Petak, 17. april 2020.
Ima taj neki osjećaj, teško opisiv. Nije to čista tuga. Nije ni žalost. Ima u njemu nešto magličasto, nešto nagluho. Poznat je iz djetinjstva. Ono kad na heftu dođu dragi gosti. Sofra ko za pohode, radosna igra sa ostalom djecom bez puno roditeljskim pridika, kuća vri od života. A onda – dođe onaj dan kad gosti odu i kuća odzvanja prazninom. Tako nekako osjećao sam i onomad kada smo prvu džumu klanjali sa ”hanefijskim kvorumom”. Ovo danas je već četvrta takva džuma i živ insan se na sve navikne. Poslije džume na travnjaku, držeći se propisne fizičke distance, nas četvorica pijemo kahvu. Pričamo o predstojećem Ramazanu. Kako će se i šta će se? Zaključujemo da je jedino sigurno da nam je farz, ako Bog da, postiti. Za ostalo ćemo vidjeti. Edina zove. Trebala je poslije posla pokupiti djecu od nene i dovesti ovamo. Pošto je u pravoslavaca danas Veliki petak, a u nedjelju Vaskrs, dobila je informaciju da su u entitetu uveli zabranu kretanja danas od 15h. Tražila je da ranije ode s posla. Zvala MUP RS. Rekli joj da nije problem ako na odredište može stići do 15h. Obavještava me da je eskpresno, u stilu Stivena Segala, uzela djecu i da vozi ka Crnom vrhu. Uvijek sam cijenio njezinu ekspeditivnost i snalaženje u vanrednim okolnostima. Sjedim na Malom brdu i čekam da se zeleni punto ukaže na cesti preko Marčića. Radujem se dolasku porodice. Petak veče. U zadnjih četrnaest godina nije prošao ni jedan petak, u bilo kojim okolnostima, bez redovnog večernjeg zikra i ugodnog sijela. Večeras sam na straži sam. Lijepa nisanska noć. Čisto zvjezdano nebo. Fale mi moji ljudi.
Subota, 18.april 2020.
Ljepota jutarnje kahve u avliji punoj behara izmiče svakoj mogućnosti opisivanja dostojnog nje same. Od jučer nema vode. Mene to ne bi posebno dotaklo. Dovoljno je da ima za abdest uzeti, kahvu zaliti i napiti se. Ali, razmjere nevidljivih poslova koje žene rade po kući mogle bi se mjeriti samo količinom potrošene vode. Žena me nagovara da nazovem druga Habiba koji je zadužen za lokalni vodovod.
– Selam alejk, Habane.
– Alejkumu selam.
– Kakvo je stanje s vodom?
– Večeras puštam.
– Ništa ranije?
– Pustio bih sad. Al’ narod će odmah tepihe prati. Večeras kad pustim biće kol'ko hoćeš.
Šta kaže? – pita žena.
– Večeras. Al’ biće vode koliko ti duša poželi.
Poslije podne idem sa djecom na Velju glavu. Prvobitno smo Hasan i ja planirali da ne vodimo Ajnu. Ona ima četiri i pol godine i ne gine mi da je dobrim dijelom puta nosim. Možemo se iskrasti ili otići na prevaru. Ali, teže bi bilo nositi cijelim putem to grizodušje nego njenih petnaest kilograma. Idemo svi. Ajna cijelim putem ide pješke. Ponekad odmara. Stalno zapitkuje. Kažem joj da se neće umoriti ako šuti. Kad ideš uzbrdo i pričaš potroši ti se sav zrak. Kaže: „Dobro.“ I za desetak sekundi opet nastavlja da govori, bez predaha.
Često prolazim ovim bogazama u vrijeme sezone gljiva. Sam ili u društvu. Volim mir ovoga mjesta. Ovdje je je Zeleni kadar držao liniju naspram Dangićevih četnika. U prvoj godini agresije ova brda su bila utočište hiljadama bošnjačkih civila. U vrijeme proboja iz Srebrenice glavna kolona je, zahvaljujući pronicljivosti Senada Omerovića Taksija, izbjegla veliku četničku zasjedu na ovom mjestu. Toliko krvi je ovdje proliveno. A još toliko mira i spokoja je ostalo u ovim brdima. Ovi stoljetni hrastovi kao da govore: Sve je uredu! Sve je u najboljem redu! U Božijim zakonitostima sve je na svom mjestu! Sjedimo kod lovačke kuće. Puca pogled ka Udrču i Kozjaku, dalje na jugozapad ka Raševu iznad Sprečanske doline. Objašnjavam Hasanu kako se zove koje brdo i zašto je značajno. Pokazujem mu dolinu rijeke Drinjače. Ne pokazuje znakove zainteresovanosti.
Pitam ga: Zanima li tebe, uopće, geografija užeg zavičaja?
Pravi pokret desnim ramenom i karakteristični cvokot jezikom i zubima koji znači: ne zanima me nimalo! Poštujem. Nikome ne treba ništa nametati, pa ni vlastitoj djeci. Puštam ga da radi ono što voli. Geografiju će učiti kad bude htio. O bližoj historiji već zna ponešto i nije mu svejedno.
Nedjelja, 19. april 2020.
Listam facebook uz prvu jutarnju kahvu. Građanstvo dijeli objave o opasnostima 5G mreže, Gatesovim vakcinama i čipovima, globalnoj korona zavjeri, a posebno je narod zabrinut zbog sinošnje čudne pojave svijetlećih rojeva na nebu iznad Bosne. Vidim da među zabrinutima ima i nekolicina onih čije ideološko pravljenje osmica u životu i karijeri mi je skoro do u detalje poznato. To je ona sorta koja zdušno podržava ideju žabe, a onda, za par godina, osvane kao vatreni pristalica koncepta babe, tvrdeći da su oduvijek bili ogorčeni protivnici svake žablje ideje. Sve ovisno od toga da li neki budžet trenutno kontroliše baba ili žaba. Sad se sikiraju zbog globalne diktature i mogućeg gubitka ljudskih sloboda. Uvjeren sam da bi se ti snalažljivi materini sinovi adaptirali preko noći.
Biti poltron nije nikakva posebna karakterna osobina. To je karakter sam po sebi. Poltron je čovjek koji je odlučio da preživi po svaku cijenu. Preživljavanje je njegov stil života.
Popodne dovršavam čitanje Orvelove 1984. Nisam namještao tajming. Taj roman je samo čekao svoj red od jesenjeg sajma u Beogradu i, eto, dočekao doba korone. Čitam ga ponovo nakon dvadesetak godina. To je negativna utopija o globalnoj totalitarnoj kontroli napisana 1948. Vlast je svim građanima u njihove domove instalirala tanke zidne teleekrene preko kojih, istovremeno, emituje propagandu i može da posmatra i sluša svakog građanina u bilo kom trenutku. U Orvelovom romanu režim je ljude natjerao na to. Nas niko ništa ne tjera. Mi živimo u svijetu liberalne demokratije i ljudskih sloboda. Mi smo naše ”teleekrane” dizali na kredit, poklanjali djeci za rođendane, ženama za godišnjice. Od usta svojih odvajali. Već dugo u ovom vrlom svijetu nema niti jednog neotkrivenog kutka Zemlje, niti jedne planine u koju se može pobjeći od svijeta. Mi živimo u širokim i prostranim kavezima, ograđenim čvrstim pozlaćenim šipkama kroz koje je provedena struja visoke voltaže. Možemo da trčimo i igramo se, galamimo i vičemo, debatujemo i iznosimo svoje mišljenje, protestujemo i plačemo, smijemo se i rugamo. Ali, iz kaveza izlazak nije dozvoljen. Ko ne vjeruje neka proba. Ostaje nam onih ”nekoliko kubičnih centimetara mozga” i skrivene dubine ove naše besmrtne duše. Tamo je prostor slobode. A Bog je Jedini Gospodar konačnih ljudskih sudbina. Do akšama je ostalo taman toliko da se popije kahva.
Ponedjeljak, 20.april 2020.
Dežurni sam u zgradi Medžlisa u Zvorniku. Komšijama je neradni dan, pa su ulice puste. Privodim tekuće poslove kraju i ostaje mi još pola sahata do kraja dežurstva. Listam sjajnu studiju Mubine Moker ”Šejh Hasan Kaimija – sin vremena”, koju mi je poklonio moj Elvis. Pravim nekoliko bilješki. Raduje me što ovakva knjiga postoji.
Popodne dijelim ramazanske vaktije po selu. Predveče idem na Brijeg da sačekam akšam. Malo mezarje porodice Brkić. On ovdje miruje već četrnaest mjeseci. Nazivam mu selam i učim Fatihu. Onda sjednem i šutimo dugo. Provodim ovdje često zadnje minute u smiraj dana. Sabirem se. Inteligentan i odan. Duhovit i principijelan. Voljen. Prijatelj je rijetka i skupa riječ. Prijatelje ne biramo, kao ni neprijatelje. Bivaju nam dati. Za četrdeset i jednu godina života Bog mi je poklonio i jednih i drugih taman toliko da se mogu sabrati dvije ekipa za fudbala – na male. Nisam se obikao na svijet u kojem se ne čuje njegov glas. Ima to nešto što ostane nakon smrti ljudi koje volimo, a nije praznina. Ne može praznina biti tamo gdje je bio živ čovjek. To je neka bezvremena zelena bašta u kojoj se susreću prodavci miska i razmjenjuju mirise. Nikad još nisam ni pomislio, a kamoli izgovorio: nema moga Seje. Ima! Oni stari brkati sufijanderi su kazavali: puno je onih koji leže u svojim kaburovima, a živi su. A puno je i onih koji hodaju putevima, a mrtvi su.
Utorak, 21. april 2020.
Predramazanska užurbanost na poslu. Cirkulacija ljudskih bića danas skoro kao u ono normalno pretkoronsko vrijeme. Godi mi. Živ insan poželi svakoga vidjeti. Nikad se nisam bojao samoće. Ali, lijepo je i kad sam sebe spoznaš kao društveno biće. Oko podne odlazim u poštu po neku službenu pošiljku. Čekam ispred zgrade u redu oko četrdesetak minuta. Godinama skoro svaki dan prolazim ovuda. Danas prvi put uočavam da postoji alternativni naziv platoa ispred nekadašnjeg hotela Drina: Trg pobjednika kanskog festivala. Na zidu pošte je i veliki mural sa likovim iz filma Otac na službenom putu. U taj kultni film sidranovska imaginacija je ugradila i nešto od duha ovoga grada u kojem je i Pjesnik proveo dobar dio djetinjstva. Bog zna od kad ovaj mural stoji tu. Treba ponekad zaustaviti trkobijesnu svakodnevnicu i stati u neki red pred nekom poštom. I malo razgledati svijet oko sebe.
Popodne putujem za Tuzlu. Da vidim malo umene nensija pred Ramazan i da kušam njene čuvene čorbice od raznih mirođija.
Srijeda 22. april 2020.
Danas imam slobodan dan. Trebalo bi da čuvam Ajnu. Ali, pošto vjerujem da djecu čuvaju meleki, prepuštam tu zadaću njima. Ja se samo družim s njom. Ona voli da me prenkuje. Uživa u tome. Prenkovanje ti dođe kao neka bezazlena smicalica. Obično glumim da sam nasjeo na foru, a njoj drago. Doduše, da budem iskren, nekoliko puta se dogodilo da me stvarno prevesla. Volim misliti o sebi kao o osobi koja se ne da lahko prevariti. Recimo, nimalo ne vjerujem u preizborna obećanja. Zapravo, propagandna mašinerija bi se trebala samo malo više potruditi. Pa, mene dijete od četiri i pol godine uspjeva da prenkuje.
Popodne sam u dilemi. Imam nekoliko započetih knjige koje sam morao ostaviti zbog nekih hitnijih čitanja. Genijalni roman Alfreda Debilna Berlin Aleksaderplatz, napisan 1929. sinhrono svjedoči rađanju nacizma u berlinskom podzemlju. Imam i Bekima Sejranića, njim samim. Plovi Savom kao Hakberi Fin. Oba dobra štiva. Prebirem. Odlučujem se za Dampyra. Čudom se čudim kako taj odlični strip Maura Bozelija nikad nije stekao onu široku popularnost na našim prostorima kakvu je, recimo, imao Dylan Dog s kojim dijeli žanrovski prostor. Za razliku od Dylana, koji može da varira od remek djela do trivijalne budalaštinje, ovaj strip o Harlanu Draki drži stalni nivo kvaliteta naracije. I od čitatelja zahtjeva elementarnu erudiciju i predznanje o mnogo koječemu. Svidio mi se Dampyr na prvi pogled. Njegova uvodna tabla smještena je u ratnu Bosnu 1994. A jedna od najnovijih priča se zove Legenda o Starom mostu i odvija se u najvećem gradu Hercegovine.
Četvrtak, 23. april 2020.
Posljednji dan mjeseca Ša'bana uvijek mi ispunjava grudi nekim tihim svjetlucavim uzbuđenjem. To je onaj osjećaj djetinjeg ushićenja kakav nikako ne uspjevam prizvati za bajrame. Ramazan je mjesec posta. Post i ispaštanje imaju isti etimološki korijen. Post nije ni plandovanje ni užitak. A ipak se iskreno radujem mjesecu posta kad dolazi, i iskreno se radujem kad odlazi. Ima u njegovim satima i danima nešto što Milostivi spusti na ljude, vrijeme i svijet oko nas, a čega nema u ostalim danima u godini. To se osjeti i živi, a opisati se ne da. Božanski faktor x. Posljednje pripreme za Ramazan u vanrednim okolnostima. Nećemo se okupljati. Navikli smo da nam ovo bude mjesec druženja. Ali, on je i mjesec itikafa (samoće). Uzećemo od njegovih blagodati najbolje što nudi. Faliće mi zajedničke teravije, moji momci sa mukabele i oni fini komšijski iftari. One masovne, restoranske i političke sam ionako izbjegavao kad god sam mogao. U svakom belaju ima i neko dobro. Ko zna. Možda bude manje folklora, a više Ramazana za sve nas.
O autoru:
Osman Halilović rođen je u Kula Gradu iznad Zvornika 1978. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti i student na postdiplomskom studiju književnosti na Filozofskog fakultetu u Tuzli. Čitanje drži ontološkom osovinom vlastitog bića. Najveći dunjalučki strah mu je da će mu oslabiti vid i da neće moći čitati. Ponekad piše stručne radove, priče, književnu kritiku, kolumne i pjesme. Radovi su mu objavljivani na internet portalima, u novinama i časopisima: ”Preporod”, ”Ostrvo”, ”Književna istorija”i dr. Radi kao sekretar MIZ Zvornik i dugogodišnji je imam džemata Jošanica.
