Kalesijska biblioteka svake godine nagrađuje najvrjednije čitaoce. U toku 2020. godine među onima koji su pročitali najviše knjiga je i književnik Fajko Kadrić. Bio je to povod za razgovor sa njim.
– Recite nešto o sebi?
Fajko Kadrić:Rođen sam u Skugrićima 1965. godine, općina Vlasenica. Živim u Kalesiji od 2012. godine. Član Društva pisaca BiH. Do sada objavio četiri knjige, dvije knjige pripovjedaka i dva romana.
- Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?
Fajko Kadrić: Ne znam je li to prva knjiga koju sam pročitao, ali bila je lektira u osnovnoj školi i nje se sjećam Družba sinjega galeba – Tone Seliškar. Interesantno, još se sjećam fabule.
- Najdraža knjiga?
Fajko Kadrić: Nemam takvu knjigu. Meni su sve knjige jedna knjiga i sve su mi manje-više drage, ali da bi to bila jedna knjiga ostale bi trebalo izbrisati iz mog sjećanja.
- Najdraži pisac?
Fajko Kadrić: Razumljivo je da kad neko nema najdražu knjigu da samim tim nema i najdražeg pisca pa ću odgovor dati u množini. Bosanska književnost se, zaista, može hvaliti pripovjedačima kao što su Derviš Sušić, Ćamil Sijarić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Meša Selimović, Ivo Andrić i još dosta manje poznatih majstora pripovjedanja i ono što me raduje je činjenica da taj zanat u Bosni ima budućnost jer se među današnjim piscima u BiH nalazi dosta dobrih pripovjedača.
- Koje knjige najviše volite da čitate?.
Fajko Kadrić: Sve, osim loših knjiga. Osim savremene izdavačke produkcije, povremeno se vraćam na naše i domaće klasike.
- Kada obično čitate?
Fajko Kadrić: Kad god imam vremena za to. Nekada je to već ranim jutrom u kući, nekada, opet, dok nekog ili nešto čekam i uveče pred spavanje umjesto tablete za spavanje.
- Vodite li evidenciju i zabilješke o pročitanim knjigama?
Fajko Kadrić: Davno mi se pojavila potreba za tim iz razloga što sam iz biblioteke znao posuditi knjigu koju sam nedavno čitao. Počeo sam voditi dnevnik ili bolje rečeno protokol pročitanih knjiga, ali me on nije spriječio da svremena na vrijeme donesem već čitanu knjigu. Tada se, nakon što mi se nešto učini poznatim u toj knizi, konsultujem svoj protokol i nasmijem se sam sebi. A s obzirom da godišnje čitam preko sedamdeset knjiga, uveo sam sebi u običaj da o svakoj pročitanoj, samo za sebe, jednoj posebnoj svesci napišem par rečenica koje će mi jednog dana biti dovoljne da iz sjećanja izvadim cijeli knjigu ili barem njen najveći dio. Toj teki nisam nadio ime.
- Šta Vama čitanje znači?
Fajko Kadrić: To je vrijeme u kojem sam gost negdje i kod nekoga. I tako se i ponašam. Dozvolim domaćinu da mi kaže sve što mi ima za kazati. Nekada ga i prekinem bez izvinjenja i one isprane i vehte isprike: „Zapamti gdje si stao“, vratim se njegovoj priči čim budem spreman nastaviti dalje. Nekome se i ne vratim jer mi se nije svidio.
- Da li Vam je neka knjiga posebno značajna, da je na vas ostavila poseban uticaj?
Fajko Kadrić: Ne, nije jedna. Imam ih puno.
- Koju knjigu trenutno čitate?
Fajko Kadrić: Braća Karamazovi Dostojevskog. I da ne bi bilo zabune čitao sam je u srednjoj školi kao lektiru. Sadašnje čitanje iste knjige ima sasvim drugačiji utisak, ali i užitak. Nekada sam je čitao strepeći da mi ne promakne ono što profesor smatra glavnim adutom ovog romana, sada to radim opušteno. Zato lektirske knjige čitam ponovo.
- Poruka za one koji manje čitaju i koji nisu članovi biblioteke?
Fajko Kadrić: Rupu na svojoj odjeći možete sakriti nekim drugim odjevnim predmetom ili, čak, i zakrpom. Rupu u svom znanju ne možete ni planinom. Možete je, donekle, skrivati šutnjom, ali kad-tad ćete morati progovoriti i otkriti se. Zbog toga i postoji izreka: „Progovori da te vidim.“ Razumijem da su nam potrebe različite i da neka zanimanja moraju čitati puno stručne literature i nemaju vremena da čitaju književna djela. Oni kad progovore u javnom prostoru ili ih slučajno čujem na ulici budu mi interesantni jer pričaju kao roboti. Iz njihovog govora u par rečenica se sazna njihova profesija i preokupacija. Oni su mi simpatični, majstori su svog zanata i ne moraju čitati izvan tog svijeta kad već nemaju vremena. Ali za ljude koji su profesionalno vezani za komuniciranje, tipa novinari, javne službe, obrazovanje itd, zaista bih preporučio da dnevno makar jedan sat odvoje za čitanje i da pod čitanje ne podrazumijevaju čitanje objava sa fejsbuka. Tako će obogatiti sopstveni rječnik i neće biti predmet podsmijeha, nekada i na društvenim mrežama. Jer jezik je alat za koji je i budala uvjerena da ga zna koristiti, a samo pametan zna kakve se sve, čak i strašne stvari, znaju sakriti u njemu i respektuje ga. Životinja uči na pokušaju, čovjek, gdje god može konsultuje tuđe iskustvo. Čitanje je jeftino kupovanje tuđeg iskustva da bi u nekoj budućnosti izbjegao neizvjestan pokušaj.
- Koliko ste zadovoljni reakcijom čitalačke publike na vašu knjigu Udovičke zemlje i koliko je pandemija utjecala na put knjige do čitalaca?
Fajko Kadrić: Čitalačke refleksije na roman Udovičke zemlje su nevjerovatne i pun ih je moj profil. I što je najinteresatnije tu imate osvrte na roman od književnika, profesora književnosti i sasvim običnih ljudi. I svi su jednako oduševljeni romanom. Roman će sljedeće sedmice, povodom Svjetskog dana knjige dobiti Zlatno planjaxovo pero za najprodavaniju knjigu.
Pandemija je usporila I otežala sve, osjetilo se to kroz zabrane ili ograničenja vezana za okupljanja. A knjigama su potrebne promocije da bi prvo kao informacija stigle do čitaoca, a zatim i kao knjiga. Roman Udovičke zemlje je promovisan u Kalesiji, Tuzli i Kaknju i bez obzira na tako malo promocija, prvi tiraž je, skoro, otišao. Pripremam drugo izdanje koje će izaći čim proglasimo pobjedu nad ovom pošasti i onda krenuti u promociju knjige. Roman Udovičke zemlje proglašen je najprodavanijom knjigom u 2021. godini i to je razlog zašto knjiga imam jos desetak primjeraka. Osim toga, roman je nagrađen nagradom Fondacije za književnost.
– Radite li na novom rukopisu? Ako radite, o čemu je riječ i kada bi nova knjiga mogla u štampu?
Fajko Kadrić: Ne radim ni na kakvoj novoj knjizi, još uvijek nemam snage za ozbiljan rad. Ideja imam, ali Udovičke zemlje još uvijek trebaju dio moje energije. Raditi na novom romanu za mene znaci odreći se mnogo čega i posvetiti se pisanju jedno dugo vrijeme, pogotovo dugo ako se radi o temi koju treba istraživati.
