti. Živi se, radi se. Dobar osjećaj.
Zatekao sam u školi novog direktora, starog pomoćnika direktora za teorijsku nastavu, rade… Mješovita srednja škola Gračanica je škola u kojoj se neprestano radi. Kako i zašto, pojma nemam. Praznog hoda nema niti jedne minute. Stalno „ima nešto“ za uraditi. Nije ni čudo, mislim da smo najveća škola u državi. Samo ove školske godine nastavu je pohađalo više od 1400 učenika, a predavalo je više od 120 profesora. Veliki projekat.
Došao sam da upišem ocjene u dnevnik maturantima i zaključim ih. Zatekoh nekoliko kolegica i kolega, koji su iz istih razloga došli i umjesto sat vremena, koliko nam je objektivno potrebno da upišemo u dnevnike što treba upisati, ostadosmo tri sata. Zapričali se, zaželjeli se žive riječi.
Menadžment je više nego sjajno organizirao nastavu u vanrednim, pandemijskim okolnostima. Neke stvari se ne mogu uraditi „online“, mora se doći u školu, upisati na papir, ne na platformu, a opet se nameće problem kako sve to uraditi, a da se poštuju „mjere zabrane“ koje uključuje i izbjegavanje okupljanja više ljudi na jednom mjestu. Neću dosađivati deskripcijom same organizacije, želim reći nešto drugo…
Kad sljedeći put krenemo slatko i žestoko kritikovati zaposlene u institucije sistema, posebno po njihovim čelnim ljudima, zapitajmo se da li smo ikada bili sami odgovorni za organizaciju bilo kakvog procesa u koji je uključeno više ljudi. Kad kritikujemo direktore, ministre, načelnike, premijere, imamo li u vidu da su i oni nesavršeni kao što smo i mi?
Srijeda, 6. 5. 2020.
Postavljam lekcije na online-platformu. Sjetih se kolega koji nemaju profil na Facebooku, maksimalno izbjegavaju i komunikaciju preko e-maila, sve je to za njih obični populizam u kojem „uzvišeni oni“ ne žele participirati. O, kako sam im se slatko smijao kad su se uspaničili zbog toga što moraju brzinom svjetlosti usvojiti vještine potrebne za komunikaciju u virtualnom svijetu. „E, eto vam sad.“, pomislio sam.
Nije prošlo ni deset dana, profesori koji nisu znali ni e-mail poslati kako treba funkcionirali su kao i mi koji smo „na netu“ više od decenije. Divno!
Bošnjaci imaju sposobnost nevjerovatno brzog prilagođavanja novonastalim okolnostima. Neću ići daleko u prošlost, govoriti o tome kako smo, recimo, ulaskom u sastav Austrougarske monarhije, doslovno preko noći našu književnost preusmjerili iz islamsko-orijentalne u evropsku poetiku. Nedopustivo malo je znanstvenih radova koji istražuju taj kulturološki fenomen. A puno toga nam može otkriti o nama samima. Vratit ću se u bližu prošlost, početak rata.
Susjedi su na raspolaganju imali dobro organizirane vojne jedinice, a mi smo hodali po skupovima za mir i pjevali Balaševićevu pjesmu „Samo da rata ne bude.“ Sve dok nismo vidjeli da nas stvarno ubijaju. U nekoliko mjeseci nastala je respektabilna vojna sila – Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja će 1994. krenuti iz odbrambene u oslobodilačku fazu ratovanja.
Prije deset godina predlagao sam u Gimnaziji „Ismet Mujezinović“ (u kojoj sam radio jedno polugodište) da napravimo online platformu na kojoj će profesori moći postavljati svoje nastavne sadržaje za učenike. Nije ideja naišla na odbijanje, ali ni na preveliki interes. Kad je zbog pandemije obustavljena nastava u učionicama, u roku od nepunih deset dana cijeli Tuzlanski kanton se organizirao i online-nastava teče kao da smo je organizirali prije dvadeset godina.
Divim se našoj sposobnosti da se izvučemo kad voda dođe do poda. Zabrinut sam što se zadovoljavamo onim što imamo, što je možda dobro u nekom etičkom smislu, ali može biti veoma opasno za život po ovosvjetskim standardim. Ili, što bi rekao Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik socijalističkog diva, SSSR-a, koji je hrabro odustao od ideje koju je pregazio život: „Ko bude kasnio, bit će kažnjen životom.“
Četvrtak, 7. 5. 2020.
Jučer sam poslao Fahrudinu Sinanoviću poruku: „Fahro, halali, neću stići poslati dnevnik na vrijeme…“ Odgovara mi: „Ako nije problem, napiši dnevnik i za sutrašnji dan, pa mi pošalji.“
Dakle, moram i za danas napisati nekoliko rečenica. Ali dan još nje prošao, a moram poslati do 15:00 sati.
Zato koristim priliku da vas selamim i pozdravim, čitatelje portala „Provincija.ba“. Sjajan portal, čiji je spiritsu movens uvijek svježi Fahrudin Sinanović. Možda nikada nisam imao priliku adekvatno mu reći koliko poštujem njegovu neopterećenost, radinost, a prije svega njegove etičke standarde.
O AUTORU:
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Jedan je od osnivača i glavni i odgovorni urednik portala Bosanska misao.
