Srijeda, 22.4.2020.

Danas je deveti dan bez infekcije sa SARS-Cov 2 u Gradu i Kantonu. Divna vijest, čak i da nije istinita. A jeste. Razmišljam o strahu posijanom u ljude. Vidjeli su „u kakvim se neočekivanim okolnostima bolesnici sele na drugi svijet iz civiliziranog svijeta“ (Italija, Španija, Francuska, SAD, Engleska), kojem pripada i moja BiH, a u kojem godinama nema dozvole pristupa za nas. Prizivam bliska sjećanja. Kada se zlo pokrenulo onomad u Kini, nadali smo se da ovamo neće stići. Virus se sa šišmiša, ljuskavca i / ili zmije, na pijaci ili u labosu, prešao na čovjeka, a potom se lakonski prebacio sa kontinenta na kontinent.

Zaboravili smo da su komunikacije za prenos proizvoda sveživog (ne živio još dugo) neoliberalnog kapitalizma (ne poživio još dugo) postale istovremeno komunikacije za prenos tog nevidljivog neživog proizvoda (čitajte virusa). Poslije je uslijedila „paralizis mundi“, pokazavši nam koliko smo sićušni u svojim bahatostima. Kakav je to svijet čije parcijalno zatvaranje u trajanju od nepuna 4 mjeseca može proizvesti najveći gospodarski sunovrat u posljednjih 100 godina?!- pitanje je, bar za esej nekoga umnijeg od mene, možda i ozbiljniju sociološku raspravu, pa zašto ne i skup.  

Situacija je daleko vedrija nego prije 3 sedmice – čini se kako su mjere što su ih osmislili medicinski mozgovi i njima pridružena ekipa stručnjaka iz Bosne i Hercegovine itekako imale smisla. No, brojne neistine o boravcima izvan države, kontaktima sa potencijalno inficiranim osobama i pojedinačna, ali česta nepridržavanja preporukama štabova civilne zaštite mogli su nas skupo koštati.

Sada je sve bolje. Osim mnogo uloženog znanja i truda, imali smo i određenu  količinu sreće. I, baš na tu sreću, učili smo brzo i učili smo, nažalost, iz nesreća drugih, a dragih. Putanja kojom se virus širi i raspodjeljuje više nije onako bahata; još samo da popusti u Hercegovini i Banjaluci, pa onda na ovom našem okaharenom Balkanu, potom i u dalekoj i nedostižnoj Evropi, SAD, svijetu. Jer, ne možemo biti dobro i rahat ako komšijama gori pod nogama, ako su u nedaći, frci i gabuli. Kuća je uz kuću – ograda uz ogradu, i čovjek se na čovjeka naslanja! Ne smijemo biti baždareni da budemo samo svojih: usrdno želim da djelujuća većina misli ovako. Optimizam zbog učinjenog, ali i onog što se tek treba učiniti, svakako nam je potreban, kako onima aktivnim tako i onima pasivnim. Jer, svi su izloženi, više ili manje.  

Izlazim sa mezarja na Ilinčici gdje je ukopan veliki broj članova moje porodice. Pregledao sam mramorje rođak(inj)a i hodočastio mezare majke i oca. Dotjerao sam im „adrese“,  pokušavajući se sjetiti brojnih (i prekobrojnih) lijepih i ljudskih trenutaka doživljenih s njima. Još uvijek zatečen zbog odlaska roditelja, za potomke uvijek preranog: nasmijan jer nisu direktno na svojoj koži osjetili još samo jedan u nizu „smakova“ koje nam je servirao pomahnitali dunjaluk, samo u posljednjih 30 godina (SARS-1, MERS, Ebola, imperijalizme, neonacizme / neofašizme, terorizme, islamofobije…).

Idem u spust niz Medenice, pa ću u veleslalom, prema Kuli. Volim ovaj Grad, mahale mu, čikme, uličice… I nemalo dobrih tuzlanskih Ljudi, sakrivenih od pažnje medija… Osluhnem, pa išetam iz krivine. Dvije nene, očito je, pričaju o pandemiji, bez zaštite, ali odmaknute na pristojnu udaljenost. Ova sa puno manje zuba ima puno više glasa: „Vidićeš! Biće – tresla se gora, rodio se miš!“ – uvjerava onu drugu, sa više zuba, ali puno tišu.

Iz tvojih usta u Božije uši, neno! – zaželim, pa se nasmijem, mimoilazeći ih. A maska se razvuče preko lica što ga je trebala sakriti, ovaj put od pogleda bezopasne starice. Spušta se noć. Usnivam u tišini po kojoj sam se rasplinuo u proteklih nekoliko sedmica. Moja sestra se, kako kaže, jedva navikla na gluhoću koju proizvodi nekretanje ljudi i vozila. Prolasci automobila su raritetni: nekadašnje gungule ispod naših prozora više nema. Svako je zlo za nešto i dobro!

 Sretno i veselo!                                                                                            

Četvrtak, 23.4.2020.

Jutro je prelijepo i sunčano, za akreditiva, čak i od strane prijateljske nam međunarodne zajednice. Imamo i razlog! Svjetski je dan njenog visočanstva knjige, ali i autorskih prava. Tuzlanske biblioteke, NUB Derviš Sušić i SB Behram-beg – ne čekaju. Aktivne su u onlajn- promocijama bosanskohercegovačkih autora i u isticanju dobrog u nama. „U vremenu krize ljudi budu bolji“ – ističu behrambegovi(ce) u svom pozivu na ispisivanje riječi i priča. Zadovoljan sam što su se u ovoj nedaći ljudi vratili (vjerovatno zakratko, nažalost) čitanju. Pregledam portal PEN-Centra Bosne i Hercegovine, čiji sam član. Postavljena je moja poezija (Quattro Stagioni) prije nekoliko dana. Opaaa, iznenađen sam količinom pregleda od nekoliko stotina. Neko će reći da je to nedovoljno, da nije za samopohvalu. Naprotiv, za mene je to odličan broj, s obzirom na  iskonsku potrebu da se pjesme ponovno čitaju! Ovo je el grandioso respektabile činjenica za svako društvo željno oporavka, ali i prosperiteta. A našem je, ljudski i duhovno devastiranom, rekuperacija itekako potrebna.

Na poslu se, na sreću, nije zafuntalo, a stiglo se i do pauze. Sjedimo u prostranoj sobi. Bliski, a udaljeni bar 1.5 metar, u bijelim mantilima i pantalonama / suknjama. Pred nama je najbolja koja biti može – kafa bosanka. Svako sebi pere, svako iz svoje šalice pije, svako svoj šećer nosi sa sobom. Tek je džezva zajednička. Ko će se pridržavati  mjera asepse i antisepse ako ne ljudi u bijelim odorama! Besjedimo, veseo sam, prenosim to i na koleg(ic)e. Drago mi je jer smo vrlo izloženi, često na prvoj liniji, a sačuvani – nadam se i dalje.

Prepričavamo zgode i strahove, sjećamo se belaja i lucidnih kerefeka. Pohvaljujem trenutnu epidemiološku situaciju, listom me podržavaju. Zaista, nisam se nadao da ćemo kao društvo smoći ovakvu snagu što nije uspjelo državama-uzorima, daleko zrelijim nego što je naša. Kratko rekapituliram podvige. „Nismo imali maske – sašili smo ih; nismo imali dezinfekciona sredstva – stvorili smo ih (sada ih Dita pravi i od melase); nismo imali vizire – napravili smo ih; nismo imali skafandere – skafanderisali smo ih; nismo imali respiratore – projektovali smo ih; nismo imali lijek koji bi mogao pripomoći (hidroksihlorokin) – napravili smo ga; imali smo ograničenja –  poštovali smo ih, imali smo veliku bojazan – pobjedili smo je…“ Zar ovo nije jedna od definicija inteligencije!

Iako je prerano davati ocjene, sve ovo do sada smo postigli rukovodeći se mišljenjem i znanjem obrazovanih i stručnih ljudi. Takvi su obično u zapećku, gledaju ih kao čudake, nesvrstane, osobenjake… Kratkovidi politikanti zaboravljaju kako se znanje mora stalno umnožavati da bi ga se stalno moglo dijeliti, naročito kad nastupi frka. I da, supstancija „cogito ergo sum“ očito postaje prevažna „kada je svima vuna“. Ovdje, gdje se već godinama nemilice promoviraju slabo pismeni, ali prije svega adekvatni i podobni, obično sa završenim akšam-šuleom. Oni koji će, ako im to kaže „glavna glava“, zaboraviti i ono malo što znaju, ali će zato savršeno klimati svojom lobanjom u sigurnosti pozicije naprijed-natrag, nikako lijevo-desno.  

Dežuram, obilazim pacijent(ic)e i odjele, ponovno pregledam dvoje životno ugroženih i korigujem terapiju, razgovaram sa vrijednim spremačicama i dobrom ekipom srednjeg medicinskog osoblja. Sa njima mi je biti do sutra. Marljivo rade svoj posao. Bez obzira na sve nedaće oboljeli nisu uskraćeni, šaviše, možda imaju sreću u nesreći od bolesti što su „na neurologiji“.

Kasno je, svjetlo u kućama se polako gasi i one postaju tamne izbe. Većina je otišla na počinak, novi datum se bliži. Imam ponovni poziv za silazak u prijemni šator / ambulantu. Stiglo je vozilo SHMP DZ Gračanica. Već znam šta mi je činiti, po automatizmu usvojenom u hodu i strahu od obolijevanja. A treba pomoći i liječiti, školovan sam za to. Maska, rukavice, skafander, vizir, epidemiološka anketa, a onda pregled i dalje kako mi naloži znanje, iskustvo i osjećaj…     

Zdravi bili!                                                                                                                   

Petak, 24.4.2020.  

Dvoje životno ugroženih su živi, čak malčice zdravstveno bolji nego sinoć. Kako sam se nadao, dobro sam se ud'o! – zafrkavam sebe dok dočekujem svanuće otvorenih očiju. Svi smo pomalo uzbuđeni kada svanjiva i kada smo blizu okončavanja dežurstva. I u meni je tako, bez obzira na decenije koje sam ostavio boraveći u cugu 25-26 sati u UKC Tuzla, kući u kojoj sam naučio medicinu, kući kojoj sam i danas-dan lojalan. Kako god izračunam, poklanjao sam joj barem dva mjeseca „danovanja i noćevanja“ svake godine, oduzimavši ih od sebe i porodice. Ostalo ne računam.

Obavljam toaletu. Provjetravam ordinaciju, a potom čistim dezinfekcionim sredstvom površine koje najčešće koristimo koleg(ic)a, cimer i ja. Završavam  jutarnju vizitu, spremam se za jutarnji sastanak i planove kako dalje. Pozdravljam ekipu kojoj je danas biti „na izvolite“, gledam im lica, sakrivena maskama. Šalimo se, pokušavamo, evo već gotovo 1.5 mjesec, stvoriti i održati atmosferu u kojoj će, uz sve pritiske, biti normalnije raditi. I uspijeva nam, nekako magijski. Bude trzavica, jasno je, ali su dešavanja prilično „pod konac“. Pravim obrnuto proporcionalni zaključak: količina posla je uporedivo manja – količina bojazni je neuporedivo veća! Sve se to iznivelisalo. Dobiješ na mostu – izgubiš na ćupriji!

Stigao sam kući. Skidam masku i rukavice, otvaram vrata i čujem glasove. Azra i Benjamin su „uveliko u školi, ispred kompjuterskih zaslona“. Provirujem u sobe, mahnem im, a oni gledaju u ekran, spuštaju ruku ispod stola i odmahnu. Glasaju se profesori i mojim gimnazijalcima objašnjavaju sve što im je potrebno za naučiti. Zaista, kapa dolje za prosvjetne radnike! Sad-sad su se organizovali i izvukli maksimum iz nevolje u koju smo đuture zapali. Fercera to, vidljivo je, a djeca svakoga dana u svakom pogledu sve više i više napreduju – kazao bi, hipnotički posvećeno, Slavko Štimac u „Sjećaš li se Dolly Bell“, gotovo prije 30 godina. 

Oslušnem. Amela ponovno ima predavanja na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (ERF). Zaista, neumorna je. Ne prekidam je, fino i razložno besjedi: i meni samome godi njen umilni glas upućen studentima. Zvon je to koji kuću ispunjava mirom i nenasiljem, pretvarajući je u dom u koji se svi, tako željno, vraćamo. Ipak, ne bih se mijenjao s njom u potpunosti. Treba prenositi znanje svaki dan istim žarom, baš kao da nas napolju čeka „med i mlijeko“, a ne pošast koja se i ovdje zakopitila.

Ja sam, hvala Bogu, svoja rijetka predavanja na Medicini i ERF, osefer'o za ovaj semestar. Odjeću iznosim na balkon da se prozrači koliko može. Odlazim na tuširanje, pa se uvlačim u kućnu opravu. Umjesto da kunjam, završavam čitanje knjige „Bolnica“, Arthura Haileya („Korijeni“, „Aerodrom“). Opisuje situaciju bar dijelom sličnu ovdašnjoj, trenutnoj našemedicinskoj sa COVIDom, pod krovom jedne američke zdravstvene institucije. Zbog toga sam je i odabrao za čitanje. Već je bio red, zadnje 2-3 sedmice mi je bila svako malo u rukama. Tristo i kusur strana, gusto kucanih, nije šala mala.

Nekako istovremeno, nastupa pauza – gimnazijska i fakultetska. Razdjeljujemo osmijehe, više manjih i manje viših, razmjenjujemo rečenice. Bezbroj puta, kao i gotovo svakog školskog dana, pitam blizance: „Djeco, kako je danas bilo u školi? Jeste li šta naučili?“- pokušavajući biti ozbiljan i kada mi nije do toga. A oni, izverzirani, namjeste face kao da im je mog hroničnog pitanja već preko glave (a jeste) i odgovore, gotovo uglas: „Tata, nismo bili u pravoj školi već onlajn, na kompjuteru!“ „Kako niste! Ma bili ste u pravoj školi, na pravim časovima iako niste morali hodati dalje iz našeg stana! Vi ste mamini i moji školarci koji ne idu u školu već škola dolazi vama !“- poentiram, da bih dobio još koji osmijeh, makar iznuđen a neplaćen.

Veliki su, izrasli kao iz vode bistre. Tek odskora su nas vertikalno prešišali, pa iskreno poželim da nas obrazovno / mentalno / duhovno ostave daleko iza sebe, što prije. Zavrnemo ka gore svoje glave kada ih gledamo, i sami neniski. Amela se smije, ispričavajući se zbog odlaska na  nastavak započetog predavanja, a Benjamin i Azra kroče u sobe na još jedan od setova neophodnog i prevažnog obrazovanja. Želim da im potvrdim kako je neupitno da što više i bolje uče jer će im znanje (ali i vaspitanje) biti prijeko potrebni na svakom koraku kroz život. Zatvaraju se sobne dveri i moji najmiliji sada razgovaraju sa nekim drugim ljudima, radi disperzije nauke. Sevap je to veliki, ono baš. Osvježen i miran, nastavljam ispisivati redove koje upravo čitate.

Svako dobro svima nama!                                                                                            

Subota, 25.4.2020.

Bio sam na Partizanskom spomen-groblju u Tuzli, nadomak stana u kome živim. Gotovo svaki dan svake godine, ovaj put u rano proljeće, obaveze radi. Ovog aprila sam zakasnio, ali sam opet stigao na vrijeme uraditi što sam planirao. Tamo su naime, u velikom broju partizanskih spomen-ploča i tri za koje sam jako vezan. Dvije su od Ibrahimagića – Ahmeta i Mahmuta. Ahmet bi bio moj amidža da nije poginuo 1945. godine, u regionu Drinjače i Udrča, na dužnosti komandanta bataljona. A  ja bih bio bliski rođak Mahmutu, partizanskom borcu poginulom 1943. godine na Ozrenu, u dobi od 16 godina. Treći postament je onaj dr. Mustafe Mujbegovića, poznatog tuzlanskog ljekara, koji je poginuo 1942. godine u mučkom napadu četnika na štab Tuzlanskog partizanskog odreda na Vukosavcima. Njegovu sam ploču, svojevremeno, jedva pronašao i iskopao iz zemlje i humusa što su je potpuno prekrili. UKC Tuzla, u kome sam zaposlen 25 godina, nekada je nosio ime po ovom humanisti i antifašisti, a ploča je, bez obzira na sve, bila nevidljiva u tlu, kao zakopana. Toliko o našoj kulturi sjećanja.    

Danas ću-sutra ću, COVID li je-ono li je… Konačno je kucnuo je čas za umivanje mašeta. Počupao sam travu oko njih, očistio ih od lišća i prljavštine, oprao i izribao četkom. Nije to bio posao koji dugo traje, do pola sata. Dok sam radio, sa krivine, stotinjak metara od mene dopirali su zvuci pjesme. „Super“ – otelo mi se, zadovoljnom što nam se note vraćaju u svakodnevicu. Ali, kako to nerijetko biva, prevario sam se. Pogledavši u pravcu višeglasja, spazio sam ih. Petorica, na travi, glava do glave, bez maski, ukupno ne više od 110 godina… Jedan se proderao: Oooo, ne može nam ništa ni „kovind!“, a raja mu je odobravala. Konzerve pive su postajale prazne.

Moj Bože dragi! Hiljadu radiša napravi – jedan kvariša pokvari! Ovakvi prenose infekciju i pune bolnice!- pomislio sam, ljut na jučerašnje ublažavanje mjera CZ što su neki odmah shvatili kao dozvolu za nezabrane svega na svijetu.

Na povratku kući sam promatrao, širom raširenih očiju čovjeka nezadovoljnog trenutkom. Razveselio me prizor sa jedne klupe. Troje, sa maskama spuštenim na vrat, a ne progovaraju nijedne. Glave su spuštene prema zaslonima mobitela, ruke su zauzete tipkanjem, niko ne gleda u nešto živo pored sebe niti priča sa nekim živim pored sebe. Izgleda da se baš nisu puno poželili u vremenu neizlazaka. Ako ništa, ovako barem ne mogu razmijeniti virus. Ipak, i ostalo nije ni blizu kako treba. Sigurno 60 % ljudi nije imalo maske na licu, 30 % ih je imalo masku spuštenu na vratu (a vrlo često u većem društvu), tek 10 % ju je nosilo kako propisi nalažu. Niko nije, uključujući i mene posmatrača, nosio rukavice. Vidio sam bar 10 pojedinačnih grupa sa tri i više obično vrlo mladih osoba na blizini zagrljaja, manjoj od jednog metra. Nigdje nisam vidio policajca što bi, bar svojom pojavom, popravio nešto od viđenih anomalija.

Poluzabrinut-poluzaprepašten, stigao sam kući i podijelio viđeno sa suprugom i sinom. Odšute, znaju u kakvom smo okružju; reaguju tek na ono „kovind“ i nasmiju se. Malo potom, pregledam izvještaje, rezigniran. Tražim bolje vijesti, ne bih da širim šuhvu. Ipak, na fotografijama sa Tuzlarija jasno vidim lica u većine. Ergo, manjina nosi maske. Blizu je 1500 inficiranih i 58 preminulih u državi. U svijetu oko 3 miliona oboljelih, 200.000 je umrlo (60% u Evropi); u Velikoj Britaniji broj umrlih prešao 20.000. Osam je medicinskih sestara/tehničara među 39 novooboljelih u manjem bosanskohercegovačkom entitetu; u Banjaluci od posljedica COVIDa preminuo moj kolega, dr Vojvodić, treći (koliko mi je poznato) ljekar/liječnik u Bosni i Hercegovini koji je podlegao. Tuga. Donald Trump predlaže uvođenje UV-zraka u tijelo i ubrizgavanje dezinfekcijskog sredstva u pluća; Kina odbija međunarodnu istragu o porijeklu korona-virusa; vatrogasci mole da se prestane sa sterilizacijom maski u mikrovalnim pećnicama; u Srbiji je na respiratoru 91 osoba; broj umrlih od COVIDa u Hrvatskoj 54. Tuga. Crna Gora ublažila zabrane; od ukidanja karantina deset puta je povećan broj ulazaka u BiH…

Nema puno izbora. Potruditi se, dati sve od sebe. I neka svima bude puno bolje. Na sreću, ovdje je dvanaesti dan kako nema novoinficiranih. Trebamo se, bar skrivećki, nadati da će ovaj dunjaluk izaći na dobro. I sanjati bolji život i bolju epohu.  

Pamet u glavu!                                                                                                             

Nedjelja, 26.4.2020.

Konačno sam uredio police sa knjigama, a trebalo je i prije, dakako. Nije da nije, ali jeste da jeste. Amela mi je to nekoliko puta više nego uljudno predložila pa sam, kao i svaki muškarac-supružnik koji misli svojom glavom, sam odlučio da to odradim. Poslije sam uživao završavajući čitanje vrlo zanimljivog rukopisa braće Tupković „VP 8082“. Radi se o njihovim epistolama u vrijeme služenja vojnog roka, početkom osamdesetih, u SFR Jugoslaviji. Obećao sam, a to nije za prekršiti. Imam obavezu, i ljudsku i književničku, da ispišem svoje mišljenje o njihovom djelu. To će ići polako, kako se emocije budu slijegale. Ne dvojim o kvalitetu ispisa; smatram da iz ovog rakursa njihova pisma, složena u (nadam se) knjigu, mogu imati polivrijednost. I kao hronika jednog vremena, i kao humoreska, možda prije svega kao arhiv porodične dinamike… 

Gledam kroz prozor na ulicu. Prođe pokoji automobil, pješaci i šetači urijetko. A vrijeme je taman za hodnje. Izlazim. Nema Sunca, a ni vjetra. Ni kiša se ne spušta. S obzirom da sam juče bio zatečen količinom nepropisnih izlazaka u gradsku jezgru i na Slanu banju, danas sam više nego zadovoljan. Ističem to prijatelju koji je misleći epidemiolog u UKC Tuzla; imao je pune ruke posla i ima još uvijek. Šetamo poznatim ulicama, šalimo se i ozbiljimo. Disput je to o svačemu, na momente polufilozofski. Iako na pristojnoj udaljenosti, imamo bliska stajališta:  iako trenutno maskirani, već godinama se prepoznajemo.

Hajde da vjerujemo kako i narednih 4-5 dana neće biti „pozitivnih“!- nagovaram, i njega i ukućane (na vratima, prilikom izlaska), da pokušamo biti pozitivniji jer smo postigli da nam situacija u kojoj jesmo to dozvoljava. Trinaesti dan nema inficiranih sa SARS-CoV-2 u Gradu i Kantonu. Uistinu, ima razloga da ovaj broj ponovno postane baksuzan, ali ih je malo.

Ipak, ne mogu a da ne spomenem nešto što me tišti svih ovih dana. Isprecipitiralo se, pa prekipilo. Podsjetiću. Imali smo klaster u Medicinskom institutu „Bayer“, potom i njegove kćerke-klasterice u UKC Tuzla (Klinika za kožne bolesti i Klinika za bolesti uha, grla i nosa); čitav jedan kraj bio je u izolaciji (Špionica); vrlo veliki priliv-povratak ljudi iz inostranstva jer ih je posvemašnje siromaštvo (što su ga proizveli ovdašnji „hronično posvađani“ političari, u značajnoj većini željni samo sebe) pomjerilo sa kućnog topraka poput stampeda.

Šta su bili naši resursi za suprotstavljanje bolesti koja je na pleća povalila države što rukovode okretanjem zemljine kugle? Prije svega obrazovane i znane ljude koji su osmislili  i napravili čudesa, uključujući mnoštvo društveno inovativnoga, ali i medicinski zanimljivog. Evo, za sada, othrvali smo se i umirili virus što je zajahao svijet pandemijskom pošasti. Kako će biti dalje – vidjećemo. No, bar trenutno, i laiku je jasno. Grad i Kanton su odreagovali više nego pristojno u ovom vrlo nepristojnom vaktu. Nažalost, to nije medijski propraćeno i istaknuto od strane federalnih i državnih medija – bilo gledanih bilo slušanih bilo štampanih. Naravno, trebamo reći da smo još dobro prošli i biti zadovoljni što nije bilo deprecijacije. Ako ništa, makar su nam dali „pedalu“, a i to je nešto!

Možda će me neko od Vas odmah demantovati zbog pojedinačnih slučajeva, ali o njima ne pišem. Ovakav podvig, prilično izdvojen u odnosu na ostatak Federacije i Države BiH, svakako je trebao biti medijski istaknut na više mjesta, u više dana, i više puta. A nije. Ne bih da griješim niti da prejudiciram, ali pohodi me dojam kako smo brojnima, u biti trn u oku, a ne svijetli primjer (što smo, basr dosada i dokazali) kako se vezane ruke znaju same odvezati i napraviti čuda – samo kada se ljudi slože. Šefovi stručnih štabova velikih svjetskih sportskih timova bi, trudeći se da izgledaju ozbiljno, barem ponovili floskulu: „Pokazali ste snagu, jedinstvo i karakter!“ Nažalost, koliko sam mogao spoznati, uz nesebičnu pomoć vlastitih očiju i ušiju, naši „federalni i državni“ mediji gotovo pa to nisu mogli prekabulit’ i preko zuba ili pera pohvaliti što pohvaliti treba!

Zbog toga hoću ja, ispisujući naredne retke i vodeći se onom starinskom: usta moja, falite me! ZBOG SVEGA ŠTO JE DO SADA UČINJENO I POSTIGNUTO, U GRADU TUZLI I U TUZLANSKOM KANTONU – ČESTITAM SVIMA, OD NAJMANJIH DO NAJVEĆIH, KOJI SU SE POTRUDILI DA NAM BUDE BOLJE, NA BILO KAKAV NAČIN!    

Čuvajte se!                                                                                                                  

Ponedjeljak, 27.4.2020.

Stigao sam kući nakon medicinskog posla. Umorio sam se malo, a više nisam. Status + – + : pobijedio plus. Od kćerke, na dovratku, prezimam veliku kesu u koju stavljamo otpatke za reciklažu. Tako je već nekoliko godina, svojevremeno uz maminski inicijalni prijedlog i daljnju facilitaciju svih Ibrahimagića. Odlazim put obližnjeg kompleksa Panonskih jezera, naših vodenih komšija. Tamo je „recikličarnica“ koja nam je na 150 metara od zgrade. Metal u metal, plastika u plastiku, papir i karton u papir i karton, druga plastika u drugu plastiku, staklo u staklo… Ovo posljednje obično pršti jer sa boce koje padaju na boce uglavnom razbijaju. Staklu je to, ako ćemo pravo, i jedna od djelatnosti. Samo tako se može pretvoriti u srču.  

Dan je prelijep, a osoba je sve više i više, u grupama. Pored „recikličarnice“, u sjeni trafostanice, hladuju četvorica prijatelja i unose osvježavajuće napitke; po povratku u stan prolazim pored trojice odraslih muških osoba: pozivaju ekipu za đir i piće na Slanoj banji. Na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac piše: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ (Sloboda se ne prodaje za sve blago). Pošto sam genetski Slobodaš (mislim na poznati tuzlanski fudbalski klub) sasvim je razumno da sam zapamtio riječi uklesane u  drevnom kamenu. Šalim se! A sada sam ozbiljan. Iako je ova latinska izreka divna, malo smo pretjerali pokušavajući je pretočiti u djelo neopisivom hitrinom.

Svi se čine nekako previše opušteni, kao da nismo u Bosni i Hercegovini. Ili sam ja još u modu aktuelnih pregleda u skafanderima, izolacije koleg(ic)a u dežurstvima do dolaska nalaza na SARS-CoV-2, prilazaka pacijentima koji me posmatraju iskolačenih očiju, kao da sam Gagarin ili Armstrong, grozničavog čekanja na rezultate mjerenja tjelesnih temperatura… Neizvjesnost, strah, pa i i panika, prije samo sedmicu-dvije širili su se kao voda razlivena po hartiji. Opet, lica ljudi su ljekovita, jer su ljudska, često nepatvorena, nasmijana, poglavito nakon toliko zamaskiranih dana. Mada, kada bi više njih nosilo maske taj smijeh se ne bi vidio. Ali ni tuga. Deplasirano je i ne bih da ponovno pišem o zaštiti koja je neophodna, kako drugih od sebe, tako i sebe od drugih.

Evo me, u kućnom okružju. Nakon adekvatnog odlaganja izlaznih stvari na mjesto za izlazne  stvari i preodijevanja u kućnu munduru, smucam se po dragim prostorima mog prebivališta. Praznim mašinu za pranje suđa, istovremeno punim police sa keramikom iz koje objedujemo. Azra i Benjo me vesele svojim školskim mikro-uspjesima, Amela je nasmijana, onoliko koliko joj ovaj kucajući trenutak dozvoljava. Pronalazim muziku iz filma „Amelie“ kako bi nam ovo predvečerje učinio ljepšim. Život čine male stvari – već dugo mi je jasno. Pokušavam da ovu maksimu usadim djeci, kao nauk i amanet. Nije im lahko. Distopijski svijet, odavno poremećen i smaknut, nije baš neko obećavajuće tlo za ispunjavanje velikih snova. Valjda će im nešto od onoga što im kanim prenijeti (a ima se toga, nije da nije, nakupilo se kroz godine) biti zanimljivo uhu; treba imati i  zrnce sreće pa potrefiti trenutak u kome su spremni da slušaju i čuju, a da ja u tom trenutku budem imao snagu iskazati prave, ključne riječi, one za nastanak engrama.

Na trenutak, svako radi sebi. Ostajem sam, u horizontalnom položaju. Sunce nahrupljuje u sobu, pokoravajući je. Nije nimalo vruće, sa Slane banje dolazi vjetar, skitalački zalazeći i u izložbeni prostor za Ibrahimagiće. Sklopim oči i zaronim u dubine prekrasnosti. Sanjam nešto, siguran sam, ali mi izmiče sadržaj o čemu se zapravo radi. Znam da je bez hile i srkleta, ma nisam u stanju prizvati niti najmanju pojedinost. Ne smeta mi, možda bi me, iako poželjan, san na neki način i zadeverao. Pravi sam profiter. Zdrav sam, a ovaj predah je baš zauhar. Ionako rijetko odlazim na dnevne počinke – dese li se, obično su kratki, do pola sata. A ovo je bio pravi „godišnji“ popodnevni odmor. Okrijepljen sam, resetiran. Nisam ovako odspavao bar 15 dana „za vida“. Bujrum, ova siesta je za rasprodaju: želim da se ovakva ista dogodi svima do kojih mi je stalo.

Telefon mi je u ruci, pozivam drage sestre, pričamo. Dijelimo volje i nevolje, sreće i nesreće, smijehove i bore. Čujem zetove, pitam za unuke; treba li šta kome? To su gotovo svakodnevni rituali, uključujući rođake i prijatelje; tu smo da (se) podržimo.I održimo – udjenuo bi Darwin.

U zjenice bilježim kako se spušta noć, kako Grad postaje miran i tih. Završavamo započeto za danas, tri sata prije ponoći formiramo prilično čvrstu vezu, poker kućnih asova. Taborimo se ispred televizora. Pohode nas urnebesni „Prijatelji“, a potom nezaobilazni umotvorci(ke) – „Teorija velikog praska“. Inventivan, prekrasan geg, sjajna mimika: šale što čovjeka nerijetko ostavljaju „paf“, kako bi omladina to danas jednostavno pojasnila. Ili „persu“- umiju dobaciti između brojnih kikota. Humor na kvadrat. Lucidni dijalozi, vrlo rijetko prizemni, šale u salvama, smijeh na smijeh, ideje radi kojih treba trošiti vrijeme u kvartetu. Čvrsta garancija da ćemo se i večeras veseliti u poklonjenom vremenu prije odlaska u ilegalu.

Pazite na sebe!                                                                                                            

Utorak, 28.4.2020.

Proteklih sedam dana sam bio u dobitnom modu vrijednih i uspješnih – Nulla dies sine linea. Nadam se da sam uspio biti od bilo kakve koristi – bilo kome i bilo kako. Tako i okončavam ovaj dnevnik što su mi ga povjerili na pisanje iz Provincije. Sutra je novi dan – neka bude i posljednji datiran za namjenu hronike jednog ovakvog vremena.

Traje mjesec Ramazan. Bilo bi dobro da se čista djela potvrđena u njemu, šire i prenose i u druge datume, dane, mjesece, ma kako ih zvali različiti – različitih imena i prezimena, različitih lica i naličja, različitih vjera i nevjera… Različiti, a ujedinjeni u jednoj riječi: samo, istovremeno i najviše, koliko mogu biti – LJUDI.

Ostajte zdravo!                                                                                                             

O autoru:

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, P.U.L.S.E., Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna Doza, Zvona i Nari, Tema, Tačno, Prometej, Bošnjačko oko, Poezija SRB, Nema, Pomak, Luč, Kritična Masa, Suština poetike i Duh Bosne / Spirit of Bosnia.

Publicirao je knjige:

– «Boje Sunca» (proza, 2000.),

– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),

– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),

– «Obične riječi» (poezija, 2012.),

– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),

– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),

– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Dva puta je bio u najužem izboru za međudržavnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za nagradu «Musa Ćazim Ćatić».

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.