“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja…”
Dario Džamonja umro je i treći put 15. oktobra 2001., u Sarajevu.
Priča: Da sam ja neko
Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih učinio da očevi ih vole, jer majke su zaslužile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a očevi sigurno imaju svoje razloge što ih više ne vole.
Ja bih Miri vratio njegovu ruku. Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bombaš i bio poznat po tome što je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom je naletio na jednu od onih bombi kućne radinosti s prekratkim upaljačem, pa mu je eksplodirala u ruci. Hajde, reći ćete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali očito je da niste nikad upoznali Miru – njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a ponajviše njegov ponos. Nikad nije završio nikakvu školu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neženja, a osjećao se daleko najsuperiornijim kada je igrao ‘ćize’ u FIS-ovom dvorištu ili ispred nebodera u Jezero ulici. Uostalom, ćiza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je Posljednji Mohikanac bila najdraža, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad pročitao u životu – nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo.
Bio je u stanju presjeći ćizu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoćom je pravio ‘džamije’ (kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega toga ne bi bilo ništa da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu. Raja je primijetila da prečesto diže pogled prema Biljaninom prozoru i počela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ćize ispod njenog prozora i tako, kad bi ‘vrcao’, nalazio opravdanje da gleda uvis ne bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu. Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ćize i nadati se da će je opet ugledati, a zarada mu je bila manje važna, jer se u to doba već bio pročuo kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je nabildanim frajerima uzimao pare na ‘tuta-muti’.
Kad sam se prvi put oženio i dobio pare za adaptaciju stana, na bračno putovanje sam otišao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim ključeve stana. Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okrečen, parket lakiran, provedene nove električne instalacije, postavljene garniše, sve slavine čvrsto zavrnute, kauči i fotelje presvučeni… Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu dužan, a on mi je odgovorio: ‘To je moj bračni poklon.’
Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio piće i u njima nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat – ili su se oni promijenili ili sam to bio ja? Tako sam stajao za šankom preko puta čovjeka čiji je desni rukav bio uvučen u džep sakoa i on me gledao kao da želi da mi nešto kaže, ali se ustručavao. Ali, to nije bio onaj pseći pogled poslije koga možeš očekivati: ‘Prika, može li jedna na tvoj račun. Nešto danas nisam pri parama.’ U njemu je zrcalila tuga. Kad sam se vratio iz klozeta, njega više nije bilo za šankom, a preda mnom je stajalo novo piće.
Pitao sam konobara: ‘Koja je budala ovo zvala?’
Konobar me pogledao s čuđenjem: ‘Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?’
Bilo me je stid: ‘Hopa!? Dođe li ovdje često?’
‘Pa, nako…’
Iako mi nije bilo naruku, još desetak puta sam svraćao, ali ga više nikad nisam sreo. Prošlo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na Marindvoru. Ovaj put sam mu prišao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga već dobro bili šuknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajčimo. Kad je ušao, lice mu je zasijalo: ‘Bože, koliko ovdje ima lijepog posla’, ali se odmah natmurio dodavši: ‘Za nekoga ko ga može uraditi.’ Nije više progovorio ni riječi: samo je pri odlasku promrmljao neko izvinjenje i nestao u haustorskom mraku. Doviknuo sam za njim: ‘Hopa, sad znaš da sam opet ovdje, pa naleti.’ Nisam čuo odgovor.
Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloženju nego prošli put. Stan je sada bio u mnogo boljem stanju nego što sam ga zatekao – ako ništa drugo, nismo morali sjediti na podu.
Pitao me je: ‘Pišeš li šta?’
‘Ne znam ni sam: i pišem i ne pišem.’
Imao sam osjećaj da ga u nepostojećoj ruci naprosto hvataju srsi od želje da se prihvati alata. Pitao sam ga: ‘A, ti? Čitaš li svog Mohikanca?’
‘Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen…’
‘Pa, šta radiš?’
‘Treniram lijevu ruku.’
‘Za šta?’
Nasmijao se: ‘Pa, nije valjda za drkanje – za ćizu.’
‘I kako ti ide?’
‘Možemo provjeriti.’
Sišli smo u dvorište i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde puštao.
pisao: Dario Džamonja
BIOGRAFIJA
Dario Džamonja je rođen 18. januara 1955. u Sarajevu i gotovo cijeli život je proveo u svom rodnom gradu, ostavivši neizbrisivi trag. Ono nekoliko godina koje je proveo u Americi priskrbilo mu je samo “titulu” jedinog američkog pisca do kojeg držimo, kako napisa Ahmed Burić, jer svi znaju da je tih godina Dacina duša bila u Sarajevu.
Njegov otac se ubio, a majka odselila u Holandiju. Odrastao je s djedom i bakom. Odrastao je sa Sarajevom.
“Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo.” (Abdulah Sidran)
Ali, književnost je odabrala njega. Postao je Pisac koji živi ono što piše. A, živio je za svoj grad, svoju zemlju i raju.
“U Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost.” (A. Sidran)
Kada su ga pitali koje je nacionalnosti – odgovorio je: “Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu.”
Nije mogao shvatiti da “Muje, Save i Ivane s kojima se cijelog života družio nisu bile samo to – njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.”
Nije to Daco mogao shvatiti, nije želio shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao (“što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista”)
Godine 1993. ranjen je. S porodicom napušta Sarajevo i odlazi u Ameriku. Njegov brak se raspao, ali do posljednjeg trenutka živio je za svoje kćerke.
Snalazio se Pisac i u dalekoj Americi. Pokušavao živjeti onako kako je navikao s rajom u Sarajevu. Fizički je bio tamo, dušom u Sarajevu. I tamo su ga pitali koje je nacionalnosti. “Mrtvac” – odgovarao je, a kada ga je jednom jedna od njegovih “djevojaka” pitala šta je u horoskopu, odgovorio je: “Idiot, u Bosni je puno ljudi rođeno u znaku idiota!”
Po povratku u Sarajevo nastavio je da “živi od pisanja”, iako mu jednom slikar Affan Ramić napisa: “Daco, ti ne živiš od pisanja – ti od toga umireš”.
Umro je 15. oktobra 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 10 godina ispisao se iz živih.
“Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onog dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih – Dario Džamonja?” (Abdulah Sidran)
Džamonja je bio Pisac, novinar, kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Osvojio je brojne nagrade. Iza sebe je ostavio deset knjiga. Zapisa o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu.
Od 2009. godine u sarajevskoj kafani Šetalište u oktobru se održava večer sjećanja na Džamonju. Ove godine, prijatelji su se okupili kako bi se prisjetili ne samo njega, već i pisca Nedžada Ibrišimovića koji se iz živih ispisao 15. seprembra 2011.
- Priče iz moje ulice. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
- Zdravstvena knjižica. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
- Drugo izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
- Priručnik. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
- These days, 1989.
- Dirty laundry, 1990.
- Prljavi veš. Autorovo izdanje. Sarajevo, 1991.
- Pisma iz ludnice. Slobodna Bosna. Sarajevo, 2001.
- Ptica na žici. Buybook. Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje. Buybook. Sarajevo, 2003.
- Priče – Dario Džamonja. Pressing. Sarajevo, 2003.
– Americka nagrada “Kluba pisaca Madison”, 1994.
– “Madison Poetry” nagrada, 1996.
