Ponedjeljak 4. 5. 2020.
Danas smo saznali da imamo nekakvog Jusufa, koji bi sve svoje pobio za Tita. Dejan ga podržao. Čudna bolest, gora od Coronevirusa. Mnogo komentara na društvenim mrežama. Popušta virus, ali ljudska glupost nikada. Kažu da je Isa a.s. mrtve oživljavao, Allahovom dž.š. dozvolom, a od glupana, ahmaka je bježao. Još je čudnije kako je glupost suptilna, više od mudrosti, jer se može sakriti pod šutnju. Neko reče: „Smatrali su ga pametnim, dok nije progovorio, a tada je otklonio sve sumnje.“
Utorak, 5. 5. 2020.
Skandalozan Corona – dernek u Sarajevu. Malo se pojelo, popilo, zapjevalo. Bilo je tu estradnih ličnosti, doktora, političara. Ne možemo mi bez heftičnog urnebesa. Za razliku od afere „respirator“, čitaj ‘registrator’, ova je barem smiješna. I pjesmicu sam im posvetio, ali nije za ove redove. Ismir Jusko kaže da će ih dobro po džepu – i treba. Jer što bi obična buranija od građanstva pridržavala se mjera u vrijeme pandemije, ako ove važne face to neće. Ustvari, hoće deklarativno, ali neće praktično. Doktor otpušten zbog prisustva tom rođendanu. I neka, ne toliko zbog virusa, koliko iz principa. A zbog Principa je u Saraj'vu i rat izbio. Lijepa vijest dana je dozvola za obavljanje dnevnih namaza, podne, ikindije i džume – namaza. Bolje i tako nego kod ovog čudnog naroda inat buditi. Nedavno se u Sarajevu okupio džemat, došla policija, svima napisali kazne. Svi koji su došli, to su znali, da postoji mogućnost da im se piše prekršajni nalog u vrijednosti od 500 konvertibilnih maraka.
Srijeda, 6. 5. 2020.
Mubarek mjesec ramazan je obično vrijeme kada vršimo godišnju provjeru svojih računa. Nefsu uskratimo hranu, srcu prazne želje, a životu sve one navike koje nas čine slabim ljudima. Neki su dušu – nefs, definirali kao skup želja koje kolaju ljudskim tijelom. A kada bi čovjek u trenutku bez nefsa ostao, ugledao bi nepojavni svijet, sve one tajne u koje vjeruje, ali ih očima ne svjedoči. Cilj vjere je osvjedočenje, dolazak na mjesto gdje čovjek zaista svjedoči sve istine vjere. Ko nije vidio, a tvrdi nešto, za njega kažemo da je lažni svjedok. Zato srce teži pravom osvjedočenju. U ramazanu, kroz intezivan post i ostale oblike pobožnosti, gradimo put prema osvjedočenju. Pametnim ljudima je čitav svijet znak o Gospodaru, ajet koji svjedoči. I Coronavirus je Njegov znak. Nešto tako malo, naizgled nepostojeće, a ljudi vjeruju, iako ne vide. Vjera čini stvari postojećim – svako prema sebi i svome osvjedočenju. Ne pratim više vijesti o pandemiji Coronavirusom. Nemam dovoljno vremena za svakodnevno repliciranje, skoro jednih pa istih informacija, samo drugačije kazanih. Posvetiti se mnoštvu, biti dio grupe, možda nudi poistovjećivanje i osjećaj pripadanja, ali uveliko donosi štetu individualnosti, originalnosti i barem što se pisaca tiče, nečemu novom.
Četvrtak, 7. 5. 2020.
Tačno je 1 sat i 22 minute. Čekam sehur. Noć je vrijeme kada se misli razbistre i smire. Ovo je vrijeme kada se umjetnost traži iznova, i zapaža gdje to inače nismo bili u stanju ranije. Umjetnost je u tišini noći; ona glasno govori o skladu i pokoravanju. Sunce se pokorilo da zađe, a noć je došla, da više cijenimo i volimo jutro i dan. Čovjek ima svoje sunčane i mjesečeve strane. Nekada blista, a često i mrak navuče na obzore svoje svijesti, pa bude površan, samodovoljan, gord, dalek, ponosit… Ne pripadam ovom svijetu postmodernizma – tematski, stilski, značenjem, kako god. Nema tu osude, ali ima čuđenja. Nazvali su to postmodernizmom da bi lakše uništili sve što miriše na umjetnost. Još jedan dan u postu, redovna online nastava. Sve nešto razmišljam, a tiče se pandemije Coronavirusom, da nismo možda još prije marta imali zaražene u Bosni i Hercegovini, a mi to prepoznali kao sezonsku gripu? Neki govore da je takvo nešto moguće. Ali kako god, da se ne pridružim mnoštvu diplomiranih online ‘epedimiJologa’, ostat ću pri tome da je struka upravu.
Danas samo saznali da je akademik, univerzitetski profesor svjetskog renomea Dževad Karahasan dobio Getheovu nagradu za književnost. „Sve mi drago, pa mi opet, domalo, opet drago.“ Nagrada u prave ruke; čovjeku koji je svojom veličanstvenom jednostavnošću dostigao vrh umjetnosti. Književnik Karahasan je za života dobio malu satisfakciju za sve što je ponudio svjetskoj književnosti i filozofskoj misli. Izuzetna mi je čast što je moj roman stigao na njegovu adresu. U posvetu nisam ništa drugo mogao napisati osim „Čast mi je…“
Petak, 8. 5. 2020.
Za vrijeme ove već jenjavajuće pandemije Coronavirusa jako mi je smetao medijski nametnuti izraz ‘socijalna distanca.’ Novinari su to prihvatili, pravdajući pojam američkim standardom, i da tako prenose u svjetskim medijima. Možda bi to bilo prihvatljivo da danas mediji nisu instrument globalne manipulacije. Hoćemo li se zaista na kraju u potpunosti virtualizirati, plašiti jedni od drugih, u doslovnom smislu riječi distancirati, uplašeni za svoje zdravlje, i eventualnih zakonskih posljedica, koje bi mogle zaživjeti na globalnom nivou? Ispravno je ‘fizička distanca’, i veliki broj medija u posljednje vrijeme koristi ovaj izraz. Primarni osjećaj kod čovjeka je strah. Normalan je, jer služi u svrhu očuvanja života. Nažalost, strah je instrument manipulacije.
Već od djetinjstva nas uče; „ako ne uradiš to, dogodit će se to“, ili „ako uradiš to, bit će ti to i to“. Klasično uslovljanje, koje ako se nastani u same korijene ličnosti čovjeka, dugoročno stvara problem; labilne, podanike, obične sljedbenike, kukavice, poltrone i ljigavce ljude iz mase uplašenih. Ako čovjek svaki svoj strah fokusira na jedino strah od Boga, svaki drugi ostaje u drugom planu. Ljudi nas više plaše kaznom, nego li Uzvišeni Allah. Slušao sam mudrog insana kad reče: „Oni hoće da ‘boguju’, da ih se plašiš, njihove kazne, i nadaš nagradi od njih.“ Danas su ljudi od duhovnosti i promišljanja opasni, po uspotavljanje kolektivnog straha. Plaše nas strahom za egzistenciju, strahom za potomstvo, strahom da ćemo ostati bez krova nad glavom, bez domovine, te zdravlja i života. A sve to da zaboravimo svog Stvoritelja. Mislim da je ovo jedna od najvećih zavjera Ahiri – zemana kojeg živimo. Subota,
Subota, 9. 5. 2020.
Jutros se sjećam trenutaka u učionici. Ponekad zapišem nešto od anegdota iz razreda. Nisam mogao bi pomisliti da će takvi zapisi dobiti na važnosti, više nego što je to inače… Davno sam napisao: Upitao učenik svoga učitelja: “Zbog čega životinje ne mogu da se smiju?” Neko od prisutnih reče: “Životinje se smiju ali na drugačiji način, mi to ne razumijemo.” Još neko doda: “Ne smiju se zato što su životinje.” Učitelj odgovori: “Kada životinje vide koliki hajvani mogu biti ljudi, nije im do bilo kakvog smijeha.” Rad u učionici mi pomaže da ostanem čovjek. Djeci se ne može prilaziti osim sa čistim srcem, a znanje makar bilo najplemenitije, neće uroditi plodom, bez ljubavi, kao najboljeg fluida za poučavanje. Podijeliti znanje u učionici nije tako teško, dok za mudrost je drugačije – traži potpunu prisutnost, intuitivan rad sa učenicima i spontanost. Nedostaje mi ta živa interakcija sa učenicima. Razred i moji učenici.
Priče o fašizmu i antifašizmu u medijima i na društvenim mrežama. Prvi fašišta, i šef svim fašizoidnim umovima je šejtan. Kazao je svome Gospodaru za čovjeka: „Ja sam bolji od njega.“ Čitava ideologija zla u jednoj izjavnoj rečenici.
Nedjelja, 10. 5. 2020.
Najveći paradoks znanja je u tome što čovjek više zna, razumije kako zna jako malo. Neznanje je drugačije. Što čovjek zna manje, umisli sebi kako je dostigao vrh pameti. Čudno je to da se pravo znanje po priznanju neznanja poznaje. Zato su oni koji znaju uvijek i u pravilu skromni. “Kome se poveća znanje, poveća mu se i skromnost.” Danas je to očigledno više nego bilo kada ranije. U poplavi različitih informacija, najviše ćemo slušati i čitati različite samozvane ‘stručnjake’. Začudo, njihova kao da ‘pije vode’, kod običnog svijeta, jer uglavnom nude za tu prosječnu pamet, ono što je prihvatljivo, plitki glas većine. Plašim se šutnje velikih ljudi, u ovome vremenu. Njihov glas skoro da se ne čuje, od galame dezinformacija. Zaraznih bolesti je uvijek bilo i bit će, a pandemije neznanja, hipokrizije svega što vrijedi, trebalo bi se čuvati više od bilo kakvog hastaluka.
O autoru:
Admir Delalić je nastavnik islamske vjeronauke. Autor je dvije knjige: „Sokak Sreće“, knjiga poezije 2015. i roman „Odluka“, 2017. godine. Saradnik je mnogih časopisa i web portala. Bavi se književnom kritikom, urednik je i recezent više književnih djela.
