Mehmeda Mešu Đedovića sam upoznao s početka 2004. godine. Do tada nisam znao za njega i kad mi ga je Šimo Ešić predstavio rekavši da će i on, uz njega i profesora Zejćira Hasića, reći koju o mojoj novoj knjizi Otisak izgužvanih snova, koju je objavila IK Bosanska riječ iz Tuzle, i koju smo tu noć predstavili u brčanskom Omladinskom centru, ostao sam pomalo začuđen i zatečen tim saznanjem.
Piše: Hakija Karić
Kroz glavu mi je prohujala misao – u istom momentu kada sam kroz staklena ulazna vrata vidio “navalu” publike sa svih strana na plato ispred Omladinskog centra, desetak minuta prije promocije, uz sav teret oko organizacije iste s mojim dobrim drugom Ćazimom Suljevićem, koji je tada obnašao funkciju predsjednika BZK “Preporod” Brčko – da će taj neki Mehmed da me predstavi iako ništa ne zna o meni.
Promocija za pamćenje – drugarstvo bez roka trajanja
Ponos i nervozu nije bilo moguće sakriti zbog moje prve promocije knjige u gradu moga odrastanja. Sala krcata publikom a među njima mnogo rodbine, prijatelja i poznatih lica.
Pregršt nadahnutih i toplih riječi ispričaše Šimo i prof. Hasić da sam ih, od uzbuđenja i miline, jedva akustično mogao pratiti. Nakon što Šimo kratko predstavi moga novog drugara Mešu i prepusti mu riječ, na momente nisam znao da li on priča o mojoj poeziji iz knjige ili su to neke uobičajene izražajne fraze koje se koriste u ovakvim prilikama. Na kraju, poslije mog kratkog obraćanja, iz publike se javi i prof. Mirjana Đapo te emotivno zakiti cijelu priču u mojoj knjizi i meni, evocirajući uspomene iz prošlih, srednjoškolskih dana.
Nakon promocije zadugo smo sjedili u piceriji “Harmonija”, kod moga dobrog druga Zijada Deronjića, nadomak Malezijskog puta u brčanskom prigradskom naselju Brka. Šimo, prof. Zejćir, prof. Mirjana, Islam Žiga i Meša su bili sjajno društvo i eglen bi sigurno potrajao dugo u noć da me Zijo nije upozorio da “prikratimo priču” jer je fajront blizu. Svi osim Meše su bili moji stari znanci o kojima sam imao, kako tada, tako i dan danas, visoko mišljenje, ali upoznavši i Mešu znao sam da je i on ušao u “uži izbor” dragih insana i da to nije bio slučajan susret, nego nešto trajno, sudbinsko, što se poslije pokazalo kao tačno, izrodivši se u pravo drugarstvo bez roka trajanja.
Od tada sam se s Mešom vidio bezbroj puta i imamo vrlo intenzivan kontakt i često smo u prilici da razmjenjujemo mišljenja o raznim aspektima života, umjetnosti i književnosti. Pored toga, obostrano uvažavanje i poštovanje naše drugarstvo oplemenjuje na šta sam vrlo ponosan.
Čitanost kao odlika kvaliteta
Malo po malo, godina po godina i evo, danas, Meša je izrastao u vrhunskog književnika i trenutno je jedan od najčitanijih bh. stvaralaca mlađe generacije. Njegov talent i njegova nesmanjena spisateljska inspirativnost donijeli su mu nekoliko prestižnih nagrada, kako u BiH, tako i u zemljama iz našeg okruženja, što je svakako, meni kao njegovom drugu, čast i ponos.
Priznajem da sam zaljubljenik u Mešinu književnost koja za mene, zbog drugarstava, ima uzvišeniju notu obazrivosti. Iako je za većina onih koji Mešu čitaju prva asocijacija na njega njegov prozni opus, za mene je i poezija skriveno blago koje on povremeno otkopa i ponudi danjoj svjetlosti.
Za život, jedan život malo je
Imao sam čast, a vala i sreću, da za časopis “Riječ” “poradim” na njegovoj prvoj pjesničkoj zbirci pod nazivom Svjetlo lampe. U tom poetskom biseru (IK MAUNAGIĆ, Sarajevo, 2007.) Meša zarobljava lirskom senzibilnošću, čak i prilikom konkretnih opisivanja stvarnih/doživljenih stvari, koje drhte i bujaju iz njegove pripovjedačke duše. Tada sam u mojoj recenziji, između ostalog, napisao i ovo:
Sam naziv zbirke, Svjetlo lampe, nudi nam lelujavi plamičak da k njemu pružimo promrzle dlane, umjesto da u njih hukćemo. Meša je i “grijač” naših očnih kapaka i sjetnih uzdaha dok se, htjeli na htjeli, vraćamo u prošle dane; dane nestale; dane koji su nam ukrali osmijehe a ostavili nostalgiju i “jumruk” u grlu.
…
U pjesmi Žurimo Meša trošenje mladosti poredi s trošenjem dana na poeziju a dok čekamo sutra žurimo za onim što je prošlo. Tu je i fantastična antiratna poruka: klonimo se “male” riječi – rat, u koju stotinu života može stati, a umjesto metaka (jedni drugima) šaljimo fazane, jer za život, jedan život malo je!
…
Ono što u ovoj zbirci raduje je da se Meša ne pravda nikome, ni za šta! Što je bilo ne ponovilo se, a pošto je bilo, nek’ se zna kako je bilo. Stvarnost se ne da prerušiti u nešto nestvarno, jer gubi smisao u značenju. Plačem se ne zamjenjuje osmijeh, niti sjetom radost. A kad je sve jasno onda ponekad valja i zašutjeti i zanijemiti, te pružiti drhtave i promrzle ruke k plamičku Svjetla lampe, jer i ono zna ogrijati, bar na tren!
I vrijedan i pisac, i to veliki
Za kraj ove kraće priče o Meši želja mi je da navedem njegove riječi koje je negdje izgovorio a koje sam sačuvao kao potvrdu veličine i skromnosti ovog divnog insana:
Još uvijek me pomalo strah kada trebam reći da sam pisac, a ispisao sam toliko stranica da bi se njima desetak puta moglo prekriti fudbalsko igralište, što opet može značiti da sam vrijedan ali ne mora da sam pisac.
Meša, džaba ti “opiranje”, jesi vrijedan i jesi pisac, gromada od pisca i dobro je da te imamo. Možda te neki ne znaju cijeniti koliko bi trebalo, ali ne brini, to nije nikakva novost za naše, bh. i općenito balkanske prostore i sjeti se samo nekih drugih, mahom “otišlih” velikana naše književnosti kako su živjeli i kako se okolina odnosila prema njima? Iza njih su ostala kapitalna djela kao trajno sjećanje na njih, a iza njihovih savremenika koji su im tada zagorčavali život većinom danas ni traga ni glasa.
Izvod iz bio-bibliografije.
Mehmed Đedović je rođen 1971.godine u Miljanovcima, općina Kalesija.
Osnovnu i srednju školu završio je u Kalesiji a Vojnu Akademiji KoV u Sarajevu, nakon čega je kraće vrijeme radio u Hrvatskoj.
Piše prozu, poeziju, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove.
Član je Društva pisaca BiH i PEN centra BiH.
Djela i nagrade:
Pripovijetke:
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000.);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002.), rasprodato izdanje;
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006.);
Čaj od nane, (2013.) BMG, Tuzla
Malo Čudo, (2017.) Bosanska riječ, Tuzla
Romani:
Sjena kurjaka (2004.) Bosanska riječ, Tuzla.
Vodi je da teče (2008.) Bosanska riječ, Tuzla; elektronsko izdanje N. Sad, 2013.
Onaj kojeg nema (2009. roman u pričama) Planjax, Tešanj
Ćopak vodoravno (2011.) Bosanska riječ, Tuzla
Legionar (2015.), Planjax, Tešanj; Drugo izdanje 2016. godine kod istog izdavača.
Put znaš (2019.) Planjax, Tešanj.
Staza mrkog medvjeda 1463., (2021.) Planjax Tešanj
Poezija:
Svjetlo lampe (2007.) Maunagić, Sarajevo
Nešto se čudno događa (2013.) Planjax, Tešanj
Obična voda, (2018.) Dobra knjiga, Sarajevo
Knjige za djecu:
Ime mi je Pahulja (2008.) CPA – roman za djecu
Priče iz velike šume, (2012.) Planjax – Tešanj – roman za djecu
Trava puna mrava, (2016.) – Lijepa riječ – Tuzla, priče za djecu
Priredio knjigu za djecu Na krilima mašte, Planjax, Tešanj, (2013.)
Dvije slikovnice (Zabranjeni svijet i Čarobnjak Albo)
Sa Marijom Fekete Salivan, za Mladinsku knjigu Sarajevo, priredio Zlatne bosanske bajke (2018.)
Nagrade:
Za pripovijetku: Nad vodom kula, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za roman: Sjena kurjaka, nagrada Fondacije za Izdavaštvo BiH, (2004.);
Za pripovijetku: Sitan trag u snijegu, nagrada Zija Dizdarević (2006.);
Za novelu: Hronika jednog nestanka, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za radio roman: Šapat vjetrova, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za knjigu poezije: Svjetlo lampe, nagrada Mak Dizdar (2006.); nagrada za najbolju knjigu poezije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku na Novopazarskim danima poezije u Srbiji 2008. godine.
Priča iz knjige Čaj od nane, Noć kad se vratio Šiško, snimljena je kao radio drama (Kameleon radio), a priča Bilo dijete… nagrađena nagradom Ćamil Sijarić u Bijelom polju 2013. godine…
Roman Legionar nagrađen je 2015. godine, nagradom Skender Kulenović, te Zlatnom plaketom za najčitaniju knjigu IK Planjax, Tešanj.
Priča Mršavi jelen iz knjige za djecu Trava puna mrava, 2015. godine nagrađena je nagradom Zlatno Planjaxovo pero Prvo mjesto na istom konkursu/natječaju 2018. godine osvojila je i priča Složno jato.
Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca BiH 2016. godine za roman Legionar.
Knjiga poezije Obična voda, nagrađena je od strane Fondacije za Izdavaštvo BiH, 2017. godine.
Druga nagrada za bajku Vile niko ne spominje, 2018, u Sarajevu, a na festivalu bajke Zija Dizdarević, Fojnica treća nagrada za priču Sin mjeseca iste godine.
Godišnju nagradu Društva pisaca BH, dobio je i 2019. godine (za 2017.) za knjigu Malo čudo.
U Bosanskoj Krupi, 2020. godine dobio je nagradu Stazama djetinjstva za najbolju priču za djecu u BH, za priču Kuća od crvene cigle.
Na Festivalu priče u Bihoru, u Crnoj Gori, 2021. godine, priča “Cipele za odrasle”, nagrađena je prvom nagradom.
Na književnom natječaju Zija Dizdarević u Fojnici priča ‘Boja zrele šljive”, 2021. godine dobila je drugu nagradu.
Otisak.ba
