Dragi Ivo,
Pošto te poštujem i cijenim želim da ti šarnem par sitnih i krupnih stvari iz Bosne jedan vijek kasnije. U Bosni vrijeme još uvijek tutnji i melje prošlost, sadašnjost i budućnost. Blago tebi tamo u Vječnosti. Virkaš možda odozgo i smješiš se negdje Gore, sedam nebesa nadmoćno da je tvoj Maks ipak imao pravo. Kao što i jeste i kao što i nije. Mi se još uvijek mrzimo voleći se. Neobjašnjivo, ali je tako.
Bosna je još uvijek najbogatija i najsiromašnija na Balkanu i Europi. Najbogatija duhom: mržnjom, strahom, sevdahom, saburom, merhametom, … I najsiromašnija svim time. Jer oduvijek se u Bosni vode ratovi između dvije strane, šejtani i meleki, đavoli i anđeli se bar posljednih sto hiljada godina bore za ljudske duše, a ono malo klimave slobodne volje kod inasna nije dovoljno da se odupre zavođenju slasnih poriva u ljudima, sve dok se duša ne uzdigne do Vječnog neba i sve to pošteno i objektivno odozgo sagleda. Gdje će za sve zavrzlame trebati i Najviši Sudija, Koji ni za koga ne navija niti je pod uticajem masovnih nacioeuforija, niti prima mita iz mitova tri-četiri bosanska tabora.
Evo, mjesec je april 2019. godine. Aerodrom u Amsterdamu, ogroman i uvijek neonskim svjetlom nagizdan. Ne znam tačno koje je doba dana na svim meridijanima, ali ovdje je na horizontu sumrak koji donosi crno-bijele i raznobojne misli. Ljudi svih boja i svih jezika se slili zračnim plovilicama u Amsterdam i žamore svim svjetskim sredstvima. Tebi bi odozgo zgrada aerodroma izgledala kao nebeska raskrsnica u koju se kao u košnicu slijevaju sva svjetska zujanja mašina i ljudski žamori. Sigran sam da bi među sedam hiljada jezika prepoznao i tonove i melodije bosanskog jezika. Jer, Bosna nije više samo u Bosni, ona se raselila po svim aerodromima svijeta. Raspršili je vjetrovi mržnje o kojoj si pisao prije sto godina, rasijali je po svijetu kao sjeme maslačka… Razišli smo se svuda. Ponijeli svoje kofere pune zabluda. Među tim krpama neko nam je poturio, podvalio kao kukavičije jaje, i mržnju o kojoj si pisao. Možda i ti. Niko nije nevin dok se drugačije ne dokaže. Ne u Hagu, nego na Nebu.
Aerodrom je pun pokreta, pokretnih stepenica, samohodilica na kojima služebenici prevoze nemoćne putnike i njihove bagaže do polaznih ili od dolaznih perona. Svi nekud hrle, sav svijet je u prolazu. (Mnogi, u neznanju, prolaze i pored svojih života.) Sve se izmješalo na licima prolaznika, umor, ushit, briga, strah, napetost, smijeh, … Imam ja taj običaj, kojem su me podučili bosanski Cigani, da čitam ljudska lica po aerodromima. (Sve više mi se ne da čitati knjige. Previše se toga napisalo i gotovo da je sve rečeno. Iako još niko nije uhvatio suštu suštinu za rep. Stvoritelj je još uvijek čuva od pokvarenih ljudskih srca. Hoću i moram da vjerujem da je čista srca imaju u sebi, iako ne znaju da je imaju. Ko zna zašto je to dobro. On zna zašto nam neke stvari krije, a neke otkriva. I tako nas oblikuje i školuje za svoje nagrade ili kazne, za džennet ili džehennem. Ima za svakog poneka rafa koja ga čeka. Bio to grob u zemlji ili Vječnost na nekom od nebesa.)
U tom čitanju lica i misli na njima iskrsnu i jedno zaboravljno, koje se ponovo moralo čitati. Zajapuren, znojan, napuhan bogzna kakvim kalorijama obreo se ispred mene moj prijatelj iz gimnazije, Branko Gmaz. Poslije tridest i osam godina. U kojima se počeo zaboravljati rat za dominaciju jednih nad drugima u Bosni, u kojem se moralo podosta onih drugih i očistiti, pa i po svijetu protjerati. A Branko je otišao sam, prije rata. Pričali su mi da je rekao da „ovo nije moj rat“ i otišao čak u Južnu Afriku. Zašto baš u Južnu Afriku ne znam, ali tamo, sred Afrike, Branko je otišao na skijanje, pao i udario glavom o neki balvan ostavši na mjestu mrtav. Helem, od sudbine se ne bježi, ona te stigne i u Južnoj Africi, i na Antratiku, pričalo se. Pa i u Amsterdamu. Poslije svih tih zbivanja Branko je stajao ispred mene, ugojen, oćelavio, oznojen, zadihan, … Nije ni čudo – valja umaći smrti u Bosni i u Južnoj Africi.
– Đe si, bolan, maestro!? – upitam ga ipak, iako čovjek stoji i bulji u mene. Očito me naš virtuozni violinista iz Prve gimnazije nije prepoznao. Mada se ni sam ne bih prepoznao nakon toliko godina i belaja.
Vidim čovjek oklijeva da mi odgovori, ta i šta bi mi odgovorio na to pitanje. A valjalo se boriti i za dah. Na mom drugu visine metar i šesdeset četiri bilo je bar 111 kila, što sala, što prtljage. Ali nije imao kud, ja sam mu zagradio put sa svojih 113 kila koje su mu bile odnekud poznate, valjda.
– Ma, jesil’ to ti? – ipak upita i on mene na kraju. Iako smo obojica znali da nismo više one osobe iz Prve gimnazije.
Našao je jedva desetak minuta vremena da pročavrljamo, traljavo, nesigurno i uštogljeno, žurio je da promijeni avion. Upravo je sletio iz Čikaga i za pola sata treba da se ukrca na avion za Sankt Petersburg. Našao je zračnu vezu između Amerike i Rusije, šalio se. Dobro je, pomislio sam i rekao, da i mrtvaci imaju smisao za humor. Ispričao sam mu priču o njegovoj osobnoj smrti u Južnoj Africi. Nasmiješio se tajnovito. Niti je htio priču potvrditi niti je pobiti. Okrenuo je temu na pitanja tipa: Gdje si? Šta radiš? Kako zdravlje? Familija? Ekonomija? Umjetnost? O politici nećemo, rekao je. Ali smo razmijenili mail adrese. Obećao je da će mi sve potanko napisati i objasniti. Sve?! Ako Bog da, rekao sam. On se trznuo, ili mi se učinilo, kao da mu je ta bosanska fraza, znak pokornosti Onom Koji upravlja svim volanima zbivanja, malo i zasmetala. O vjeri i naciji nismo nikad diskutovali u gimanziji. To je bila tema za „zaostale“, a mi smo se smatrali „naprednima“.
I taj susret je prošao, deset minuta i nije neko plodno vrijeme da se nešto više u pamćenje ureže. Nekoliko dana sam dumao o onih nekoliko rečenica koje smo izmjenili, a onda polahko počeo zaboravljati. S vremenom imam sve bolju moć zaborava… Sve dok nije došlo njegovo pismo…
Čovjek kojeg sam sreo moj je davnašnji školski prijatelj koga sam za posljednjih trideset i sedam-osam godina izgubio iz vida. Zove se Branko Gmaz, violinista, šahista, bivši bilder i meteorolog. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Njegovi otac i majka su bili neka mješavina austrijske i hrvatske loze, koja je ostala u Sarajevu još poslije Austro-ugarske vladavine. Odomaćili se, a to je u Sarajevu najlakše, gdje svako ima svoje glumište kulture i svoje bogomolje. Branko je bio njihov najmlađi sin kojeg su dobili u poznim godinama, na pragu pedestih. Zajedno smo išli u sarajevsku Prvu gimnaziju i naravno da smo mu često poturali prezime pod nos, a on se nije ljutio. Bio je puno mudriji od mene; ja sam se ljutio kao feferona kad bi me zvali čoban, iako sam to zapravo i bio.
Nas trojica samozvanih umjetnika smo se našli. Dino pjesnik, Branko violinista i ja, čoban koji se još nije bio snašao u velikom gradu. I nalazili se poslije škole, najčešće u krigli velike pive u kafeu Galeriji. Pive sam najčešće plaćao ja. Otac mi je davao svake hefte deset hiljada dinara da mi se nađe. I našlo se. Poslije nalijevanja pivom smo se smijali kao opičeni đavoljom kriglom. Smijali smo se jedni drugima i sami sebi jer nismo mogli držati pravu liniju hoda po sredini džade, dok su auta trubila pored nas, a šoferi nam kroz prozore dovikivali: «Idioti! Sklanjajte se!» Tek kad je jedna grdosija izašao iz auta da nas mlati uhvatili smo maglu u sporednu ulicu, smijući se.
Plaćao sam ulaznicu u to društvo, opijao se sa njima, i osjećao se suvišan. Nešto je tu falilio. One seoske iskrenosti – sad mi se tek bistri od tih mahmurluka.
Bilo je u tim opijanjima i kobiva dubokoumnih rasprava i mudrovanja. Branko je npr tvrdio «da se nije rodio da bi se kad tad rodio». Ja to nisam mogao shvatiti, pa su mi se smijali. Onda sam odglumio da ipak kontam. Tješio sam se što sam bio za glavu viši od Branka. Ali je Dino bio za čelo viši od mene. Upinjao sam se da se izjednačimo i u visini i u jačini misli. Pokušavao sam nemoguće, ali sam se uporno, kao mazga, trudio. Dino je tvrdio da su “svi ljudi crvi” osim umjetnika (i da sam ja “polucrv”, ne znam zašto, zbog piva ili diskusija.) Svojski sam se trudio da ne budem crv. Ponekad sam, kobiva, neku pametnu misao i potrefio te su me tobože i bodrili (sa “svaka čast”) ali sam slutio da sam najčešće mašio. Svaka škola (i čast) se plaća.
Kao i svi gimnazijalci i mi smo pokušavali pomjerati granice mislima, obzirima, principima, kalupima, ili iskakati iz njih. Izgleda da je to upakovano u svim mladim genima. Trebalo je mijenjati svijet, nabolje. Onaj stari nikad ne valja mladima. Koji su često i lakoumni, te se zato i šalju u ratove, da mijenjaju svijet po aršinima starijih. A svijet k'o svijet, nikad da se onajbolji za sve, uvijek ga treba još dalje mijenjati. Tako i treba da bude u ovoj prolaznosti svega, jedino se Vječnost ne mijenja (u džennetu ili džehennemu je vječita sadašnjost). Ali ta vječita Ljepota ili Strahota su već tema pisma nekom drugom…
A kako se mijenja svijet? Negdje u dubinama naših nezerlih duša vjerovali smo da je umjetnost ta poluga koja pomjera i mijenja sve, pa i zakone Univerzuma (gluho bilo). Dino se ozbiljno bavio književnošću i svima nabijao komplekse crva zbog toga, Branko se bavio klasičnom muzikom svim atomima svog tijela, a ja ….. Ja sam slušao sve te opcije promjene svijeta, plaćao pića i opijao se sa pravim umjetnicima. I to je nešto – s kim si taki si, veli klimava mudrost.
Nismo samo mudrovali i opijali se, ubijali smo se i čitajući. Baš kao ti i tvoj Maks Levenfeld. Vidiš, ostali su iza vas neki tragovi u sarajevskoj Prvoj gimnaziji – i mi smo, kao radoznala duševna bića, lovili duhovnost u mnogim (pa i vašim) zapisima, listinama, knjigama, … Ti, Maks, Marks, Mak i Meša bili ste nam obavezna lektira, ali smo mi imali i našu lektiru: Bukovskog, Milera, Kunderu, Kino Sutjesku, p….literaturu, …
O Bogu i bogovima se nismo baš puno brinuli. Takvo je bilo vrijeme, Tito je rekao tako. Ali se dragi Bog brinuo o nama, savjesno radeći svoj uzvišeni posao Stvoritelja. Neki velikani to nikada neće shvatiti, nemaju to u genima, nije svakom dato uže do Izvora univerzum energije, inače bi se opijali njome preko svake mjere, kao što se Bukovski opijao konjakom, ili ko zna čime. (Ne ponosim se tim vremenom, nisam toliko bezdušan i licemjeran da se ponosim ateizmom. Samo samodopadljivi, sami sebi bogovi se ponose tim. Hvala Bogu, nisam toliko umišljen da i Njemu pariram i prkosim (gluho bilo, makar se nekima ovo činilo i glupo).
I mi smo do duboko u noć šetali ulicama Sarajeva tražeći sreću i smisao života ispod ovog prolaznog neba. Kao i svaka duša na svijetu maštali smo o velikom ulovu u životu, o zlatnoj ribici, o uspjehu, o slavi, o taštini, o genima, o strastima, o … svemu onome što nam je Bog dao da nas vodi, zavodi, kuša, upućuje, kinji, uzbuđuje, ponižava, uzvisuje, ….. uvjerava i opamećuje, ….. Upirali smo poglede visoko u sva nebesa, a ona su bila tu, u nama, u mravu, u pčeli, u cvijetu, ….. Mada smo se divili cvijeću, njegovoj rakoši i ljepoti, kao i velikim književnicima, umjetnicima, naučnicima, njihovoj pronicljivosti, pameti, genijalnosti, nije nam naumpalo koliko je Raskošan, Lijep, Pronicljiv, Genijalan, Onaj koji je stvorio cvijeće, književnike, naučnike, mrave, pčele, med, krv, mlijeko, …. sve.
A onda smo se razišli. Dino je otišao studirati književnost, Branko muziku i vrijeme, a ja pedagogiju. (Kasnije sam sam sebe pravdao da sam izabrao prečicu do književnosti. Aha.) I naravno, sve rjeđe smo se viđali i pijana prisnost se sve više tanjila i trijeznila. A onda je došao rat za nacionalno-vjersku dominaciju u Bosni i Hercegovini koji nas je potpuno rastavio i udaljio. I bukvalno, hiljadama kilometara. Dino je ostao u ratnom okruženju negdje u Zenici, Branko odletio u Južnu Afriku, a ja višom silom završio u Norveškoj.
I, sada poslije tridest i osam godina više sile su upriličile naš susret na aerodromu u Amsterdamu. Šanse da se sretnemo na tolikom aerodromu bile su ravne dobitku na lotu, ali se to ipak desilo. Ko zna zašto, Taj zna sve.
Razmijenili smo i nekoliko fraza o mladim uspomenama, o jalovom hebenom ratu, ali sve je to ostalo površno i nedorečeno. Nije bilo ništa od one mladalačke prisnosti, otvorenosti, ogoljenosti misli i osjećaja, sve smo pakovali u kobiva zrelu mudrost, sumnjičavost, opreznost, pa i podozrivost. Sve se očito mijenja, čak i kamenje na piramidama erodira, jedino je Vječnost neprolazna, ali nam je ona za sada nedostupna. Ipak i u tako kratkom opreznom razgovoru osjetila se gorčina, razočarenje zbivanjima u Sarajevu i Bosni i optužba «onih drugih», krivih za rat, neizrečena je visila u svakoj riječi i rečenici. «Šta god su uradili nama sebi su. Objesili su sebi povjesne etikete na vrat, koje se ne daju ničim oprati ni opravdati.» Otprilike tako smo obojica sudili onima koji su nas protjerali iz BiH. Ali, u Brankovim riječima se osjećalo i nešto drugo, neki tonovi koje nisam baš jasno mogao razlučiti i dokučiti. U prvi mah pripisao sam to promjenama u svijetu i u nama. (Ta svi, i krivi i pravi, poslije svih ratova su kivni, naročito mi koji smo rat trpjeli na nevinoj koži. Činilo mi se da rezonujem razumno, ako je o ratovima moguće rezonovati tako.)
U svim tim promjenama na nama i u nama najviše su me se dojmile naše prekobrojne kile, teško disanje, kao i naš uštogljeni kratki razgovor u kojem smo, u nedostaku pravih riječi, miješali jezike. Branko je u svoj bosanski ubacivao brojne engleske riječi, vjerujući da ih ja razumijem, a ja sam opet u svoje formulacije i svjesno i nesvjesno ubacivao poneku norvešku riječ ili izraz, valjda da pariram mom bivšem prijatelju. Sve u svemu, taj kalambur jezika je bio koliko nerazumljiv toliko i smiješan, a najviše žalostan. Čak i neki svestrani poliglota bi imao muka da rastumači šta smo jedan drugom željeli reći, a šta jedan od drugog sakriti. Po svemu sudeći ovo drugo je bilo aktuelnije. Samo u jednom smo izgleda ostali dosljedni sve ove godine – i jedan i drugi smo bili odjeveni «baš nas briga» – patike, farmerke i košulja, spuštena preko kaiša da se sakrije zamašna trba.
Helem, malo zbog kratkog vremena (i promjene aviona), malo zbog nelagode i zbunjenosti neočekivanim susretom, naš razgovor je brzo usahnuo i završio. Uz obećanje da «ostajemo u kontaktu». A to je bilo jedino moguće putem svjetske internet mreže, jer smo i mi sada bili umreženi svjetski građani, i nekako manje Bosanci nego u mladosti kada smo kontaktirali samo uživo, uz piće i žive gestikulacije, koje su ponekad bile rječitije od samih pijanih riječi. Samo nas je prošlost vezala, neka buduća konekcija među nama po svemu sudeći nema realnih izgleda. Nijedan od nas se ne namjerava vratiti prošlosti, našoj ranijoj vezi – Sarajevu i Bosni. Nažalost. Ili … ko zna zašto je to dobro, ili loše. Ta, veliki Svijet je bio pred nama, a o tome smo nekada i maštali. Da putujemo, da ga upoznamo, da ga osvojimo, da … Možda nam je Kreator sudbina i ispunio neku od tih želja. Ali, te želje su ushit i radost samo u Bosni. A Bosna se sada raselila po cijelom svijetu i te davne želje su nekako splahle, nemaju onu draž i zanos kao kad smo o njima maštali.
Da, neobičan je bio taj naš susret, razgovor još neobičniji, neobični smo bili jedan drugome. Promjene su nas izvajale po neobičnim kalupima historije, vremena, zbivanja oko nas i u nama, sve se to izmiješalo u neke nove neobične likove kakav smo jedan drugom bili, ni nalik na one mladce iz gimnazije, potpuno drugi subjekti (rekao bi Dino).
– Pa, šta bi od nas? I gdje se izgubismo? – morao sam priupitati
– Ja sam morao otići. Sarajevo nije više onaj naš grad. A rat nije bio moj rat. – rekao je kratko.
– Ja sam morao ostati gotovo cijeli rat. Nisam imao kuda. I rat je morao biti i moj, a i Sarajevo je još uvijek naš grad. – morao sam i ja reći svoje. Iznenađeno me pogledao, nije bio navikao da i ja imam tako čvrsto „svoje“ mišljenje. Sada mi se čini da su predratne Sarajlije imale monopol na mišljenje i ničije drugo ih nije zanimalo (tako je funkcionisala „raja“). Zato su bili i zatečeni kad su im oni koji drugačije misle pred rat i u ratu poremetili kalupe. Kao i svima nama.
– Kod mene je to malo duža i komplikovanija priča. Nemam sad vremena, ali ću ti pokušati objasniti u pismu. Daj mi mail adresu. – rekao je i … promijenio temu.
Ali, kad je polazio, iznenadio me ipak. Rekao je: – Iz Bosne me nije otjerala mržnja nego ljubav. Čudna je to ljubav od koje se bježi, pomislio sam, ali nisam imao vremena da čačkam dalje po budžacima duše mog starog dobrog bivšeg druga. Rastali smo se nespretno i na brzinu sa frazama: Čujemo se. Bićemo u kontaktu. Vidimo se, nikad se ne zna … Nekako nisam vjerovao ni da ćemo se čuti ni vidjeti, činilo mi se čak i neprirodno da jedan drugog cijedimo nagomilanom kivnjom, a gotovo smo postali i neznanci jedan drugom. Tako izgleda i treba biti kad se sastanu živi mrtvac i poluživi preživjeli. Mada smo mogli biti i jedan i drugi i jedno i drugo.
Na velikom monitoru, ispred kojeg smo se sreli na aerodromu u Amsterdamu, je žmigalo „boarding“ (ukrcavanje) kod broja leta i broja aviona za Sankt Peterburg. Pokaza mi rukom na petersburški žimgavac, slegnu ramenima nemoćno, kao da se pravda zbog odlaska, osmjehnu se nedefinisano, kao „šta se može“, i krenu. Meni je ostalo da ga lupim po ramenu i ispratim pogledom. Lupio sam ga malo jače ne bi li djelovalo prisnije, ali nisam mogao da ne primjetim njegov trzaj na licu. Izgleda da sam ga prejako lupio i da je otišao zbunjen kao što sam i ja ostao, prateći ga pogledom dok ga svjetina ne proguta. Izgubi se opet Branko Gmaz u velikom svijetu, u kojem nam se svima lako izgubiti.
Počeo sam i zaboravljati taj susret kad je, nakon dva mjeseca, stigao mail od nepoznatog pošiljaoca. Umalo da ga izbrišem. U naslovnici maila su bili neki znakovi slični notama te sam pomislio da je neka reklama ili neka mamipara. U posljednjem trenu preovladao je instinkt i radoznalsot. Otvorio sam mail. I štrecnuo od iznenađenja.
Dragi, stari prijatelju,
Obećao sam da ću se javiti. Pismo je u prilogu. Pozdravi Dinu ako ga nekad sretneš. Ostalima nikom ni riječi, molim te. Imam brdo razloga za to.
Pozdravljam te, Branko
Otvorio sam pismo u prilogu maila i, moram priznati, halapljivo ga pročitao. Nekoliko puta. I razumio ga i nisam.
Dragi stari druže,
I drago mi je i nije što sam te sreo na aerodromu u Amsterdamu. Drago zbog dragih gimnazijskih uspomena, a tegobno i mučno zbog onog što se desilo poslije. Mislio sam da ću se do smrti baviti muzikom u našem Sarajevu i ni sanjao nisam o ovome čime se danas bavim, a o čemu ti zaista ne mogu pisati. Nadam se da razumiješ i da ćeš mi tu tajanstvenost oprostiti. Imao sam osjećaj da se u onom kratkom razgovoru ni u čemu nismo razumjeli pa ti želim ponešto pojasniti. Mada ne vjerujem da ćemo se opet razmjeti. Ipak osjećam potrebu da ti povjerim ponešto. Trenutno sam baš u Južnoj Africi, na odmoru, ne na skijanju, he-he, i imam malo više vremena da posvetim prošlosti. Iako je moj život postao vječita borba sadašnjosti protiv prošlosti a za bolju budućnost, kako su nas i učili u gimnaziji. Samo, moram se pohvaliti, ovo što radim je malo viši stupanj borbe od one koja bi se mogla voditi u Sarajevu. Dakle, stari Branko Gmaz je morao umrijeti da bi Brad (mogu ti reći samo jedno od mojih novih imena) mogao raditi ovo što radi. Hoću da vjerujem da je to za dobro civilizacije. Mada ponekad, … hm, ne mogu baš o tome. Naučio sam da poslije Sarajeva nema odustajanja od ciljeva.
Da, otišao sam iz Bosne na samom početku rata. I to baš u Južnu Afriku gdje je moja austrijska loza imala neku prebogatu rodbinu koja me objeručke primila i udomila. Te prebogate familije imaju i svoje veze po cijelom svijetu. Čuo si valjda za masonske mreže i tome slično, ali ove bogatunske veze su nešto za sebe. Novac i moć. Svijetom ne vlada demokratija, ni bilo kakva politika, već novac, tajne elite i njihovi marifetluci. Spoznao sam to kada je jednog dana na ranč mojih prebogatih austrijskih rođaka bahnuo sam Bil Klinton u tajnu posjetu. Na kao neki sastanak nazovimo je vladajuće Elite. Nadam se da razumiješ da ti o ovome ne smijem opširnije pisati. I ovo o Klintonu je previše, ali imam ja svoje pokriće ako bi došlo do kakve halabuke.
Zbog čega ti sve ovo pokušavam objasniti (mada mi je neke stvari nemoguće razjasniti)? Ni sam nisam razumio kako i zašto se koješta oko nas dešava. Ali, ne bih želio da poslije našeg susreta ti i Dino imate pogrešnu sliku o meni. Znaš već zbog čega mi je stalo do mišljenja vas dvojice. Jedino vas dvojice, za ostale manje više, a znam da ćeš prvom prilikom ispričati Dinu o susretu, ako već nisi. (I nisam. Dino je u svom svijetu a ja u svom.)
Ne želim pravdati moj odlazak iz Bosne, želim samo pojasniti kako i šta se dešavalo. Dugujem vam to.
Vi znate, a znam i ja, da je najljepši dio naših života proveden u Bosni. To je nezaboravno. Evo, prošao i obišao sam cijeli svijet, i to ne jednom, ali nigdje nisam našao onog neobjašnjivog meraka kao u Bosni. Baš kao što je Andrić rekao: „Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima… i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.“
Ali se nikada ne bih složio sa Andrićem da je „Bosna zemlja mržnje i straha“. Strah, istina, postoji u ljudima, kao i mržnja, ali jedino Bosna po tome nije neki izuzetak, svugdje po svijetu ima sličnih frustracija u ljudima kada im javna i tajana politika zamrsi i misli i osjećanja u takve čvorove koje samo nož može presjeći i metak rasturiti. To i jesu ciljevi svake politike – da manipulipše mislima i osjećajima ljudi i koristi te stihijske impulse u masi u svoje svrhe i za svoje ciljeve. (To mi se samo kazalo kada sam se onako „htio ne htio“ upleo u mreže Elite, koja, vjerovao ti meni ili ne, usmjerava sve te političke tokove, naročito tamo gdje treba, gdje ima svoje interese. Novac i moć ne poznaju granice i ne priznaju nikakve države.) Spoznao sam to, upleo se u te kučine, i u svemu tome počeo razmišljati hladno koliko sam mogao zaključivši, onako šibicarski, da bi se sve to moglo i iskoristiti da se pomogne jadu i čemeru u našoj Bosni. Da se spriječi i izliječi što se može spriječiti i izliječiti. Da se spasi ono jezgro suživota, tolerancije i čiste ljudske ljubavi, da se sve to izvadi iz ralja mržnje koju politika sije. A sve to se može samo odozgo, iz centra političke moći, kad Elita digne svoj čarobni štap i sve to lako i jednostvano riješi. I vjeruj mi, da nije bilo tog štapa koji se na kraju ipak podigao mnogi bi još stradali, bili očišćeni i nestali (kao što je bilo i zaprijećeno). Isti taj štap, koji je pokrenuo rat, i zaustavio ga je i spasio mnoge. Ne mogu reći da sam u tom spašavanju učestvovao direktno, ali nisam ni mirno sjedio. Bog sami me upleo u mreže Elite jedino je što ti smijem i mogu reći. I sam znaš šta je Klinton na kraju uradio, ali nemaš pojma i zašto. (Para vrti gdje burgija ne može, govorili su naši u Bosni. Nažalost, istina nepobitna.) Nemoj sad pomisliti da sam nešto veliko uradio na tom polju. Nisam, ali sam se kretao u tim krugovima, po raznim zadacima, svirao na njihovim zabavama i gdje god sam mogao sijao ljubav prema našoj maloj velikoj Bosni, koju moramo voljeti, što bi rekao Sarajlić. To sijanje je čudom tu i tamo urađalo i plodom. Neki u Eliti uspjeli su sačuvati i poneki komadić duše i mislim da je ponešto od mog sjemena došlo i do ušiju samog vrha vladajuće mreže. Desilo se to što svi znaju da se desilo, ali ne znaju kako i zašto. Zlo je bilo preveliko, ali je moglo biti i gore. Mnogi su stradali, ali su mogli stradati svi. Znam da je utjeha tanka, ali … drago mi je da uopšte ima trun utjehe i da imam kome pisati ovo pismo. Jer, namjere zla su bile još tragičnije, to znaju svi, i generali i posilni, poslje rata za BiH.
Kod mene i kod mnogih sličnih, vjeruj mi, nema mržnje o kojoj je pisao Andrić.
(Primjetio si sigurno da se trzam na pomen Boga, zato ti ovo pišem. Nadam se da ćeš razumijeti i da si na sličnoj frekvenciji. Nisam ateista. Zapravo to nikada nisam ni bio, samo što nisam bio svjestan svoje vjere.)
Kažu da je Bog sebi propisao milost prema svakom stvorenju, ali je samo ljudima dao slobodnu volju da izaberu svoj put. Meni, tebi i nama sličnima je propisao ljubav i ja duboko žalim one koji su izabrali drugačije i pošli đavoljim putem mržnje. Sami su sebi izgradili najružnije spomene, sami sebe ocrnili i poslali u pakao stradanja, koji, vele, ima posebno užareno mjesto za takve. Oni su gubitnici, sudeći po tasovima pravde, a stradali su pobjednici, jer su pobijedili zlo i mržnju u sebi. Takvim pobjednicima pripada vječita nagrada, a zločincima kazna i od ljudskog i Božijeg suda. Zločinci bi se trabali plašiti svoje mržnje, a žrtve se ne trabaju plašiti Vječnosti. Oni koji misle da imaju razloga za strah zapravo ga nemaju, a oni koji misle da se ničega ne plaše imaju itekakav razlog za strah. Možda ćeš pomisliti da sve prepuštam Bogu. Ne sve, prepuštam bar pola i Njegovom ruhu (dahu) u čovjeku, u kojem je i sjeme univerzalne ljubavi. Koje, istina, neki nisu željeli njegovati u sebi te je i uvehlo pa i potpuno truhlo.
(-Bože, pomislio sam. -Ovaj piše kao da moje misli čita.)
Kad im se pomene ljubav, to onima zadojenim mržnjom djeluje kao potpuno nemoćna riječ i pojam. Ali, nemaju pojma zlom odgojeni koliko u toj ljepoti duše ima moći, i svemoći. Ljubav jeste tiha ali, kao voda, i najgrublji kamen zaobli i oštre rubove mu zatupi, kao i mržnji. Samo fatalano je to što bosanski čovjek nije svjestan te ljubavi koja u njemu živi, i što zazire od nje i njenog sijanja kao od zarazne bolesti. Jer, upravo mržnja je uspjela uvriježiti balkansko tvrdo uvjernje da je ljubav za mekušce. Samo glupi kao kamen vjeruju u to, ali nažalost takvih ima priličan broj u svakom toru na Balkanu pa i u Bosni.
Pa ipak, ohrabrujuća činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi, bar 51 %, koji su spremni da u nastupima svjesne ili nesvjesne ljubavi prema bližnjem bez ikakva povoda, izgovora i ćara pomognu i komšiji i susjedu pokositi livadu, uzorati njivu, popiti himber ili rakiju, pojesti kajganu ili baklavu, radije nego da ubijaju ili budu ubijeni. Više nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim balkanskim i nebalkanskim zemljama …
Oni koji vjeruju ne gaje mržnju u sebi, niti pire gnjev, snagu uređenja i razvitka društva nalaze u suosjećanju i razumijevanju (ti to zoveš merhamet), u spremnosti da se pomogne drugom (u sadaki i zekatu po islamu), odnosno u međusobnoj brizi i pomoći bližnjima, ma kako se to u kojoj sredini zvalo, u džematu, užoj i široj zajednici, društvu, državi … Nepravde se mogu iskorjeniti i ljubavlju i nenasiljem, dokazao je to Ghandi, a siguran sam da ni bar 51 % bosanske populacije nikada nikog ne bi silom napalo, osim što bi se za goli opstanak borilo. (Protiv razorne nerazumne manjinske mržnje jedino borba i pomaže, nažalost.) A kada zdravi razum dođe sebi, poslije haranje zla i mržnje, očigledno mu postane da je bio opčinjen i zaveden đavoljim marifetlucima, koji po pravilu vode u „pakao stradanja“. Tako da Andriću moram nerado priznati i ovo sa malim izmjenama: „Mržnja diže NEčoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, …“ Ili je pravda i ljubav pobijede ipak.
I, Bosna nije zemlja mržnje, ona je zemlja vječite borbe protiv đavolje mržnje u zabludjelim dušama. To je Bosna, zemlja u kojoj se vjekovima iskreni vjernici (bilo koje vjere) bore protiv nevjerstva u zlim srcima. I Andrić je to naslutio: „ Malo je zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom kao u Bosni.“ I ispod toga se ne krije ništa, nikakvi marifetluci i političke akrobacije. Tako bi bar trebalo biti u onih 51 % iskrenih bosanskih duša. (Ubi nas, ubijala je i ubija, ova matematika i proračuni. Ma, kivan sam na podjele, kao što vidiš. Ljubav većine počiva na Božijoj iskri u nama koja je veća od svih zemaljskih planina, a redovni valovi manjinske mržnje su očita đavolja rabota, koja je samo talog i otpad koje su nataložile rijeke historije i kvazivjerja. Po meni je tako, dok se drugačije ne dokaže. I drugačije ne presudi. Bar u Vječnosti, ako su već nemoćni haški i zemaljski sudovi.)
Mi ne živimo na „slojevima eksploziva“ već klijamo klicama naših predaka, vjernika ili nevjernika. U klicama naših ljubavi nema mržnje, kao što cvijeće ne može da smrdi. Onaj Koji je stvorio nas, ljubav i cvijeće je Ljepši i Milosniji od svega što je stvorio i u Njegovim Darovima nema zla. Zlo i mržnja se hrane, klijaju i rastu, iz đubreta šejtanskih šapata u zavodljivim ušima, kojima je data slobodna volja i zlo da slijede.
Oni koji vjeruju i vole ne smiju da mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. Pravi vjernici ne sude nikome, već Sud prepuštaju Vječnosti i Stvoritelju. I to je tako jednostavno da oni koji na očima imaju zastore, istina ponekad i od mržnje, to ne vide, upravo jer je toliko upadljivo i očigledno. I, evo, pišem ovo s ljubavlju prema svakom Božijem stvoru, a ne s mržnjom, naročito ne prema onima koji vjeruju i drže se svojih bogomolja i Božjeg užeta. Nikada ne bih mogao napisati kao Andrić (jer se plašim Jedinog Pravednog): „Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.“
(I tlačitelji tlače najčešće bez mržnje vođeni egoizmom i ličnim interesima, oni su više bezosjećajni nego što mrze svoje tlačene. Prije će biti da tlačeni potajno mrze tlačitelje i maštaju o pravdi, odmazdi, osveti, o promjeni nabolje. Revolucije su i nicale na nezadovoljstvu, na eksplozivnosti nagomilane kivnje i osjećaja nepravde i to je jedno drugo, humanije lice mržnje u čemu bih se bar djelimično složio s Andrićem.)
I, naša ljubav i svetinje su uvijek tu i sa nama. Bog je svuda oko nas i u nama. Kao i Njegova klica ljubavi prema bližnjem. Ali Andrić je ubo istinu da svoju rođenu zemlju volimo, žarko volimo, svako za sebe i svako na svoj način. Istina je samo 49 % da se ta tri-četiri načina među sobom isključuju, mrze i često sudaraju.
U Bosni bi trebalo lijepiti plakate malo drugačije nego one iz Mopasanove priče. Npr: Građani Bosne i Hercegovine, proljeće je, spremite se za borbu, i za rat, protiv mržnje. Borite se ipak, iako je nikad iskorijeniti nećete u sitnim procentima naroda i sitnim dušama. Borite se redovno, u svim svojim ratovima. Borba vam je sudbina. Možda i uspijete, na kraju svega, na kraju svih svjetova, pred Sudnji sud, u smiraj svih ljudskih hirova i zabluda iza rešetaka Vječnosti.
Istina je da je Bosna bogata vjerom, svim vjerama, koje se povremeno zbog uticaja đavola i šejtana ne trpe, i da zbog tog zavodljivog osjećaja u narodima politika redovno kuje «kainske planove», osvete, ljubomore, nametanja dominacije, bratoubijanja, istrjebljenja, … Ali na kraju svega onima sa zdravim razumom u lobanjama postaće ipak jasno da je Bog samo jedan i da je svačiji. Božija Jednoća je neupitna i samo je pitanje vremena kada će to svim jednobožnim vjernicima postati jasno, s ove ili s one strane Njegova carstva. Samo spoznaja Božijeg Jedinstva oko nas i u nama može da izbriše jazove, nerazumijevanje i mimoilaženje u grubim nadmetanjima među bosanskim/svjetskim vjerama (i politikama). Oni koji spoznaju Sve oko sebe i Sve u sebi, spoznaće i Božiju Jednoću i neće imati nikakve nagone ni potrebe da varaju sebe i druge, ili nameću nešto drugo ili treće neprikosnovenosti i sveprisutnosti Jednoće.
Nisam to gledao tako kada sam napuštao Sarajevo. Rijetki su razmišljali tako, zatvoreni u svoje torove svojom politikom. Sada, sa ove objektivnije i trezvenije vremenske distance Božija Jednoće je jedino rješenje zavađenima ne samo u Bosni, već i širom planete. Ali, trebaće vremena da to uđe u tvrde glave i izgubljne duše.
Mislim da će trebati još puno besanih noći, strahova, ubijanja i ratova da to spozna bar 90 % bosanskog/ svjetskog puka. Tada će većini značiti isto: zvonjava i otkucavanje sata na katoličkoj katedrali i nešto kasnije sa pravoslavne crkve, kao i ezani sa džamija, jer svi ti pozivi upućuju različitim znacima i jezicima u jednom smjeru, prema Njegovoj Jednoći svega sa svime. A kad je Sve uvezano sa Svime tu mora da vlada harmonija i Ljubav. Sve ostalo su samo kušnje u prolazu, koje istina donose puno nesreće u prolazu, nemjerljive sa blaženstvom nagrade u Vječnosti.
I ništa tu ne treba mudrovati i izučavati. Istinskom vjerom se liječe sve zablude, i mržnje. Na kraju svega, Sve će se svima samo kazati, kad se sretnu sa svojim djelima ili nedjelima pred Vrhovnim, ne Haškim, sudom. Tu obični smrtnici i ne mogu učiniti puno, teško je okamenjena srca uvjeriti, kao što je teško slijepcu vid podariti, to može samo Svemoćni i Njegovi odabrani Poslanici. Spoznao sam da ni ja ne mogu puno uraditi na tom globalnom osvješćivanju i monoteističkom jedinstvu, ali sam mogao uraditi ono za što mi se pružila prilika da radim na tome iza kulisa svjetske moći. Kako, to ti ne smijem ovdje pisati. Ali, suština je u tome da se pomaže ljudima i narodima tamo gdje pravda treba pomoć da ispliva iz kaljuže zla i zločina.
Onaj koji doživi puno može puno i da razumije. Pokušavam to prenijeti i na moćnike koji nisu doživjeli ono što smo mi prošli. Jad, bijeda, neimaština, ratovi, ubijanja, katastrofe, nesreće, … ne razdvajaju uvijek ljude, nego ih i školuju i zbližavaju. A zbližavanje je jedino moguće ako razumijemo Sve u Svemu, dakle naše Jedinstvo u Njegovom. Poslanstvo mi nije misija, ali mislim da oni koji su čvrsto uvjereni mogu ponekad svoju vjeru da prenesu i na druge, ako ti drugi nisu baš totalno zalutali i izgubili se u Svemu, moralu, vjeri, Jedinstvu.
Eto, nadam se da te nisam utušio ovim svojim mudrovanjem i papaganijom o Jedinstvu, koje je svijetu zaista neophodno ako ne želi propast. Radim na tome kako znam i koliko mogu. Zaista se trudim da pomognem civilizaciji, da promijenim svijet nabolje, ili, ako to već nije moguće, da bar ne naštetim drugome i da ga ne mrzim zbog njegovih zabluda. Više žalim takve zalutale koji upropašatvaju sve oko sebe. I na kraju svega i sebe.
Ne smatram sebe tuđinom i izrodom zbog toga. Naprotiv. Ja sam univerzalni Bosanac, a vjerujem da si to i ti, kao i mnogi, koji su se u našoj Bosni iškolovali na apsurdima, zlu i mukama. Znam da Bosnu neću naći nigdje, ali da će me svugdje i uvijek ponešto na nju podsjećati.
Drago mi je da smo se bar na kratko sreli. Ne bježim ni od novih susreta. Samo me nemoj previše zapitkivati o «tajnama svjetske moći» u čiju mrežu sam se upleo, nevoljom i svojom voljom. Zvuči jadno i demagoški, ali razumijem sve koji su otišli iz Bosne. Može se to nazivati kako kome paše: da smo pobjegli, da smo otišli, da smo protjerani, da su nas izvukli, da su nas očistili, da … ali istina je da sada svi imamo duplo: duplo iskustvo, duplu domovinu, duplo državljanstvo, … poneko i dvije kuće, dva auta, dvije-tri knjige, dva- tri uspješna djeteta, … i sve to duplo rado ulažemo u Bosnu, rado pomažemo, rado razumijemo, rado volimo, rado se radujemo susretima, … drugačije smo izvajani, ne težimo da se svetimo, ne mislimo zlo, ne želimo štetu drugima, … imamo duple, samim tim i bolje, i poglede na sve te BiH apsurde, zablude i demagogije … i zar nije sve to duplo u nama malo bolje od jednostranosti, sebičnosti i mržnje???
Trebalo bi biti, ali u Jednoći sa Svime. (Možeš se i podsmjehivati na ovo moje papagajisanje, ali iskreno se ponosim ovom jednostavnom spoznajom, koju su razni Poslanici donosili ljudima u svim vremenima, a njih manjina ili većina, ponekad i 49 %, ništa nije razumjela i tvrdoglavo se držala svojih zabluda.)
Ovim pismom se nisam želio pravdati, tebi niti bilo kome, ali mi je jako važno da ti razumiješ moj odlazak i moje postupke. Nadam se da sam ti bar malo približio ovog novog Branka, koji te još uvijek voli i cijeni. Kao i našu Bosnu.
Dakle, nisam pobjegao nigdje, niti se može od sebe pobjeći. Jednostavno sam otišao za svojom pameti i uvjerenjima, kao i svi mi. U tim pametima i uvjerenjima nosimo i svoje uloge kroz ovu životnu prolaznost.
Tebi i našoj Bosni i svim dobrim ljudima želim sve dobro, na svim svjetovima.
Tvoj drug, B.G.
Bilo je to sve. Nikada više ništa nisam saznao o mom drugu Branku. Ili nije mogao, ili nije smio, ili nije želio, više da mi se javi. Pisao sam mu još par puta na mail sa kojeg sam dobio ovo pismo ali su mi se poruke uvijek vraćale kao «neisporučene». Za sada, Branko je opet nestao u nekoj državi, dok se opet negdje ne pojavi. Bar u Vječnosti, na posebnom mjestu, gdje Stvoritelj časti svoja posebna stvorenja.
Počesto, kad me sjeta ophrva, čitam ovo njegovo pismo, koje me na čudan način vrati i uveže u Njegovu Veliku Volju. Životni elan mi se vrati i osjećam se lepršavo kao u mladosti.
Enes Topalović
